Pater Ike Mandurić:

’Policija je nasilno lovila branitelje kao plijen, činili su to s nelagodom, po zapovjedi’

U noći sa četvrtak na petak pater Ike Mandurić, isusovac, arhitekt, branitelj, voditelj SKAC-a, studentskog kluba koji već 10 godina organizira ljetne kampove za studente na Modravama, našao se u crkvi sv. Marka i svjedočio mučnim scenama. Sa još dva svećenika, salezijanca, stao je između branitelja i policije koja je pokušavala ući u crkvu, sprječavajući eskalaciju nasilja. Zamolili smo ga da za Narod.hr ispriča kako vidi događaje na Trgu sv. Marka, ali i položaj branitelja u današnjem društvu, odnos vlasti prema Domovinskom ratu i braniteljima, ulogu svećenika i Crkve u društvenim događanjima i hrvatskom društvu.

U četvrtak navečer zatekli ste se u crkvi sv. Marka te stali između policije i branitelja koji su se s Trga sv. Marka povukli u crkvu. Kako je to izgledalo?

Kad smo se tamo zatekli, don Ivan Šibalić i don Damir Stojić i ja, nismo znali kako bi se osjećali: kao zatočenici ili kao svećenici u pastoralu. Nismo ponijeli ništa sa sobom, planirali smo se nakon molitve s braniteljima vratiti kućama. Ali sad smo unutra. Umjesto u svojim samostanima, u Crkvi smo Svetoga Marka, s braniteljima, invalidima, na kraju dana. Policajci pred vratima, noć je neizvjesna, sve se zakompliciralo. Ostaviti ih ne možemo… U jednom času don Damir me kroz smiješak pita: „Što ćemo? Do kad ćemo ostati ovdje?“ „Ha! Do jutra!“ – odgovorio sam mu pomalo u šali. Nisam baš bio siguran da će stvarno tako i biti, i da će naša nazočnost biti toliko važna.

Međutim, ostadosmo do jutra. Tek u jutro, nakon sv. Mise, usudili smo se ostaviti ih.

Kako ste se zatekli u crkvi sv. Marka?

Sve je ispalo posve spontano. U četvrtak, negdje oko sedam sati, predvečer, nazvao me don Damir, prenio mi da su ga branitelji molili da dođe predvoditi molitvu s njima. Kako don Šibo, don Damir, još neki svećenici, među njima i ja, redovito odlazimo svaki dan u 10 navečer na molitvu u Savsku, krenuli smo nas trojica u taj „kratkotrajni“ pastoral. Naime, Kardinal Bozanić je vrlo brzo nakon početka prosvjeda u Savskoj pozvao da se moli s braniteljima i za branitelje. Mi smo to redovito i činili. Vrlo je važno biti s braniteljima u svakoj stvari koja duboko dira njihove emocije. Stoga smo osjetili da moramo biti s njima i gore, na Markovom Trgu, koliko god nam ta scena bila nemila. Namjeravali smo biti na molitvi u 22,00 h, i biti s njima u neizvjesnoj situaciji koja se može razviti u raznim smjerovima. Mi smo bili s braniteljima, policija s druge strane, i tako smo zajedno s njima i izbjegli u crkvu.

Zašto tako često idete k braniteljima koji prosvjeduju u Savskoj i je li bio potreban vaš dolazak na Markov trg?

Ne ulazeći u političke parole, ideje, zahtjeve prosvjeda, držim da mi svećenici imamo obavezu odgovoriti na poziv branitelja, da moramo biti s njima, i u njihovo okruženje unositi duhovnu dimenziju. Bez molitve, stvari za čas krenu krivo, po zlu. Molitva donosi mir, daje unutarnju sigurnost. Osobito je to važno kad se događaju životna zdvajanja, kad sumnje naviru, kad prijeti opasnost da se padne u očaj, i u očaju počini neko veće zlo, kakvom smo svjedočili i u Savkoj. Bojimo se i mi svećenici da netko ne počini samoubojstvo ili kakvu druga ludost u pomračenju uma. Strahujemo i mi, i ne možemo zaobilaziti i ignorirati mogućnost da pomognemo, unesemo nadu i mir. Ja sam se kao svećenik dužan odazvati pozivu svake vapijuće duše. To činim, zahvalan za priliku da služim.

Neki se pitaju znači li vaša nazočnost na Trgu sv. Marka zapravo podršku braniteljima u prosvjedu?

