Lik u drami „The Elder Statesman“(autor T.S. Elliot) ovako govori o čekanju:

„Kada bih imao energiju kojom bi sebe radom izmorio do smrti, kako bih se samo rado suočio sa smrću. Čekanje bez želje za djelovanjem, jest kao kada sjediš u praznoj čekaonici neke željezničke postaje, nakon što je posljednji vlak otišao, nakon što su svi putnici otputovali, a biljetarnica je zatvorena, a i nosači su već poodavno otišli svojim kućama.“

Nekako mi naša Hrvatska ovog Adventa sve više nalikuje na gore opisan prizor.

Čekamo bez ikakve želje za djelovanjem.

Čekamo da nam netko drugi, umjesto nas, raspetlja svekolike gordijske čvorove politike, gospodarstva, etike i morala.

Čekamo da nas netko drugi oslobodi mreže u koju smo se zapetljali i stojimo nepomični.

Čekamo i nervoza nas obuzima.

I bivamo sve tjeskobniji.

Sjećate li se nekadašnjih čekaonica?

Kod liječnika, u ambulantama, na željezničkim ili autobusnim kolodvorima? Smrad, dim, galama, nervoza.

A danas? Miomirisi, svjež zrak, tiha glazba.

I naravno nervoza.

Sve se kod nas mijenja ali nervoza traje i ostaje. I tjeskoba sve je veća.

Čekali mi, kao nekada, na bonove za benzin, na dvadeset deka kave, ili na pad komunizma, i na slobodnu Hrvatsku, sve vam je to isto kao i kada danas čekate na stabilan posao, na sezonsku rasprodaju, ili na pad komunizma, i na slobodnu Hrvatsku.

Ono bitno se nije promijenilo.

Zašto se vrtimo u krugu?

Zašto neprestano činimo iste krive korake?

Zašto smo sve više nervozni? Zašto se je tjeskoba uvukla u naša srca?

Uvjeren sam da je problem u tome što mi uvijek čekamo na krivi način i uvijek čekamo krivu osobu. Nemamo povjerenja ni u sebe ni u svojega Oca, nego sve svoje nade polažemo u ovaj svijet i u njegove trbuhozborce  i zato uvijek i iznova bivamo razočarani.

Ovonedjeljno čitanje govori o „znacima na suncu, mjesecu i zvijezdama“, o „bezizlaznoj tjeskobi naroda“, o tome kako će ljudi „izdisati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu“, i bilo bi lijepo kada bi smo malo više gledali prema smokvi, („A od smokve se naučite prispodobi!“ Marko 13,28), umjesto što „gutamo“ mas-medijske  „poslanice“ o posljednjim vremenima ili što čekamo, kao pred neku godinu, da nam pleme Maya kaže „kako je svemu došao kraj“.

Postali smo ovisnici o „poslanicama“ ovoga svijeta, o „homilijama“ političara, koji propovijedaju kako nam je čekati i koga nam je čekati.

I ovoga Adventa „svijet“ će nam pokušati, po ne znam koji put, prodati Božić bez Boga. Božić posvećen „proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama“.

Ova bezbožna kultura zna da je čovjek željan Boga i da naša duša čezne za Bogom, ali baš zato, na sve moguće i nemoguće načine, želi iz Božića izostaviti Isusa, a ispuniti ga duhovnim smećem.

Na početku smo nove crkvene godine, ušli smo u Advent, ali mi se ne osvrćemo na početak, nego gledamo unaprijed prema završetku. Ne fokusiramo se na prošlost, nego anticipiramo budućnost, budućnost u kojoj je Krist obećao susresti se s nama. Ne krećemo od Betlehema nego krećemo prema Betlehemu i na tom putu iščekujemo Krista.

Nije to neki strašno daleki događaj, ne, taj susret je blizu. Jako blizu. Možda je od nas udaljen onoliko koliko je od nas udaljena jedna jedina sekunda. Toliko je taj trenutak neminovan i neposredan da sama budućnost naprosto prodire u ovu našu tjeskobnu sadašnjost i čini nas radosnima.

Božić se ne čeka u tjeskobi, u praznoj čekaonici, Božić se čeka na putu, hodajući prema Betlehemu, hodajući cestom vjere. Isus nam ne govori da se zavučemo u neku mišju rupu ili u neko atomsko sklonište i da tamo u strahu od kraja svijeta drhtimo. Isus ne govori o pasivnom čekanju nego govori „uspravite se i podignite glave“.

Advent je vrijeme kada se„uspravljamo i podižemo svoje glave“i kada čekamo, ne što će reći ovaj svijet, nego čekamo onoga koji je Alfa i Omega, onoga koji je Početak i Kraj, onoga koji je Gospodar života i smrti.

Advent je vrijeme dolaska ali dolaska nečeg novog.

Pitanje je jesmo li mi spremni primiti to nešto novo.

Advent je i vrijeme promjene i mi možemo biti dio te promjene ili možemo ostati sa strane. Možemo ostati u čekaonici. Možemo krenuti u Betlehem, na susret s Kristom ili možemo krenuti nekim drugim stazama u životu.

Ako želimo prekinuti ovu tjeskobu u sebi, ako želimo da naše srce i našu domovinu ispuni radost, istinska radost Božića, onda izađimo iz čekaonice, i krenimo na put prema Betlehemu.

Adventsko putovanje cestom vjere prema Betlehemu nije ništa drugo nego priprema svojega doma, svoje obitelji, svoje Hrvatske, svojega srca da se Krist u njima rodi.