Jednoga će dana jedna mlada Irkinja lutati ulicama Kopenhagena. Odgojile su je njezina majka lezbijka i njezina partnerica, koje ona obje jako voli i koje su divne majke.
Ali ona će također osjećati duboku čežnju da otkrije drugi dio sebe, svog oca, i dobije odgovore na jednostavna pitanja poput: je li od njega naslijedila svoju ljubav prema glazbi, ili oblik svojih ruku? Sve što zna jest da je njezin otac danski donator sperme. Ona nema pojma koliko polubraće i polusestara ima. Na internetu je u kontaktu s drugom djecom donatora sperme od kojih neki imaju do 150 polubraće i polusestara.
Adresa njezina oca, s obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je prodao svoju spermu, zastarjela je. Zato djevojka luta, promatrajući danska lica, pitajući se – je li onaj čovjek moj otac? Bi li ono mogao biti moj polubrat ili polusestra?
Neugodna istina o irskom referendumu
734 300 Iraca bez političkih predstavnika
Breda O’Brien, ugledna koulumnistica i protivnica redefinicije braka na referendumu održanom 22.5. u Irskoj u današnjem je The Irish Timesu objavila tekst kojim opisuje irski referendum. Tekst prenosimo u cijelosti:
Sedamsto trideset četiri tisuće tristo ljudi nije glasalo „protiv“ ljubavi i jednakosti. Oni su jednako velikodušni i tolerantni kao i njihovi sugrađani koji su glasali „za”, i jednako vole svoje homoseksualne rođake. U stvari, neki su od njih i sami homoseksualne osobe.
To se ne poklapa s vladajućim mišljenjem da su samo uštogljeni, netolerantni i paranoični ljudi glasali protiv. Neugodna je istina da ovo nije bio referendum o tome sviđaju li nam se homoseksualni ljudi ili ne.
Ljudi koji su glasali „protiv“ prepoznaju brak kao instituciju u kojoj društvo slavi seksualne i rodne razlike kao duboko ukorijenjene odlike ljudskog roda, ponajprije, iako nipošto jedino, zato što iz braka nastaju djeca. Ti su ljudi željeli očuvati ovu istinu u našim društvenim strukturama i zakonima.
Velika većina glasača koji su glasali „za“ također je postupila iz velikodušnih i humanih pobuda. Što je još važnije, naročito su roditelji i rođaci homoseksualne djece očajnički željeli poručiti svojoj djeci da su jednako važni kao i njihova heteroseksualna braća i sestre. Svi im se možemo diviti i razumjeti zašto osjećaju da su postigli taj cilj.
Ne moramo se diviti činjenici da, iako je kampanja trajala tjednima, prikazivanje homoseksualnih ikona i zvijezda te „ljudskih“ priča koje promiču stranu „za“ homoseksualni brak traje već godinama, uz oduševljenu suradnju medija.
Ne moramo se diviti vladi koja je ovaj referendum nemilosrdno prikazivala kao bitku srca i uma. Ne moramo se diviti ministrima koji su govorili o tome kako ćemo, ako glasamo protiv, naškoditi mentalnom zdravlju homoseksualnih ljudi.
Ova je ista vlada dovela do uništenja sustava zaštite mentalnog zdravlja, počevši od uklanjanja savjetnika iz škola, koji su često bili prvi koji bi zapazili ozbiljne probleme, do drastičnog smanjenja broja psihijatrijskih službi. Njihovo je licemjerstvo zaprepašćujuće.
Ne moramo se diviti političkom sustavu koji je zanemario 734 300 glasača, osim šest hrabrih parlamentarnih zastupnika i senatora koji su se usudili biti drugačiji.
Kampanji „protiv“ je na kraju preostao jedino nezavidan zadatak da ukažu na posljedice izmjene definicije obitelji u ustavu. Na svakom ih se koraku pogrđivalo i ponižavalo kao širitelje straha koji mažu oči javnosti.
Pa ipak, neke činjenice ostaju činjenice, koliko god ih se često poricalo. Svaki put kad dvojica muškaraca donose dijete na svijet, potrebna im je zamjenska majka. Svaki put.
Bilo je naivno misliti da će referendum proširiti brak na homoseksualne parove, a da će im uskratiti mogućnost da imaju djecu.
Pa ipak je strana „za“ neprestano ponavljala da referendum nema nikakve veze s djecom, a još manje sa zamjenskim majčinstvom.
Prema glasu „za“, kada dvojica muškaraca putem zamjenskog majčinstva začnu dijete, tada ta dvojica muškaraca i dijete postaju prirodna, primarna i temeljna jedinica društva, dok je djetetova majka iz nje isključena.
Ovime smo status braka, koji prethodi svakom pozitivnom zakonskom propisu i nadilazi ga, dali obitelji koja može donijeti djecu na svijet jedino putem zamjenskog majčinstva, donacije jajnih stanica ili donacije sperme.
Nepopravljivo smo oštetili vezu između braka i djetetovog prava da se o njemu brinu dvoje ljudi koji su mu dali svatko po pola biološkog, društvenog i obiteljskog identiteta.
Istina, tehnologija potpomognute oplodnje ionako se koristi, ali prije 22. svibnja nitko nije mogao reći da su Irci glasali kako bi ustavom potvrdili nešto što neizbježno razdvaja djecu od polovice njihovog genetskog nasljeđa i polovice njihovih rođaka.
Jednoga će dana jedna mlada Irkinja lutati ulicama Kopenhagena. Odgojile su je njezina majka lezbijka i njezina partnerica, koje ona obje jako voli i koje su divne majke.
Ali ona će također osjećati duboku čežnju da otkrije drugi dio sebe, svog oca, i dobije odgovore na jednostavna pitanja poput: je li od njega naslijedila svoju ljubav prema glazbi, ili oblik svojih ruku? Sve što zna jest da je njezin otac danski donator sperme. Ona nema pojma koliko polubraće i polusestara ima. Na internetu je u kontaktu s drugom djecom donatora sperme od kojih neki imaju do 150 polubraće i polusestara.
Adresa njezina oca, s obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je prodao svoju spermu, zastarjela je. Zato djevojka luta, promatrajući danska lica, pitajući se – je li onaj čovjek moj otac? Bi li ono mogao biti moj polubrat ili polusestra?
To bi se ionako dogodilo, bez obzira na dodatak ustavu. Ali ta se djevojka sada mora nositi i s poražavajućom činjenicom da su 2015. njezini irski sugrađani svojim glasovanjem potvrdili zakonsko uređenje koje ju je lišilo polovice njezina identiteta. Svojim su glasom potvrdili da je to prirodno, primarno i temeljno, i pohranili to u ustav.
To nije ugodna stvarnost. Koliko god možda želimo protjerati ljude koji se protive vladajućem mišljenju, neke istine ne možemo zatrti samo zato što to želimo.
Izvor: Irish Times