Homoheretički zapadnoeuropski biskupi su krenuli na sve ili ništa. Na Sinodi će doći do nepomirljivih razlika, većih nego kod raskola na istočno i zapadno kršćanstvo, većih od reformacije. Doduše, moguća je i privremena odgoda, neki umjetni status quo, neka privremena Katolička crkva “u dvije brzine”, ali duh je pušten iz boce i raskol je samo pitanje vremena. Pitanje svete pričesti rezvedenih je samo “probijač” za nešto drugo.

Kao što su sodomiti zauzeli poluge moći u vanjskom svijetu, tako će njihovi kolege/partneri unutar Crkve uspjeti “autati” Katoličku crkvu. Pokazat će se da su sodomiti bili po crkvenim ormarima i više zastupljeni nego u vanjskom svijetu. Odatle svi skandali s pedofilijom u Crkvi (zapravo efebofilijom, karakterističnom upravo za homoseksualce).

Na cijelom zapadu se ponavlja situacija iz Njemačke od kraja 19.stoljeća do kraja 2.svjetskog rata, kada su sodomiti držali poluge vlasti u Njemačkoj. Jedino što javno mnijenje nije bilo ovako tolerantno, pa su bili potrebni politički potezi maskiranja i žrtvovanja. Homoseksualnost se 1945. nazivala “njemačkim porokom“.

I kao što liberalizmom anestezirana Europa nema snage zaustaviti gaypriestislamizaciju, a niti vlastitu depopulaciju, tako niti Crkva nema snage ostati na prijašnjim moralnim i etičkim vrijednostima koje su se 2000 godina smatrale apsolutnima. Sve to u ime napretka i 21.stoljeća, i to dok na južna vrata Europe kuca Srednji vijek svojim neprebrojivim nožicama.

Kada se slegne prašina, zajedno s paralelnom islamizacijom, karta Europe bi mogla dobiti nove boje. Autohtono europsko stanovništvo će migrirati iz pojedinih područja bezvlašća, prepuštajući imigrantima područja koja će kontrolirati lokalne muslimanske milicije, boreći se za prevlast. Baš kao u njihovim prašnjavim postojbinama. Uostalom, neki dijelovi Pariza i drugih europskih gradova su već ispražnjeni. Neće stanovnici dugo strepiti zatvoreni po kućama, a i s vremenom će se rulja još više osiliti. Državne vlasti više praktički nema u nekim područjima. Takvo pražnjenje očekuje i jug Italije.

Katolička crkva će se razdijeliti na istočni dio Europe, kao odcijepljena Tradicionalna katolička crkva, dok bi se progresivna Katolička crkva v2.0 (naprednija verzija 2.0), zadržala u zapadnoj Europi, sjevernoj Americi i dijelu južne Amerike.

Afrika i Azija bi zasigurno priznale Tradicionalnu katoličku crkvu.

Južna Amerika bi mogla biti duboko podijeljena.

Dramatične demografske promjene će dovesti do uspostave šerijatskog prava – bilo demokratskim putem kroz izbore nadglasavanjem, bilo nasilno nakon dosegnute kritične mase. U novouspostavljenom Zapadnoueropskom kalifatu, će autohtono stanovništvo biti u podređenom položaju, neće se snaći pod širajtskim zakonima i s vremenom biološki nestati.

Progresivna Katolička crkva v2.0 će opstati u eksteritorijalnom Vatikan-gradu, neutralnoj Švicarskoj, te u obje Amerike.

Portugal i Irska bi se nakon previranja mogli svrstati naknadno uz Tradicionalnu katoličku crkvu na rubovima kalifata.

Liberalizam, koji je doveo do ovakvog kraja, će na kraju nestati zajedno s autohtonim narodima koji se više neće baviti feminizmom, gender ideologijom, različitostima, tolerancijom, fascinacijom manjinama do razmjera njihove tiranije, te raznim pravima. Civilizacijski rak će izjesti samoga sebe i kontinent će započeti novu povijest s drugim igračima.

Pokazat će se da je Biblija bila civilizacijsko “Uputstvo za upotrebu”. Kada se zanemari neko uputstvo za upotrebu ili ga se želi “osuvremeniti” tako da ga se prilagodi svojim slabostima i bolestima, pokazat će se da onda sve ode k vragu. To će biti primjer istočnim civilizacijama – koji to rak ne smiju nikako dopustiti da se razvije unutar društva.