Nije dovoljno pjevati Imagine

Nakon pariškog islamističkog masakra nad nedužnim ljudima, koji podsjeća na nacističko odsuće bilo kakvog obzira prema ljudskom životu, bilo kakve empatije i čovječnosti – jer ubijati nasumce ljude na ulici, u dvorani, kafiću, restoranu, na stadionu znak je poremećaja elementarne ljudskosti, psihopatologija koja zadire u misterij esencijalnoga zla – postalo je jasno da se Zapad nalazi na početku jednog vrlo mračnog razdoblja kad će biti prisiljen na duboku političku, kulturološku i društvenu introspekciju.

Neprijatelj koji ga napada nije s one strane crte bojišnice, nego izranja iz njegovog multikulturalnog konteksta, udara iznenada, podmuklo, iz svakodnevne rijeke života, okrutan, nepredvidljiv, bešćutan, pun mržnje i zavisti prema načinu života i civilizaciji koja ga je primila. Obranu protiv takvog neprijatelja gotovo je nemoguće postaviti bez povećanog nadzora građana, bez ograničenja sloboda i bez latentne paranoje.

Zapad se našao u ratu koji je u povijesti neviđen jer opasnost od gerilskih i terorističkih, uličnih prepada je tek jedan njegov segment. Ovdje smo suočeni s programiranim ljudima-bombama koji mogu pored nas sjediti u kafiću, na trgu, u teatru, na stadionu, bilo gdje i bilo kada, i svojim izgledom ne moraju odavati da se radi o zlim ili bolesnim i izmanipuliranim ljudima. Oni mogu izgledati sasvim obično.

Cijela Europska unija, pogotovo njezin liberalni i razvijeniji Zapad, u odnosu na migrantsku krizu ustrajava i dalje na svom humanitarno-multikulti konceptu. S druge strane u istočnoj Europi, a sve više i u srednjoj, prevladava orbanovski koncept kojeg bih nazvao – antemurale, odnosno, predziđe. Stari koncept „antemurale cristianitatis“ sa svojom famoznom žicom oživio je madžarski premijer Viktor Orban na početku same krize, anticipirajući da bi problem s izbjeglicama s Bliskog istoka mogao prerasti u mučnu agoniju bez kraja i konca. On se odlučio za radikalan potez zaštite svojih državnih granica u trenutku kad se Europa zgražala nad njegovom pragmatičnom politikom. Danas polako i drugi dolaze na njegov „antemurale“ koncept, žica i zatvaranje Schengena postaju stvarnost unutar EU, pitanje je dana kad će se Europa hermetizirati. Je li Orban bio u pravu? Razvoj događaja donosi ozbiljnu argumentaciju u prilog „antemurale“ koncepta.

Europa još nije svjesna da joj je u Parizu objavljen veliki rat. Vrlo okrutni rat, nečovječniji od najnečovječnijih. Ubijanje nasumce, ubijanje poradi ubijanja – najstrašniji je zločin protiv čovjeka i života kao dara Božjega. Govoriti o osveti kao motivu u takvom slučaju, bilo bi kao da psihopata i ponore njegovog mračnog uma pokušavamo opravdati bilo čime logičnim. Nikakva logika, ništa razumsko pa ni emocionalno ne može protumačiti nečiji poriv da ubija ljude koji sjede u kafiću ili restoranu. Takvo pomračenje je demonske naravi, ali ljude koji izvršavaju takve zadatke netko je uzgojio – ne odgojio, nego uzgojio – sasvim određena kultura i svjetonazor.

Ne možemo reći: to su gnjevni ljudi željni osvete. Svaki čovjek ima razloga za gnjev. I većina ljudi može naći povoda za osvetu. Ali nasrnuti na jedan svijet, jedan način i kulturu življenja, na jednu civilizaciju koja ima svoje dosege i veličinu, znači objaviti rat njezinom pravu da bude svoja, i generalizirati krivnju njeznih političkih struktura kao krivnju naroda, nacija, pojedinaca, rasa, bilo kojih određenih skupina. Napadači na Pariz su inferiorni rasisti, oni su počinili zločin iz mržnje i rat koji se vodi protiv Europe vodi se kao rat protiv čovječnosti. Moraliziranje o žrtvama koje navodno nisu iste za Zapad, da njegove žrtve vrijede više od onih u Iraku ili Siriji, samo je jedan veliki ucjenjivački, moralni reket usmjeren u tom pravcu da nam svima udari kolektivnu krivnju i grižnju savjesti. Protiv takve logike Orban je podvukao crtu i pokazalo se – onkraj svake patetike i moraliziranja – da je učinio ono što je mislio da je najbolje za njegovu zemlju i za Europu.

Pitanje je kad će to stići u pamet zapadnim središtima moći jer oni i dalje brane svoj multikulti koncept. Mnogi se pitaju, pa čak i ishitreno zaključuju, je li propao, odnosno da je već propao multikulturalni koncept. Naprotiv! On ne samo da nije propao nego ga zapadna globalistička liberalna demokracija tek sada do kraja idealizira i utopizira kao jedini način otpora terorizmu, što je u sebi samom čista kontradikcija. Velikom zlu se ne može nitko suprotstaviti s držanjem za rukice, paljenjem svijeća i pričama o slobodi i jednakosti.

Međutim, islamistički terorizam i nije ustao protiv multikulturalizma, on je ustao protiv Zapada i kršćanstva, jer bez obzira na posvemašnju sekularizaciju, u njihovim očima, i okorjeli zapadni ateist je kršćanski nevjernik. Cinik bi rekao da im je dijagnoza točna, ali iz sasvim drukčije perspektive – zapadni čovjek je mahom bio kršćanin, ali danas je nevjernik-ateist, no iz vizure ISIL-a to je sve isto, kršćanin vjernik i ateizirani kršćanin. Njih ne zanima multikulturalnost, štoviše, sad im ide na ruku kao transmisija njihovih planova i mogućnost lakše penetracije u neprijateljski teritorij.

U ovome času, Europa će uvidjeti da je jedini način obrane „antemurale“ koncept, dok od prkosno-patetičnih javnih manifestacija i pjevanja „Imagine“ na mjestu zločina nema puno koristi. Čim pukne jedna petarda, ljudi se razbježe. Europske nacije moraju sebi posvijestiti tko im je i kakav neprijatelj, o kakvom se zlu radi, a „Imagine“ i lenonovske tlapnje o svijetu bez granica i religija, tipični su produkt takve liberalističke anacionalne i anti-teističke ideologije koja u odsudnom času zapadnog čovjeka čini još ranjivijim i slabijim.

Što se Hrvatske tiče, mi smo ostali u jednom međuprostoru, bez jasne strategije kako se nositi s izvanrednom situacijom koja nas nagoni da postanemo „hot spot“, i sutra potencijalno žarište krize koja bi prijetila prerasti u noćnu moru. Uskoro u posjet Zagrebu dolazi i američki potpredsjednik Joe Biden. Kad tako visoki gost stiže u našu metropolu, usred ovog europskog nevremena, onda nehotice svraća pozornost na nas – a mi bismo, barem se tako mnogi tješe – htjeli ostati ščućureni i nezapaženi na balkanskoj porti – i to je sva milanovićevska strategija. I eto nam sad starog Irca Joea, taman da nas teoristi dožive kao – target.