Mi pružamo duhovnu i ljudsku potporu konkretnim ljudima koji traže našu pomoć, a nalaze se u teškoj i zahtjevnoj situaciji izloženi javnom ponižavanju i napadima. To je naše poslanje biti uz njih u njihovim duhovnim potrebama. Svatko tko je pratio zbivanja na Trgu Svetoga Marka, slutio je da bi se moglo svašta dogoditi. Osjećalo se u zraku. Osjećali su to i branitelji, stoga su i sami tražili da dođe neki svećenik.

Morali smo biti gore, savjest nam je to nalagala. Znali smo da nas trebaju, stoga smo i došli.

Pri tom niste znali što vas čeka…

Istina je da smo bili zabrinuti. Bojali smo se da ne bude nekog zla. Ali ono što se dogodilo, to doista nismo mogli zamisliti. Branitelji su stjerani u crkvu sv. Marka. Crkva im je pružila utočište. To je bilo mudro. Da nije bilo tako, tko zna što bi se dogodilo. Sve je vrvjelo od policije. Gornji Grad je bio potpuno odsječen od javnosti, gore su bile stotine policajaca. Neki trenutci su me podsjećali na onaj film „tristo“. Bilo je jasno da je izdana zapovijed da se te noći Trg po svaku cijenu „očisti“. Također je bilo jasno i to da se branitelji ne žele povući. Da Crkva nije otvorila svoja vrata, Hrvatsku i svijet bi preplavile scene kako policajci vuku branitelje, hrvatske branitelje, invalide, one koji su stvarali ovu državu, i trpaju ih u marice. Hrvatski čovjek to ne zaslužuje. Hrvatski branitelj još manje. Crkva je otvorila svoja vrata, morala je to učiniti, pustila branitelje unutra, otvarajući prostor za izbjegavanje sukoba, štedeći našu zemlju neviđenih scena, s kojima bi se mučili generacijama. Da nismo tako učinili, Crkva bi imala veliku ljagu na savjesti. Stoga čestitam crkvenim vlastima na ovoj mudroj odluci.

Možete nam malo više reći o događanjima u samoj crkvi. Mi koji smo gledali izravan prijenos Nove tv – imali smo dojam da će svakog trenutka policija napasti branitelje.

Da, istina. Nismo mogli vjerovati da će policija nasilno upadati u crkvu. Potpuno bez razloga. Tome se još uvijek čudim. Eto, ipak su nemile scene obišle Hrvatsku i svijet. Žalostan sam, kao vjernik i kao svećenik i kao čovjek. Dogodilo se skrnavljenje privatnog prostora, hrama Božjega. To je bio privatni prostor. To je ogorčilo i brojne vjernike koji su to vidjeli. Unutra, u Crkvi su bili samo ljudi koje smo mi primili da spasimo mir. Za to nikome ne moramo odgovarati, to je naše pravo. A kako smo vidjeli, to je bila razborita i mudra odluka kojom smo spasili Hrvatsku od krvi i nemilih scena i tko zna čega još. Sve dok nisu kriminalci, oni su pod našom zaštitom. Ni jedan policajac bez posebnog ovlaštenja, nije smio prekoračiti prag crkve sv. Marka.

Međutim, na djelu je bilo još nešto, što je po sebi još gore od ovoga prvoga: u nasilnosti policije vidjelo se da love nekakav, bilo kakav plijen. Vidjelo se da policija te večeri gore nije poslana osiguravati i tražiti mir. Kao da više nije bio važan red ni samo prazan Markov trg – što se bilo već postiglo – nego nešto drugo. Sve me pomalo podsjećalo na onu utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde, 1990. godine, kad su policijske snage imale zadatak izazvati nered. Ovo su teške riječi, ali bio sam gore, i osjetio sam to. Naime, branitelji su se povukli, u privatni prostor, i u času kad nastaju upadi policije, mi svećenici smo branitelje pozivali na molitvu, i poticali da idu na spavanje. Sve je išlo kako treba, branitelji su se smirili. I jedini koji tog časa stvara nered su policajci. Odnosno, ne policajci, nego netko skriven od javnosti, tko je preko veze ravnao akcijom. Hrvatska javnost ima pravo znati tko je taj. Tog nekog je vodila očita mržnja. Taj netko nema ljubavi ni prema svojim policajcima, a još manje prema svima ostalima. Policajci su, naprotiv, s nelagodom činili ono što im je zapovijeđeno. Takva nasilnost je očito bila zapovijed i negdje osmišljeni plan djelovanja te noći. Jasno je da ona vodi do samoga vrha vlasti, i za to netko mora odgovarati, kad – tad – da se više nikada takvo što ne ponovi. Za oba zločina: za upad u crkvu, u privatni prostor – to je prvo, i drugo, za izazivanje nereda od strane policije. Ljudi koji se bave ovim poslom, moraju znati, i sigurno znaju, kakve bi to sve posljedice moglo imati. Prema Zagrebu su kretale tisuće povrijeđenih branitelja koji su to upravo pratili preko TV-a. Strepili smo. Samo Bog dragi znade što se sve moglo dogoditi da su slučajno u toj svojoj ludosti policajci i uspjeli nekog od branitelja iščupati, izvući iz crkve. Ne mogu vjerovati da to odgovornima za red i mir u zemlji nije bilo važno. Moramo se svi pitati: o čemu se tu radilo? Ponavljam, Trg sv. Marka bio je prazan, javni prostor osiguran, branitelji su bili u Crkvi i bez ikakve namjere da ponovno izađu van, s njima tri svećenika, i trebala je uslijediti mirna noć.

