U ovo vrijeme 016

Kad je 14. prosinca 2016. godine tajnik HAZU Pavao Rudan hvalio Jovanovića i njegovu, za hrvatski narod, pogubnu odgajateljsko-obrazovnu djelatnost, pitala sam: „Tko je taj akademik? Nikad čula za njega do sada, a on je tajnik HAZU!?“

Još mi je u sjećanju intervju koji je novinarka Anita Malenica vodila sa Zvonkom Kusićem, predsjednikom HAZU, 11.3.2016. u emisiji „S Anitom aktualno“ (You Tube 100316). Na pitanje gledatelja (u četrdesetoj minuti intervjua), koji je živio 40 godina izvan Hrvatske, zašto se ne formira povjerenstvo da se utvrdi prava povijest Hrvata, a posebno razdoblje od 1945.-1990., Kusić je zamuckujući odgovorio:

„To je sada važno reći eee… ee da svjetonazori nisu znanstvena kategorija. To je bitno. Svjetonazori nisu… oni su afektivna kategorija. To je čovjekova… Postoji čovjekova priroda za afektivnošću i sada ovo što je… to je malo naivno. Što se kaže da to treba pustiti povjesničarima da će to oni razriješiti. Povjesničari se isto razilaze. Dakle, u životu vam nisu važne činjenice nego interpretacija činjenica. 

I sada pomirenje…ovo šta se isto… da bi stvari na neki način mogle razriješiti nekom komisijom, nekom odlukom, to je isto naivno. To nikad u povijesti nije uspjelo. Ja ću citirati jednog našeg člana, jednog akademika sociologa koji je rekao, kaže: `Dvjesto pedeset godina nakon Francuske revolucije se i danas ne zna koji, ko je bio na kojoj strani.` Zamislite vi to! Nakon toga, toliko vremena… E, sad, povijesne nepravde, ako su bile, dokazano je da se one nikad ne mogu ispraviti. Obično… obično… to zapravo to je malo vako idealistički naivno razmišljanje da bi se to nekim dekretom neko odredio i to…
Međutim, šta se dešava, e… ee… ono što, zašto su ljudi frustrirani koji su doživjeli osobno neku traumu, oni, oni… uvijek nose tu traumu. I to je … međutim … ee……e… gdje je sada izlaz? Izlaz je u realnim problemima… u svakodnevnom, jer zapravo, vraćanje u prošlost je često kod ovih ljudi… Ovi, ovi gledaoci, koji su se javili, osjećam da to oni osjećaju, ali recimo, oni koji vode, političari, često je njima alibi koji ne mogu dobro riješiti aktualne probleme…“

Toliko o vodstvu HAZU. Zato pozdrav akademiku prof. Pečariću, akademiku. Paaru i drugima koji se zalažu za hrvatske nacionalne interese.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo 

U ovo vrijeme 015

Kakva će biti ova godina, bolja ili gora od prošle? 
O tomu se, naravno, može samo nagađati. 
A očekivanja su u svijetu kao obično podijeljena.

Tako zvani realisti posvuda sliježu ramenima i vele: Bit će godina kakva bude. Tako zvani pesimisti viču: Svijetu prijete neviđene ugroze! Tako zvani optimisti žmirkaju: Ni vrag nije tako crn kako ga opisuju.

Zašto „tako zvani“? I jedni i drugi i treći gotovo su se posve odriješili od korijenskoga značenja svoga nazivka. Realisti nisu u posebnu odnošaju sa „stvarima“ (res). Pesimisti ne očekuju ono „najgore“ (pessimum); to bi bio smak svijeta. Optimisti se ne nadaju „najboljemu“ (optimum); to bi bio svjetski mir. Možda bi stoga bilo bolje ostaviti „stvari“ na miru, neka žive „o sebi“, a realiste nazvati indiferentistima (ravnodušnicima), dočim bi pesimiste i optimiste trebalo spustiti sa superlativa na komparative, pa bi se pesimisti nazivali pejoristima, a optimisti melioristima, jer onī očekuju goru godinu, a ovi se nadaju boljoj.

Trodijelnoj podjeli raspoloženja odgovara zastarjela politička podjela na „centar“, „desnicu“ i „ljevicu“. U Europi je u XXI. stoljeću tu podjelu odmijenila dvodioba na domoljube (oikofile) i domomrze (oikofobe), nacionaliste i globaliste, suvereniste i integracioniste. I u Hrvatskoj se bila dogodila slična promjena. Imali smo političke Hrvate koji su bili „za dom spremni“ i političke Hrvate koji su bili „za Bruselj spremni“. Bili su to Hrvati i eurohrvati. A sada se, osobito otkad je Dragan Markovina okupio Novu ljevicu, ta hrvatska jednostavnost zakomplicirala. Iz mišjih rupa (neki kažu: „iz ormara“) izmiljeli su politički Hrvati koji osporavaju i Hrvate i eurohrvate. Oni su, za razliku od Hrvata i eurohrvata, poput svojih ideoloških predaka „za Jugu spremni“.

