Približava se još jedna godišnjica smrti Zvonke Bušića Taika. Uvijek se u to vrijeme prisjetim našeg posljednjeg telefonskog razgovora. I ogorčenja koje je ponio u srcu zbog onoga što je apostrofira u iskazivali Milanu Bandiću, onom istom Milanu Bandiću koji se samo nekoliko dana prije hrvatovanja u Udbini naslikavao na Bundeku s Titom na reveru.

Nisam nikada o tome napisao neki zaseban tekst niti sam Zvonkinu smrt izravno povezivao s tim sajmom taštine i licemjerja. Postoje barem dva razloga za to.

Prvi je taj da bilo krajnje pogrješno, pa i nekorektno prema samom Zvonki tumačiti njegov čin hirom uvrijeđene taštine, trenutnog razočaranja ili tomu štogod slično. Zvonkina odluka u njemu samomu dugo je zorila i ima duboku egzistencijalno-filozofsku podlogu.

Drugo, kakav god da bio, Bandić je još uvijek neizmjerno simpatičniji i ljudskiji lik u ovoj našoj svakidašnjoj tragikomediji od likova kao što su Mesić, Josipović, oboje Pusića i mnogi drugi.

Dakle, nekorektno bi bilo Bandiću na leđa prtiti išta od krivnje za Zvonkinu smrt. On je za to kriv koliko i svi drugi, kako ih Aralica nazva, mentalni komunisti u ovoj zemlji. Ali ni operetne domoljube od te krivnje ne treba odriješiti.

Ipak, Taik i Miki povezani su na jedan drugi način.

Naime, obojica su Hercegovci, i to paradigmatski primjer hercegovačkih krajnosti. Na jednoj strani čisti idealizam, spremnost na patnju i žrtvu u ime ideala, na drugoj strani prizemni pragmatizam, lukavost, prevrtljivost, snalažljivost bez skrupula. Ta dva Gruđana sa suprotnih krajeva grudske općine gotovo po svemu bjehu nasuprotni.

Bandić je, ako je vjerovati Wikipediji, bio ministrant kod ružićkog župnika, nekako predmnijevam da Zvonko nije kod goričkog iako nikada o tome nismo razgovarali. Bio je preživahno dijete za takvo što. Bandić je došao u Zagreb i upisao se u Partiju, ili je kao upisan već u Zagreb došao. I ta partijnost, koju Aralica apostrofira u Smradu trulih lešina kao jednu od ključnih odlika pravih drugova, u bitnom je odredila cijeli njegov život i njegov mentalni sklop. Zvonko se još kao dječak zavjetovao Hrvatskoj, i taj zavjet je u bitnome odredio njegov životni put, preko Zagreba, Beča i zapadne Europe do Amerike i američkih zatvora.

Zanimljivo je da su se prvi partizani u našem kraju pojavili upravo u Bandićevu dijelu grudske općine, doduše tek potkraj četrdeset pete i četrdeset šeste godine, a tko je imao dobar želudac i razvijenu ”klasnu svijest” mogao se pridružiti i četrdeset sedme, pa i kasnije uz tri pouzdana svjedoka. Ljudima koji nisu iz Hercegovine to se može učiniti čudnim da se u partizane odlazilo nakon što je rat završio. No dolje je rat tinjao barem do sredine šezdesetih kad su komunističke vlasti konačno malo popustile s terorom i dali ljudima putovnice da diljem zapadne Europe nađu kruh za sebe i svoje obitelji. Uostalom, pucalo se i sedamdeset druge, a zatvaralo sve do potkraj osamdesetih.

Zvonko Bušić je nadimak dobio po načinu na koji je kao malo dijete izgovarao riječ ‘čovjek’, odnosno čovik. I taj je nadimak dostojno nosio do kraja života, nisam poznavao niti poznajem ni jednoga drugog čovjeka koji bi se tolikim pravom mogao nazvati jednostavno – čovjekom. Sve one vrline koje čovjeka izdvajaju i izdižu iznad pukog biosa resile su Taika. Hrabrost i duhovnost prije svega.

Bandić je nadimak Miki dobio valjda po imenu Milan. No, taj nadimak asocira i na Mickeyja Mousea, jednog od najpoznatijih likova iz animiranih filmova W. Disneya. Po Hrvatskoj enciklopediji Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Mickey Mouse je postao ”općim simbolom dobre volje među ljudima”.

Ako pogledamo kako funkcionira Milan Bandić na našoj javnoj sceni, morat ćemo se složiti da i on pokušava postati upravo to – opći simbol dobre volje među ljudima. Ono pentranje, padanje i puzanje po zaleđenoj spomen-ploči borcima HVO-a u Brčkom, ona divovska svijeća u Mariji Bistrici, ono gacanje po blatu zagrebačkih predgrađa – sve su to samo primjeri tog nastojanja.

Ipak, oprezno s likovima iz crtanih filmova. Mnogi se proučavatelji subliminalnih poruka kunu da Disneyjevi crtići imaju i tamnu stranu. Milan Bandić možda nije toliko sofisticiran, ali da Tita rado kači na lijevu stranu grudi gdje je srce – jest!

A to oni kojima je uzor Taikovo hercegovstvo i hrvatstvo ne mogu i neće zaboraviti.