Međutim, netko je imao drugi scenariji. Koji, i zašto? To imam pravo pitati i kao protagonist događaja, i kao svećenik, te što je najvažnije, i osobno, kao građanin ove zemlje. Moramo javno pitati: kome je nered bio cilj, i po cijenu upada u crkvu, napad na kućnom pragu?

Vas tri svećenika stali ste između policije i branitelja.

Providnost Božja! Bogu sam zahvalan da sam se zatekao gore, a to osjeća svaki od nas, svećenika i bogoslova. Jedino pojava figure svećenika na pragu Crkve je nešto značila i zaustavila nadiranje policije. Bogu hvala da smo bili tamo.

Što znače ti događaji: najprije to da branitelji toliko dugo prosvjeduju, pa i ovi nemili događaji koje je vidjela cijela Hrvatska?

To znači da ovaj narod još dugo neće biti radostan, i da mu još dugo neće biti dobro. I to ne samo zbog loše gospodarske situacije, nego zbog manjka samopoštovanja. I utoliko, zbog manjka tog samopoštovanja, znači da ćemo se dugo boriti i s ekonomskom krizom, i moralnom krizom i s kriminalom, korupcijom, birokracijom i s nepotizmom, i sa svim drugim što rastače ovaj narod. Svako uređenje države ima svoj temelj u samopoštovanju. A njega nema tamo gdje se mogu dogoditi onakvi scenariji u režiji policije i vlasti. Nema samopoštovanja tamo gdje se vlast prema braniteljima države odnosi kao prema neprijateljima…

Mi još uvijek ne razumijemo što to branitelji traže i što ih to muči. Smijem li pitati vas: i sami ste bili branitelj, a danas ste redovito na molitvi s braniteljima, poznajte ih. Što ih zapravo muči, što branitelji traže i žele…

Upravo ovo o čemu sam maloprije govorio. To osjećam i kao bivši branitelj, i vidim kao onaj koji ih susreće ovih posljednjih pola godine. Onda kad oni traže da se donese ustavni zakon koji će definirati i štiti njihova prava, oni se zapravo ne bore toliko za svoja prava, nego se oni i dalje ponašaju kao branitelji države, i to je još jedan čin njihove borbe za Hrvatsku – ovoga puta za njezino samopoštovanje koje svoj uvjet ima u poštovanju branitelja. A to se pak očituje u poštivanju prava branitelja.

Želite reći da branitelje muči zaboravljanje i zapostavljanje istine o Domovinskom ratu?

Da, jer osjećaju i znaju da će bez toga Hrvatska biti jadna, pokisla nacija i država koja svoj identitet živi pognute glave.

Svaka zemlja koja je slavno izvojevala svoju slobodu, podnoseći za to velike žrve, na to je ponosna. I taj ponos na hrabre ljude, na spremnost stotina tisuća branitelja da žrtvuju svoje zdravlje i živote za dobro svih – slobodu i cjelovitost svoje zemlje – izražava u proslavama, brojnim spomenicima, blagdanima, kroz obrazovni sustav svoju djecu uči domoljublju i oduševljava ih za to, njegujući ponos na svoj identitet… U Hrvatskoj, koja je u kratkom vremenu, krećući od nule, izgradila od dragovoljaca organiziranu vojsku i pobjedila nadmoćnog neprijatelja, u Hrvatskoj koja ima najljepšu pobjedu u borbi za slobodu – to se ne događa.

