Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Riječ Gospodnja.

(Mk 10, 2-16)

 

Još jedan susret Isusa s farizejima.

Još jedan od brojnih pokušaja u kojem farizeji žele uvući Isusa u zamku i tako uništiti njegovu vjerodostojnost. Ovaj put je kontroverzna tema – je li po zakonu da se muž rastavi od svoje supruge?

Autoriteti su se razmimoilazili na ovom pitanju. Jedni su dopuštali rastavu samo kod preljuba. Drugi su je dopuštali i za najmanji razlog. Ali jeste li opazili kako je pitanje Isusu bilo postavljeno? “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?”

Ni riječi o tome da bi žena mogla otpustiti svojega muža. To ne dolazi u obzir. Ovdje muškarci imaju svu moć.

Isus zna da ovo pitanje nije fer. Farizeje ne zanima njegovo mišljenje. Njih zanima testirati ga i poraziti ga. Isus na pitanje odgovara pitanjem –  “Što vam zapovjedi Mojsije?”

Isus naravno zna odgovor, a znaju ga i farizeji.

Odgovor leži u 24. poglavlju Ponovljenog zakona i u najmanju je ruku diskutabilno da Mojsije daje dopuštenje za rastavu. Ono što Mojsije čini jest da priznaje da se rastave događaju i on uspostavlja norme – pravila kada je riječ o novom braku. To Mojsijevo priznanje, onoga što se zbiva u svijetu, farizeji koriste kao dozvolu za rastavu.

Ovdje treba voditi računa o vremenu u kojem se sve to zbiva i u kojem muškarac posjeduje svu moć i gdje ne postoji ravnopravnost spolova i gdje rastavljena žena nema baš nekakvu budućnost.

Rastava je bila problem svih vremena i svih kultura, a danas je problem koji se neprestano povećava. Neki među nama osjetili su bol rastave braka osobno, a svi mi poznajemo neke koji su se rastali. Nitko nije imun kada je ova tema u pitanju.

Statistike su porazne. U SAD pola brakova završava rastavom.

U Hrvatskoj preko 30%.

A gdje su parovi koji su se rastali a da se nisu ni vjenčali?

Mladi ljudi koji se odluče na izvanbračnu zajednicu to opravdavaju riječima: „Naš će brak vjerojatno završiti rastavom, zašto se onda vjenčavati?“

Oni pretpostavljaju da je prirodno da brak propadne.

Umjesto što su Isusa htjeli uvući u zamku farizeji su mogli nešto naučiti od Isusa. Umjesto pitanja o rastavi mogli su potražiti savjet kako živjeti vjerno i sretno u braku. Bila je to prigoda koju su definitivno propustili.

Umjesto toga oni se hvataju formalnosti, a bježe od onog bitnog.

A Isus? Isus nas uzima za obje ruke i gleda nas pogledom punim suosjećanja, nade i sjećanja. Poziva nas natrag u vrijeme prije nego smo mi ljudi izmislili sve te igre moći i dominacije jednih nad drugima u kojima uvijek netko nastrada.

Isus nas gleda i poziva nas natrag u vrijeme kada je naš dom bio Rajski vrt, natrag u vrijeme kada je Stvoritelj stvorio muškarca i ženu. Tako različite, a opet tako predivno jednake. S namjerom da budu jedno. Bez srca tvrda. Bez igara, bez tajni.

Čitamo u knjizi Postanka da je žena načinjena od muškarčeva rebra. Židovska tradicija govori da je razlog za ovu čudnu proceduru bio taj da muškarac i žena mogu biti jednaki. Žena nije načinjena iz muškarčeve glave kako bi bila superiornija od njega, niti od njegove noge kako bi bila inferiornija, nego od rebra koje je najbliže srcu kako bi njih dvoje bili bliski i jednaki.

Ima  nekih brakova koji su mrtvi već na samom svojem početku i ima brakova koji putem umru. Ima ljudi koji jednostavno uzmu krivog partnera, a ima i onih koji imaju pravo pobjeći iz onoga što je brak postao – ugroza njihove sigurnosti.

Ali u drugim slučajevima do rastave dolazi jer ljudi vide brak kao što su ga farizeji vidjeli – kao odnos moći, kao problem kojeg rastava rješava.

Ova suluda potrošačka kultura navodi ljude da se odnose prema braku, prema svojem bračnom drugu i prema obitelji, baš onako kako se odnosimo prema potrošnim i zamjenjivim dobrima – automobilu, namještaju, odjeći …

A to nije to.

Brak nije poslovni projekt podložan analizi isplativosti.

Brak nije problem kojeg treba rješavati.

Brak je misterij kojeg treba živjeti.

