Prije 15 godina na današnji dan, nakon 40-dnevne agonije u bolničkom krevetu, umro je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Zadnje i vrlo znakovite postaje njegovog životnog i kalvarijskog puta bile su Vatikan, Marija Bistrica i Medvedgrad.

Usprkos svim pokušajima da se posthumno uništi njegovo djelo i da se ocrni njegova osoba, kako vrijeme prolazi, predsjednik Tuđman sve više raste, a njegovi neprijatelji polako padaju u povijesni zaborav. Godinama je trajala prljava kampanja protiv Tuđmanova imena, odiozan je bio i najmanji pozitivan spomen na njega, a svi oni domoljubi koji ga se nikada nisu odrekli, i koji su ga uvijek poštovali kao najzaslužnijeg za stvaranje i obranu mlade hrvatske države, bili su ismijavani, marginalizirani, a neki i proganjani.

Na Tuđmanovo ime htjela se nabaciti politička anatema, ali i križ zločinca i diktatora. Proglašen je krivim za sve loše što se događalo devedesetih. Operacija nije uspjela, Carla del Ponte i njezini hrvatski jataci nisu uspjeli. Sve optužnice u Haagu protiv hrvatskih generala bile su posredno optužnice i protiv njihova vrhovnog zapovjednika. Plan sotonokracije pao je u mutnu vodu. I mutne rijeke su ga odnijele u spletkaroške kloake. Ali time ništa još nije završeno. Zlo uvijek nanovo rađa svojim tamnim i otrovnim plodovima.

Zašto je ovaj narod nakon desetljeća s Tuđmanom zaslužio desetljeće s Mesićem i pola desetljeća s Josipovićem? Je li to bilo petnaest godina pokore? Jesmo li platili cijenu postratne euforije i trijumfalizma?

Unutar svakog velikog projekta s pšenicom uspjeha, uvijek raste i kukolj izdaje. To je pravilo od početka do kraja svijeta. Zašto tako mora biti, samo Bog zna. Za utjehu, jedna analogija bliska nama. Irci su stekli nezavisnost prije nešto manje od stotinu godina, punih sedam desetljeća prije nas. Ne treba sada ponavljati ono što znamo o sličnostima sudbina dvaju naroda. Ali je zanimljivo da su boljke više-manje slične i u projektu stvaranja nacionalne nezavisnosti. Irci su uživali gorke plodove vlastite samostalnosti, ne samo u prvim godinama neovisnosti zbog građanskog rata, nego i još nekoliko desetljeća zbog države opterećene korupcijom i velikom krizom. I njima se u početku vlastita država skoro ogadila. Dugo im je trebalo dok su postali europski hit, i zemlja koja je napokon društveno i ekonomski napredovala. Hoću reći, za sve treba vrijeme i zrenje, hod kroz pustinju i pročišćenje. Zato vjerujem da i za ovu našu zemlju dolaze bolji dani ako prihvatimo vlastitu mjeru preobraženja i savjesti. Tuđmanovo desetljeće bilo je vrijeme spontaniteta, bujice i dobrog i lošeg, urušavanja starog poretka, traganja za novim, vrijeme formiranja identiteta, a prije svega vrijeme vatre, borbe, obrambenog rata. Bilo je to vrijeme buđenja i nade, ali još duhovno do kraja neosviještene. Križ rata, zamijenila je tamna noć novih iskušenja vjere, hodanje po tankom rubu ponora beznađa.

Drugo desetljeće hrvatske države bilo je vrijeme reakcije, vrijeme rušenja, vrijeme podvojenosti, kad je sama Hrvatska dovedena u pitanje. Još je prerano da bismo ocijenili njezino treće desetljeće, ali je zasigurno vrijeme otrežnjenja i progledanja od zabluda koje su nam donijeli post-titoisti. Ovo je i post-haško razdoblje, doba nakon izdaje koja je ostavila posljedice na psihu i moral naroda, ali u svojim ključnim ciljevima strukture zla ipak nisu uspjele. Vitalitet naroda je teško uništiti. Nigdje nije tako promjena očita kao u politici, a živimo u vremenima kad se povijest epohalno mijenja svakog mjeseca, odnosi snaga u svijetu su vrlo nestalni.

Tuđmanove zasluge tek sada mogu biti smireno valorizirane. Račan i Mesić izvršili su na njega posthumni atentat, lustrirali su njegov sustav do perverzije nazivajući svoje čistke detuđmanizacijom. Biti tuđmanist 2000.-2001. značilo je biti stigmatiziran, proglašavan desničarem i pučistom, a danas, s povijesne distance mnogi vide ono što smo mi vidjeli tada – da smo u Tuđmanu imali jedinog istinskog državnika, a da su svi nakon njega – politički Liliputanci.

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com