U jugoslavenskoj ambasadi, tj. HRT-u, održano je javno smaknuće

To što nam je jučer HRT pokazao, bio nemilosrdni obračun unutar jugoslavenske ljevice u Hrvatskoj. Prošli je tjedan bio Josipović i doživio je istu sudbinu kao i Milanović. Partija očito ne prašta poraze gubitnicima.

Uzjogunili se ljubomorni kolege i stali se nabacivati blatom po Stankoviću. Sad su odjednom svi prepuni empatije prema političkom zlikovcu, notornom i nevjerodostojnom Milanoviću. Ispada da je Stanković cipelario Milanovića, da je neobrazovan, da ima neinteligentan pristup, da je bahat, novinarski blefer, i tako dalje i tako dalje.

Beskraj pregolemih novinarskih taština u nerealiziranim profesionalnim karijerama zavidno dahće nad vrlo dobrim Stankovićem u duelu s Milanovićem.

Sa Stankovićem se možemo ne slagati, sumnjati u njegovo poštenje, političke manipulacije i ine zaplotnjačke marifetluke, ali mu nikako ne možemo osporiti da je jučer dobro odradio svoj posao.

Falila su dva, tri pitanja, recimo kad je Milanović počeo pričati gluposti o 10. travnju, fašizmu i ustašama tu mu je trebalo ići protupitanje o partizanskim koljačima i pljačkašima.

Doduše, bilo bi nerealno očekivati tako nešto s obzirom da je to, što nam je jučer HRT pokazao, bio nemilosrdni obračun unutar jugoslavenske ljevice u Hrvatskoj.

Prošli je tjedan bio Josipović i doživio je istu sudbinu kao i Milanović. Partija očito ne prašta poraze gubitnicima.

I ona emisija s Josipovićem i ova s Milanovićem bile su zapravo prijenosi javnoga smaknuća ‘u ime naroda’ za opomenu ostalim ‘poštenim drugovima’ kako nema milosti, popuštanja ili dogovora s narodnim neprijateljima. Milanović se u kampanji odrekao jugoslavenstva i mahao hrvatskim zastavama, a Josipović se kao pijan plota držao izbornih regula u kampanji i zato izgubio. Stoga je u jugoslavenskoj ambasadi, odnosno HRT-u, održano javno smaknuće u kojem je municija sramoćenje, nakon čega slijedi diskreditacija, gubitak političke vjerodostojnosti, a onda i pozicije.

 Zanat jugoslavenskog ambasadorstva Goran Radman je izučio od svojeg neposrednog nadređenog Veljka Kneževića u istoj toj zgradi ne tako davnih osamdesetih. I tada su iz te televizijske kuće koju Hrvati moraju plaćati onda kao i danas dotirali i dozirali tko je stranka opasnih namjera. Nekad Radio televizija Zagreb, potom nakratko devedesetih Hrvatska radio televizija, danas je to ponovo jugoslavenska ambasada u kojoj nema mjesta za hrvatski kadar. Osim onih kojima su geni i krvna zrnca do četvrtog koljena izbrojana u jugoslavenskom desetercu.