Branitelj ne može s tim živjeti. I osjeća obvezu da učini ono što još može, da ta pobjeda bude ugrađena na ispravan način, ne samo u povijest, nego u život, u stvarnost, jer je to pravedno. Slaviti se mora, i u slavljenju, pobjeda trajno živi. A od nje živi i narod, nadahnjuje se i u svoj duh i mentalitet ugrađuju to nove generacije. Pobjeda u Domovinskom ratu je silna odgojna formacijska snaga duha nacije, koji onda pokreće sve živo. Kad je to uzdignuto na najviši pijedestal, u tome svoju inspiraciju nalaze i političari, državne institucije, prosvjeta, sport, umjetnost, ekologija, obitelj, sve živo.

U svakoj zemlji koja drži do sebe, koja ima izraženi ponos i samopoštovanje, u udžbenicima su prikazani heroji te domovine, muzeji, ulice, defilei su stalni dekor svagdašnjice tog naroda. U Hrvatskoj toga nema! To je prepušteno slučaju, a državne institucije koje bi trebale u svakodnevnicu to prevoditi , upravo se one često više opiru. To je ta nepravda i grijeh institucija, prema cijelom narodu, a najviše prema braniteljima.

Kako to tumačite? Zašto državne institucije to ne čine?

Državne institucije i narod se ne razumiju. Hrvatski mediji i narod se također ne razumiju. Civilno društvo i hrvatski narod se također ne razumiju. Zapravo, narod još nema Hrvatsku. Ona postoji, ali vlast koju ima, i sve ono što pripada državi, zapravo nije u rukama naroda. I tako je manje – više od samoga početka. U tome je problem. Zapravo nam treba nekakva „duhovna obnova“ o kojoj su dva Franje sanjali, dr. Tuđman i pokojni kardinal Kuharić. Ta duhovna obnova mogla bi početi upravo od ovoga pitanja. Kao što je slobodna Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, tako bi se duhovna obnova mogla započeti pravednim statusom branitelja i Domovinskog rata. Pred nama stoji pitanje hoćemo li uspjeti urediti Hrvatsku po mjeri naroda, ili će ona postati zemlja koja je doživjela slobodu, a opet nikada nije postala svoja.

Zapravo, to je jedno što branitelje istinski muči, i to je ono što oni žele. To se ne da pretočiti u nekakvih par točaka. A opet, teško je to prenijeti javnosti ako mediji to stalno sabotiraju, i ne žele iznjedriti tu istinu iz samih brantelja. Stoga tolika zbunjenost, i stoga to toliko traje. Daj Bože da se to riješi.

Bavite li se vi sada politikom dok ovo govorite, i bavi li se Crkva politikom u događanjima u Savskoj?

Crkva se ne smije aktivno baviti politikom, niti smije promicati neke političke opcije. U tom smislu, Crkva se ne smije baviti politikom, nikada. A opet, na svoj način, uvijek se bavi i mora se baviti politikom, jer politika je briga za opće dobro. Svećenici, redovnici i redovnice, biskupi, osim što se bave i liturgijom (što je također opće dobro) mora brinuti o svakom općem dobru, makar tako da o njemu progovara. O pravdi i nepravdi, istini i neistini.

Tako i kada Crkva govori o braniteljima i Domovinskom ratu, ona je pozvana ukazivati na nepravde ako ih vidi, pa makar to na svoj način i spadalo u politiku. To je njezino poslanje, i sreća je da je Crkva tu i da to čini, jer tako uvijek doprinosi izgradnji društva.

Što je rješenje? Kako dalje?

Moramo se vratiti na izvore, k svojim snovima, u potragu za pravdom, domoljubljem, u potragu za bilom naroda, kako bi se nadahnjivali i oduševljavali za stvaranje i uređenje Domovine po mjeri čovjeka. To traži pravda, a sve drugo je nepravda vapijuća u nebo.

Zato i molimo, svih ovih mjeseci i godina. Moramo ponovno staviti krunicu oko vrata, otvoriti srca za mir, povjerenje, opraštanje, ali i dopustiti da nas se oduševi za našu Hrvatsku, i za to da nastavimo tamo gdje su branitelji stali. Hrvatskoj će biti dobro kad se njeni građani počnu više baviti brigom o njoj, kad mediji postanu hrvatski, i kad vlast i parlament postanu narodni. Ne može nam biti dobro dok svi oko tog dobra ne radimo, i dok sve institucije ne budu u službi čovjeka. To je posao koji nas čeka. Ako nam sva ova zbivanja posljednjih godina otvore oči, onda je sva ova muka vrijedila.

Intervju vodila:
Marta Križaj

Izvor: Narod.hr