Po Spengleru sudbina je nedokučiva povijesna sila u životu pojedinaca i naroda koja se ne može objasniti nikakvim kauzalitetom. Što je slučaj, što kob i nužnost, a što milost, nitko ne može obuhvatiti formulama i jednadžbama kao što je moguće predmet istraživanja u prirodnim znanostima. Često se događa da tijek povijesti preusmjere događaji koji se čine posve slučajnima. I da važne uloge odigraju bezveznjaci.
Političari su vrhunski demagozi koji su se uvijek pozivali na povijest kao da su njezini povjerenici. Svi gledaju u njezino lice kao u otisak vlastita značaja. Svi misle da „pišu povijest”. Ili da su važan dio povijesti.
Povijest je „na ovim prostorima” pompozna, istočnije više mitološka, a ovdje više patetična. Povijest kod nas kao da nije dinamična i organska kategorija nego prije svega ideološka. Ona je uvijek više bila primjenjena „zoologija” i mitologija nego povijest. Ideologizirana svijest je u osnovi mitomanska. Ona pati od gotovih paradigmi, busa se u prsa, zaklinje u ideologeme i mrzi zakletog ideološkog protivnika.
Ideologizirana povijest nije povijest svih nego povijest jednih naspram drugih, povijest ukletih naspram pravednih, povijest zmija, stjenica i vukova, a ne povijest ljudi. No stvarna povijest, onkraj ideoloških buncanja i redova klanja, pa redova čistki, grubo se poigra sa somnambulima koji je pokušavaju prevariti ili zlorabiti.
Jednom sam napisao da povijest zna biti duhovita pa i ponekad sarkastična sa svojim neočekivanim obratima.
Nakon Račanova dolaska na vlast, na vrhuncu njegova trijumfalizma, potpisnik ovih redaka bio je toliko drzak i za neke lud, da u svojoj kolumni u „Slobodnoj Dalmaciji”, koju je naslovio „Ironija povijest”, napiše kako bi Račan iz 1972. Račana iz 2000. uhapsio zbog nacionalizma, odnosno da mu je netko sedamdesetih prorekao da će jednoga dana biti premijer u neovisnoj hrvatskoj državi, on bi ga proglasio opasnim hrvatskim nacionalistom.
Sudbina je u slučaju Račana bila vrlo ironična u svojoj povijesnoj nepredvidljivosti.
Neću sada o konzekvencama moje tadašnje kritike Račana koja se pokazala suicidalnom, čim je negdašnji partijski aparatčik pokazao svoju ždanovljevsku ćud. Mnogi obnašatelji vlasti u neovisnoj Hrvatskoj – pogotovo koji su bili doušnici ili operativci i šefovi u strukturama Udbe – vjerojatno su se štipali po obrazima i provjeravali sanjaju li oni to – da su postali dio političkih i institucionalnih struktura države protiv koje su se u Jugoslaviji borili!
Haag je veći dio političke i medijske elite u Hrvatskoj stavio u novu kušnju. Prije desetak godina, većina aktualnih vlastodržaca, a među njima Josipović, zaklinjali su se u vjernost Tribunalu u Haagu i u bezuvjetnu suradnju s njegovim Tužiteljstvom. O dilanju transkripata i povjerljivih dokumenata, o potrazi za topničkim dnevnicima, o progonu generala, o policijskoj i doušničkoj, medijskoj i psihološko-propagandnoj agresiji znamo puno, ali se o tomu i danas šuti. Na vrhuncu moći, Haag je za mnoge političare i novinare u ovoj zemlji bio mjerilo pravde i legaliteta.
Što se to u zadnjih nekoliko godina promijenilo u njihovim gledištima pa su odjednom postali kritičari Haaga?
Nije se promijenilo njihovo gledište nego su se promijenile povijesne okolnosti. Haag je izvršio svoju političku funkciju i s oslobađanjem Vojislava Šešelja počeo se pretvarati u veliku međunarodnu pravosudnu olupinu.
Čini se da je Tribunal u fazi samogašenja, i da odlazi u povijesno rezalište. I sada, kad više nema opasnosti od Carle del Ponte, kad je represija izvršena, a ravnovjesje krivnje obavljeno, kad je pacifikacija došla do vlastitog poništenja, umjesto da se prizna povijesni neuspjeh s tim pravosudnim eksperimentom (koji je najviše tlačio i ponižavao upravo Hrvatsku), iz nekih mutnih geopolitičkih razloga, puštaju na slobodu ratnog zločinca „s dna kace” koji poput psihopata maskiranog u klauna, šokira upravo one koji su haašku pravdu gledali kao vrhunaravnu – a jedan od njih koji je u Haagu svojedobno i to kao pravnik vidio gotovo svjetlo globalne iluminacije pravde – bio je Ivo Josipović!
I on se sada žali Theodoru Meronu, predsjedniku Suda u Haagu na četnički cirkus koji ionako kao putujuća karavana pod svojom šatrom traje godinama i desetljećima.
Zgražati se sada nad Šešeljom i haaškom pravdom, mogu samo licemjeri, koji bi trebali šutjeti! Jer oni koji su Haag kritizirali prije deset ili petnaest godina ostajali su bez posla, bili su šikanirani, a neki su kao novinari završili i pred samim Tribunalom!
Gdje je tada bio Ivo Josipović i njegov „pravednički” glas?
Nije li očiti neuspjeh haaškog projekta razgolio svu moralnu bijedu hrvatskog političkog i medijskog „mainstreama” koji je sramotno, izdajnički, i to besramno izdajnički podržavao sve elemente i aspekte haaške represije nad Hrvatskom!?
I sada su dobili ono što su tražili: jednog zločinca i luđaka koji poput krvave balkanske lude viče u krčmi i ruga im se u lice dok ne umre od svojih metastaza. No on sam je metastaza povijesti jednog pravnog i političkog beščašća u kojemu prljave ruke i nečista srca imaju mnogi u hrvatskoj politici i medijima!
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com