Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. «

Riječ Gospodnja.

(Iv 6, 24-35)

„Ja sam realist – ja očekujem čuda.“

Wayne W. Dyer

Probudili su se.

Dan poslije.

Siti.

I shvatili su da mogu imati još. Još više.

U ovonedjeljnom čitanju veliko mnoštvo traži Isusa. Ne čudi.

Dan prije primili su čudesan obrok iz njegovih ruku.

Pitanje dana glasi: „Hoće li Isus i dalje nastaviti sa svojim čudima?“

Ljudi su željeli još. I zato su se i dali u potragu za Isusom. Mogli bismo očekivati da će Isusu goditi što ga masa traži. Ali Isus objašnjava ljudima da oni u biti ne traže njega, nego da oni traže ono što im je on već dao.

Isus ne okoliša. Isus „tuče izravno u glavu“. Isus ukazuje u samo središte njihovog problema. Svako čudo koje je Isus učinio bilo je znak. Znak koji je uvijek ukazivao na nešto. Stvaranje hrane za onoliko mnoštvo bio je znak koji je ukazivao ljudima da vide tko je Isus – da je on Svemogući Sin Božji.

To im je bio znak da obrate pozornost na Isusa i na njegove riječi, da slušaju dobre vijesti spasenja koje on donosi. Ali Isus tim ljudima govori da oni u biti nisu zainteresirani za to. Sve što njih uistinu zanima jest – najesti se.

Oni u biti žele – čudotvorca, ali čudotvorca kojemu će oni određivati koja mu je čuda činiti.

Jedino zašto sam vam zanimljiv jest to što vi želite nešto dobiti od mene. Želite se besplatno najesti. Napuniti svoje želuce, a ne umoriti se i ne oznojiti se. Vi želite „kralja pekara“, želite „kralja kruha“ i ako je to sve što od mene želite, onda ja nisam onaj kojeg vi tražite.

Činimo li mi istu pogrešku kao ovi ljudi?

Nažalost – da.

Zar i mi ne tražimo Isusa, ne kako bi čuli što nam to ima za reći, nego samo kako bismo dobili ono što želimo? Ne okrećemo li se Isusu u molitvi samo kada nešto trebamo, a onda ga ignoriramo čim kriza mine? Činimo li mi dobra djela, ne kako bismo slavili Boga, nego kako bismo dobili što više Božjih blagoslova i bolju poziciju nego neki drugi? Dolazimo li mi slaviti Boga i moliti mu se, a onda ubacimo u škrabicu nekoliko kuna, zapalimo svijeću i mislimo u sebi: „Eto, ja sam ispunio svoju dužnost… sada bi bio red na Bogu… da me blagoslovi… da me nagradi… nakon svega što sam učinio za njega…“

Jesmo li mi u biti – sebični?

Ako želimo biti iskreni onda je odgovor – da, jesmo.

Mi pred očima imamo isključivo popis svojih želja, potreba i ciljeva koji stavljamo pred Boga i očekujemo da nam Bog, zato što smo mu se molili, sve stavke na tom popisu riješi.

Dobro, dođemo mi do pameti i život nas nauči da se tako s Bogom ne komunicira. Shvatimo da mi s Bogom nemamo potpisan nikakav ugovor s precizno uglavljenim međusobnim pravima i obvezama. I što onda radimo? Isto ono što su radili i ljudi iz ovonedjeljnog čitanja.

Isusove riječi su (čini se) konačno doprle do njih. Shvatili su da su sebični i prazni. Shvatili su da su potrebni Božjih blagoslova više nego ovozemaljskih. I zato ga pitaju: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?«

Čini se kako su oni konačno na pravom putu. Ali oni samo čine novu grešku u koracima. Oni sada na Isusa gledaju kao na duhovnog savjetnika.

OK Isuse, reci mi koja ću pravila slijediti i kojim mi je putem ići. Truditi ću se ja, ne brini ništa. Zaslužiti ću ja ulaznicu za taj nebeski banket o kojemu ti govoriš. Samo ti meni pokaži put kojim mi je ići, a sve ostalo je moja briga.

Krivo! Isus nije duhovni savjetnik. Nije guru. Psihijatar. Life coach. Isus nije došao na ovaj svijet kako bi nam dao pravila igre pomoću kojih ćemo biti u stanju doći do spasenja.

Isus je došao biti – Spasitelj!

»Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Isus nije došao pokazati nam kako da mi uvjerimo Boga da naši grijesi nisu bitni. On nam nije došao pokazati kako da mi izbrišemo svoj problem grijeha i krivnje. Isus je došao pokazati nam, kroz svoju Riječ, da mi sami nismo u stanju ništa od toga učiniti.

Umjesto svega toga Isus nam prikazuje sebe samoga. Govori nam da je došao, ne prodati nam život vječni, nego da je došao ostvariti ga svojim životom i onda nam ga dati – besplatno.

Isus je došao učiniti ono što mi nismo u stanju sami učiniti. Došao je ispuniti Božji zahtjev da njegova riječ bude štovana i da se njegovo ime drži svetim. Došao je pokazati nam kolika je Božja ljubav za nas ljude, za njegovu djecu.

Poniznost je priznati da si izgubljen grešnik. Poniznost je doći pred Boga praznih ruku i shvatiti da sve u svezi tvojeg spasenja ovisi o njegovoj milosti prema tebi. Mnogi onog dana, koji su slušali Isusa, odbili su u to vjerovati. Oni nisu bili spremni prihvatiti Božju milost.

Jacques Ellul, francuski sociolog, u svojoj knjizi „Živa vjera“ ističe da ako vjerujemo zbog onog što bismo od Boga trebali primiti, da onda to naše vjerovanje nije vjera uopće. On piše:

„Uistinu za nas je milost nešto nepodnošljivo, jer milost je izraz beskrajne ljubavi i potpuno je besplatna. Ne možeš je kupiti, niti je možeš za nešto mijenjati. S njom ne možeš trgovati, niti je možeš objasniti. Božja milost ne ide uz utjecaj, uz moć, uz dosluh… Mi se najteže mirimo s pojmom milosti, jer milost predmnijeva odricanje od naših pretenzija, od naše moći, od slave…

(…)

Ako vjeruješ u Boga kako bi se zaštitio, izliječio ili spasio, onda to nije vjera, jer vjera je bezuvjetna. Mnogi govore o spasenju kroz vjeru, o vjeri kao uvjetu za spas i kažu ako vjeruješ spasit ćeš se… Ali nama je neprestano tražiti milost Božju. Ako Bog voli i spašava čovječanstvo ne pitajući za cijenu, onda Bogu treba vjerovati i ljubiti ga bez nekog svog osobnog probitka, interesa ili cilja, jednostavno ta ljubav treba biti nesebična.“

Za mnoge ljude Isus nije onaj spasitelj kojeg oni traže. Njima treba dobar mađioničar. Iluzionist. Čudotvorac po njihovoj mjeri. Elokventan političar.

Ali za nas koji vjerujemo i ljubimo Boga bezuvjetno Isus nije ni učitelj, ni guru, ni duhovni savjetnik, ni life coach, on za nas nije – deus ex machina.

Isus je jedini put do spasenja.

Kada tražimo čuda onda tražimo Krista, jer jedino u njemu možemo naći ono što nam je za ovaj i za vječni život toliko potrebno – kruh života.

»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. «