Brak je način po kojem žena i muškarac, supruga i suprug mogu participirati u kraljevstvu Božjem – i to u udobnosti svojega doma.

Sjećate li se filma „STAR WARS“?

Ako se sjećate filma možda se sjećate ključne scene u kojoj Obi-Wan Kenobi (Alec Guiness) pokušava naučiti Luke Skywalkera (Mark Hamill) kako koristiti „force“ – silu.

I on mu govori:

„Tvoje te oči mogu prevariti, Luke. Ne vjeruj im. Osloni se na svoje osjećaje.“

Bio sam tih 70-tih još mlađahan i lako sam se slagao s tom filozofijom.

Osjećaji!

Super!

Ali kako čovjek biva zreliji, da ne kažem stariji, sve mu je nekako nepojmljivo to što mudri Obi-Wan Kenobi zagovara.

Osjećaji?

Pa zar osjećaji nisu danas ponajveći problem kada mnogi u brakovima imaju problem držati se onih obećanja koja su dali na svojem vjenčanju?

Mi živimo, bez imalo sumnje, u kulturi koja obožava govoriti o osjećajima.

Upalite televiziju.

Hoćete sapunice.

Domaće ili strane.

Razgovori u studiju.

Sve je to pretrpano emocijama. Koliko se samo knjiga tiska koje se prodavaju i to zahvaljujući isključivo potrebi ljudi da potraže pomoć kada su njihovi osjećaji u pitanju. Pa i carstvo promičbe počiva na goloj eksploataciji naših najdubljih osjećaja, zar ne?!

I onda je najlogičnije, u kulturi koja bračni zavjet tretira kao nešto potrošno, to što se događa, a događa se da se svi problemi raspada braka svaljuju na – osjećaje.

„A, mi nismo imali ništa više zajedničkoga.“ – „Ostali smo mi i dalje u dobrim odnosima ali više se ne volimo.“ – „Nestalo je žara i ljubavi.“

Vjerojatno ste čuli ovakva „tumačenja“ ili neka njima slična kada se dvoje rastave.

Ali ja sam uvjeren da da pravi razlog što se nečiji brak raspao baš taj što su ljudi pobrkali odnosno poistovjetili svoje osjećaje sa svojim obvezama. Ljudi su pobrkali svoje osjećaje s obećanjem koje su dali jedno drugom kao supružnici. Jer ako ja ne osjećam više onu „ludu i strastvenu“ ljubavnu vatru onda ja ne moram više ni biti odan svojem bračnom drugu, tvrde mnogi.

Ali nas nikad nisu u crkvi, „prid oltarom“, pitali da kažemo „Da!“ ili „Uzimam!“.

Ne, Crkva nas je pitala i pita nas dajemo li mi svoje obećanje da ćemo onog drugog voljeti, častiti, čuvati sve dok nas smrt ne rastavi.

A taj je odgovor puno drugačiji od onog „Da!“ kojeg dajemo na pitanje: „Uzimaš li ti …?“

Mi čujemo pitanje: „Jeste li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poštovati?“, a naši odgovori na to i na druga pitanju nisu „Da!“ nego su: “Uzimam!“ – „Obećavam!“ i – „Hoću!“. 

To zanči da se ja zaklinjem na cjelokupnost svojega života, moje duše, mojega uma i mojega tijela i da sve to posvećujem onoj drugoj osobi. To moje obvezivanje postoji odvojeno od nekih mojih možebitnih osjećaja u nekom trenutku mojega života. Ta moja prisega nema veze s danima kada mi se možda ne iznosi smeće ili kada mi se ne vodi djecu na kupanje.

Biti oženjen nema veze s mojim trenutačnim raspoloženjem u svezi kućnih poslova koji čine moju svakodnevicu. Ne, bračni odnos u svojoj dubini daje nam uvid u stvaralački i u otkupiteljski aspekt Božje ljubavi, a to nema baš veze s kuhanjem, pranjem, usisavanjem …

Prisjetimo se što su farizeji rekli Isusu: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.”

Dakle ako nam žena postane neprivlačna, bolesna, nezgodna – otkaz.

Slijediti ovakovo razmišljanje značilo bi obeščastiti sliku Stvoritelja koja je u svakome od nas i značilo bi narugati se sa svojim bračnim zavjetom kojeg smo dali jedno drugoma na vjenčanju.

Jedna mlada žena jednom je rekla anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38)

Njezino obećanje Bogu promijenilo je tijek ljudske povijesti.

Kroz zavjet poput bračnog i mi imamo sličnu prigodu, sjediniti Božju ljubav i milosrđe u odnosu jedni prema drugima i tako svaki od dana naših života učiniti nezaboravnima.