Kakva očekivanja pretežu u svijetu? Teško je reći.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki se promatrači pribojavaju da bi izborna pobjeda Donalda Trumpa mogla izazvati građanski rat između Trumpovih protivnika i pristaša. Predviđaju izbijanje američko-kineskoga carinskog rata, nuklearni uspon Sjeverne Koreje, genocide u Africi i Aziji, talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu.

A naša šira domovina? – Što je sad to?! – snebivate se. – Kakva „šira domovina“? – Oprostite! To je sitna suverenistička aluzija. Tako su hrvatski jugani nekoć zvali svoju srpsku Jugu. Današnji eurohrvati, kada ih svlada jugotužje, hotice ili nehotice tako pokatkad nazovu Europsku uniju, i odmah im bude lakše. A tu njihovu „širu domovinu“, iako se uspješno oporavila od gospodarske krize, danas tresu strah, nesigurnost i neizvjesnost. Lani je pretrpjela više spektakularnih terorističkih akcija, lani ju je odlučilo napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo, lani su je preplavile bujice afričkih i azijskih migranata. Ona odnedavno betonskim blokovima i strojnicama brani svoje kulturne, športske i vjerske priredbe od izvaneuropskih islamskih napadača.

Bruselj bespomoćno gleda kako iz dana u dan jačaju centrifugalne sile. Gleda i strahuje pred ovom godinom. Podjednako se boji izvana i iznutra. Izvana bi mu Rusija ove godine mogla ugrabiti Estoniju, Letoniju i Litvu, a iznutra ga plaše suverenistički pokreti, osobito Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj i Alternativa za Njemačku Frauke Petry u Njemačkoj. Ove se godine na proljeće održavaju predsjednički izbori u Francuskoj i savezni parlamentarni izbori u Njemačkoj. Može se dogoditi i da gđa Le Pen postane francuska predsjednica i da Nijemci ne mognu bez gđe Petry sastaviti saveznu vladu. Uz to promatrači očekuju slom talijanskoga bankarskog sustava. Dakle, prilično crno.

U tom crnilu naša je „uža domovina“ Hrvatska jedina svijetla točka – pravo malo čudo! Jest, izgubili smo na Arbitražnom sudu UN-a u Ženevi spor s madžarskim MOL-om o upravljačkim pravima u Ini, ali nas je predsjednik Vlade Andrej Plenković u se vrime godišća tom viješću – obradovao! Kako? Odmah ju je poklopio obećanjem da će njegova Vlada sve MOL-ove dionice u Ini vratiti u vlasništvo Republike Hrvatske i da pri tomu ne će povećati javni dug. Nakon toga obećanja Plenković je ustvrdio da je Hrvatsku zahvatio optimizam.

Hm… da! Još ne znamo hoće li MOL uopće prodavati svoje dionice u Ini. Ne znamo ni koliko im je Plenković najavom otkupa podignuo cijenu, ali doznali smo da ih Plenković namjerava platiti novcem koji će dobiti od prodaje dijela – Hrvatske elektroprivrede! Najava je otkupa moralno nedopustiva, a privatizacija bi HEP-a trebala biti kažnjiva. Hrvatskoj naime ne treba još jedna – Ina.

UVIJEK NEDJELJOM 08 01 2017

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

 

 

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Danas ćemo malo o iznenađenju.

Volite li filmove s naglim preokretima? S puno uzbuđenja?

Pa takvi filmovi i pune kino dvorane i nakon gledanja ljudi komentiraju kako se je radnja na kraju pretvorila u pravo iznenađenje.

Još uvijek pamtim film iz svoje mladosti „Pogodi tko dolazi na večeru?“ Šokirani roditelji nisu očekivali zeta – crnca. Ali to se je zbivalo 60-tih godina kada je položaj afroamerikanaca bio u SAD poražavajući.

Meni se je film svidio ali ne radi teme nego radi glazbene teme.

Pjesmu „To Sir with Love“ i dan danas volim poslušati.

U to vrijeme mene je jedino moglo iznenaditi kada su u kinima dopustili prikazivanje filma Cecile B. De Mila „10 zapovijedi“. To je bio šok. Iako sam napamet znao sve što će se dogoditi svaki put bih se šokirao, jer sam sada vidio ono u što sam vjerovao.

Tako je to s filmovima ali što je s osobama?

Gledate neku osobu na fotografijama, na filmu, televiziji ili slušate neku osobu na radiju i onda susretnete tu osobu – „u živo“. E to su prava iznenađenja. Uglavnom su takve osobe drugačije nego što smo mi to očekivali.

