Posljednjih mjeseci, a osobito baš u ovo adventsko vrijeme, često sam, po „sili posla“ ili „radnoj obavezi“ (kako bi se to reklo), ali više od svega po osobnom nagnuću, izgovarao sa pozornice jednu rečenicu, što ju je ispisao moj prijatelj, a ona glasi: „Nebo je ka jedan mandrać*. Malin brodon triba ulizat“!  A onda, osim nje i :“Ne more se u smrt s velikon ambicijon. Triba polako, s pomnjon, na vesla“!

Ove  rečenice odzvanjale su mojim adventom i bile kao neki odgovor na vječni svetopisamski poziv u vremenu došašća: “Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze…“

Kakav je to put i kako ga poravniti?

Ako se Bog rodio u štali, a završio na križu, onda nebo uistinu jest „jedan mandrać, kojeg  tek kaićem*, bez navigacije i motora, polako, sa žuljevitim rukama na tvrdim veslima, možemo pronaći.

Mjerom svoga života, određujemo svoj put.

Kolika je mjera? Što je određuje?

„Nebo je ka jedan mandrać“.

Jednostavno, nebo i kruzeri ne idu zajdeno.

Kaić i štalica nisu jalova skromnost. To je mjera života koji se gradi „polako, s pomnjon, na vesla“.

Kad je to kruzer uz kruzer stao?! Kruzeri se izbjegavaju i u širokom luku obilaze. A kaići? Zajedno plove, zajedno se vežu, zajedno se bok uz bok dotiču, jedan drugog potežu i vuku, zajedno veslima more miluju. Kaić ljubi more, a more njega. Kruzer more ne prepoznaje, a ni more njega.

Onome koji u štalici vidi istinski zametak Života, kaić je najbolji način da se prema njemu uputi.

Sretna Vam plovidba… i čestit Božić.

Trpimir Jurkić

*Mandrać –  (grč.mandrakion), lučica, portić, manje i zaštićeno pristanište za čamce, u  čakavici i ikavici.                                                                                                              

*Kaić – mala drvena barka