Godine koje imaju putnici nisu važne.

Ono što je važno jest stići na cilj i ne biti izgubljen zauvijek.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

O ovom događaju spašavanja 82-godišnje starice s Brača, po olujnom nevremenu kakvo se dugo ne pamti, izvijestili su mnogi mediji, i to s razlogom. U priču je utkana hrabrost troje ljudi: vlasnika glisera Ante Dobronića, liječnice Divne Leskur i medicinskog tehničara Darka Bakića. Oni su, naime, donijeli riskantnu odluku da isplove prema Splitu kako bi nesretna žena u splitskoj bolnici dobila potrebnu pomoć nakon pretrpljenog srčanog udara.

No, na ovaj osvrt su me ponukale ‘zanimljive’ izjave dijela čitatelja na nekim portalima. Te izjave se mogu sažeti u, otprilike, jednu misao: ‘Nisu trebali isploviti iz Supetra. Pa radilo se o jednoj starici koja će ionako doskora umrijeti. Ovo je bila ludost, ugrožena su bila četiri života…’

Misao da je život jedne starije osobe manje vrijedan jer će ionako uskoro ‘poć na oni svit’, čini mi se, i nije baš rijetka pojava. Čini se da je podosta onih koji misle da je netko tko ima osamdeset i dvije godine, ‘proživio svoje’. Takav stav uvjetuje način gledanja na starije ljude, ali i samo ophođenje prema njima. Često se, nažalost, gleda na njih kao na manje vrijedne ili suvišne osobe. Zbog toga, dio mlađe populacije često nema volje ni propričati s njima ako se kojim slučajem nađu u njihovoj blizini. A ako se radi o njihovom bliskom rodu, jedva da će otići posjetiti ih. Makar im to bili otac ili majka. Još ako se nalaze u staračkom domu…

Stoga su mnogi stariji ljudi beskrajno tužni kad zadugo ne vide svoje sinove, kćeri, unuke… Da, osjećaju se kao kakav višak. Živi su, a kao da i nisu. Kao da su već ‘partili’. Neka njihova djeca znaju čak i priželjkivati njihov što brži odlazak, tj. smrt. To je užasno bolno za stare majke i očeve koji su veliki dio svog života posvetili svojoj djeci, onako kako su već najbolje znali… makar i griješili ponekad.

Nositi u svojoj duši osjećaj da je tvom rođenom djetetu, na primjer, više stalo do nasljedstva, nego do života svoga roditelja, nešto je što boli više od reume i raka zajedno. To dovodi u pitanje sav njihov smisao života u preostalom vremenu. Možda je, barem za neke, to vrijeme u kojem shvaćaju da trajni smisao mora biti u nekomu višemu i boljemu nego što su djeca ili bilo tko drugi.

Pojava odbacivanja i tihog prezira prema starijim ljudima, i ne bi trebala previše čuditi, s obzirom na materijalistički svjetonazor koji prevladava i u našem društvu. Uopće, doživljavanje drugih kao onih koji nam donose neku korist ili ne, pojava je koja se poput raka proširila, ali ne našim tijelom, nego našom dušom. I, rekao bih, izjeda je često na gori način, ostavljajući za sobom strašnije posljedice.

Zato bih htio reći da postoje ljudi koji, iako prilično mladi, žive kao da nisu živi. Obijest, pohlepa i bešćutnost u njima nisu ništa drugo nego izdanci iz ždrijela smrti, koje jedino Bog može prekinuti.

Jedino On mijenja staro za novo. Smrt za život. Ako se to dogodi, onda to najčešće bude na nekom vlastitom ‘rubu’, kad čovjek biva u strahu za svoj život ili razočaran zbog nekog neuspjeha. Ili kad shvaća da ništa materijalno neće ponijeti sa sobom… Da je uistinu izgubljen i prazan.

Znam, to je već velika spoznaja i ne događa se često. Jer ljudi žive kao da im se nikada ništa neće dogoditi i kao da će zbilja svoje opipljivo blago ponijeti ‘na onaj svijet’. Uostalom, i faraoni su vjerovali da će sa sobom ponijeti svo to blago, a ipak, pored njihovih kostiju, tj. mumija, pronašli su ‘dragulje i opremu’ s ovoga svijeta. To blago, dakle, nije ‘odlepršalo’ s dušom. Duša je morala ‘sama’ prid Boga.

Pri koncu, da se još nakratko osvrnem na onu misao iz uvodnog dijela kako ‘nisu ni trebali isploviti gliserom iz Supetra…’

Naime, sve učestalije tretiranje starijih osoba kao manje vrijednih zbog svoje dobi, događa se ponajviše u društvu koje je, negdje na putu, izgubilo busolu i užurbano ide prema svom utapanju.

Stoga je tim vrjednija odluka vlasnika glisera i liječničkog tima da pokušaju spasiti staricu usprkos nevremenu i usprkos riziku po svoje živote. Biti sudionik u spašavanju nečijeg života jedna je onih divnih stvari koje se, dakako, ne mogu mjeriti ni sa svim novcima ovoga svijeta.

To važi kad je riječ o spašavanju nečijeg tijela, a još i više kad se radi o spašavanju nečije duše. Pa bila to duša starca ili mladca. Jer ni jednom ni drugom ne bi trebalo biti nevažno gdje će njegova duša nakon (tjelesne) smrti.

Mnogi ljudi ne znaju da je veća ludost ostati ‘na sigurnom’ i ne isploviti, nego se odvažiti i otisnuti na pučinu. Jedino što je važno pri isplovljavanju jest – tko upravlja (našim) gliserom ili brodom. Ako imamo pravog kapetana, on će i po najgorem nevremenu dovesti potrebite na svoje odredište.

Godine koje imaju putnici nisu važne.

Ono što je važno jest stići na cilj i ne biti izgubljen zauvijek.