Našoj djeci izvojevali smo slobodu, a onda je krenuo još jedan ružan san

Kada utihnu gusjenice mimohoda i zvučnici kninskog koncerta, našem ushitu ne smije biti kraj.

Sjedio sam na stepenicama ispred neke napuštene trgovine sa zapaljenom cigaretom. Pokraj mene kaciga, kalašnjikov i RAP. Dvor na Uni, osmog kolovoza 1995. Dva sata prije predao se 21. kordunski  korpus. Kraj rata. Uvlačio sam dimove polako, potpuno opušten, kao da koji sat ranije nisu odjekivale eksplozije granata i puščani rafali. Kao da sam se samo probudio poslije nekog užasnog sna. 

Misli su mi grlile jednogodišnju kćer u Zagrebu, bile su spokojne i pune vjere, nade i očekivanja. Nikad više somnambulnih rasprava o ustašama i partizanima, nikad više utopija o bratstvu  i Jugoslavijama koje tragično okončavaju, nikad više golih otoka, logora,  jama ispunjenih ljudskim leševima, nikad više straha zbog izrečene riječi… Ne. Sve je to završilo dva sata prije, potpisima generala Petra Stipetića i pukovnika Čedomira Bulata u Gornjem Viduševcu.

Hrvatska je slobodna i u svojoj slobodi kreće u obnovu gradova i sela, u razvoj svojeg gospodarstva, u stvaranje društva koje će u  punini živjeti katoličke vrijednosti i krijeposti rada, solidarnosti, razumijevanja, radosti, mira… Pjesma, milijuni  poljubaca i zagrljaja na ulicama i trgovima hrvatskih gradova snažili su moje misli, moju vjeru , nadanja. 

A onda je krenuo još jedan ružan san.

Cijeli tekst pročitajte na: http://www.politikaplus.com/novost/125341/nasoj-djeci-izvojevali-smo-slobodu-a-onda-je-krenuo-jos-jedan-ruzan-san