To isto se je dogodilo davno, jako davno, Ivanu Krstitelju.

Ivan je bio vatreni propovjednik i pripravljao je put novom Kralju koji dolazi iskupiti Izrael. Kao i velika većina Izraelaca Ivan je vjerojatno zamišljao Mesiju onako kako ga opisuje Psalam 2.

A Bog reče:

"Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu,

i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdenom

i razbit ih kao sud lončarski."

Opametite se sada, vi kraljevi,

Urazumite se, suci zemaljski.

Služite Jahvi sa strahom,

s trepetom se pokorite njemu,

da se ne razgnjevi

te ne propadnete na putu,

kad uskoro plane srdžba njegova.

Blago svima koji se njemu utječu!

Većina Židova očekivala je Mesiju da dođe na ovaj način: plamteći srdžbom i lomeći pobunjene narode. Vjerojatno da je i Ivan bio dio te tradicije razmišljanja. Pozivao je svakoga neka se pokaje i da se pripremi za dolazak ovakvog Mesije.

Ivan Krstitelj nije vodio računa jeste li vi svećenik ili ste kralj. Ako ste bili u grijehu i ako ste se trebali promijeniti, on bio vam to bez ustezanja sasuo u lice. Kada su vjerske vođe došle do rijeke Jordan kako bi vidjeli o čemu se tu radi, Ivan ih je nazvao „gnijezda gujinja“.

Kada je Herod Antipa, kralj Galileje, oženio bivšu snahu, Ivan je vikao po ulicama: „Kralj je grešnik! Božji zakon kaže da se to ne smije raditi!“

Ivan je želio pripremiti ljude za Mesijin dolazak i ništa mu se nije moglo ispriječiti što bi ga zaustavilo. Ali pojavljuje se Isus.

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: "Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?"

Ivan se prepire i sa samim Mesijom. Ivan je proveo godine života u divljini, hraneći se skakavcima i divljim medom, zaogrnut grubom odjećom, ponašajući se kao čovjek na rubu pameti. I što je tamo radio? U divljini? U pustinji? Pripremao se je kako bi pripremio ljude za Mesiju.

I kada je Ivan susreo Mesiju što je bilo prvo što je rekao: „Ti nisi u pravu!“ Tipični Ivan. Svakome kaže što misli. Bez ustručavanja. Ivan je bio spreman suprotstaviti se svakome tko bi stao na put dolaska Mesije, pa čak i samom Mesiji.

Pokušajmo dokučiti što se je sve Ivanu tada motalo po glavi.

Krstiti Isusa je besmisleno. I gore od toga. To je krivo. To bi moglo ljudima poslati krivu poruku. Mogli bi dobiti krivu ideju o tome tko je Isus. Mogli bi pomisliti da je Isus griješnik. Mogli bi ljudi pomisliti da je manje vrijedan od njih. Još jedan tip koji dolazi pripremiti nas za Mesiju, ali Mesija definitivno nije. Ivan sigurno misli – da ako nije vrijedan „obuće mu nositi“ onda nije vrijedan ni krstiti ga. Dakle Isus nije u pravu i Ivan to ne će učiniti.

Ivan je sigurno šapnuo Isusu: „Oprosti Mesijo, ali nisi u pravu. Ti mene moraš krstiti. I onda će svi razumjeti tko si ti. Svima će tada biti jasno da ti nisi jedan od nas gubitnika. Dođi ovamo i zaroni me u rijeku i pokaži svima da si netko poseban.“

Ali Isus odgovara: „Ivane. Žao mi je što te moram razočarati ali ovaj put nemaš pravo. U krivu si. Ti mene moraš krstiti, jer će taj čin poniznosti ispuniti glavninu Božjeg plana kojim će sve učiniti onakvim kakvim treba i biti.“

Ivan možda i nije sve razumio ali je poslušao.

Uronio je Isusa u Jordan, baš kao svakog drugog grešnika.

I tada se je nebo rastvorilo.

Duh sveti je s neba sišao na Isusa. Duh Sveti nije došao uz munje i gromove, uz vjetra i potrese, ne... tu ničega super moćnog nije bilo. Ničega dramatičnog što bi se možda Ivanu svidjelo. Duh Sveti je došao u obliku obične, nježne ptice.

Golubice. Bijele.

I onda je Bog progovorio s nebesa. Kroz stotine godina nebesa su šutila. Sada se je nebo rastvorilo i Bog je progovorio. Možda je Ivan opet bio razočaran s onim što je čuo. Možda je očekivao čuti nešto kao: „Hej vi ljudi! Ja vam šaljem Mesiju! Kralja! On će vas spržiti vatrom ako se ne obratite i ne budete li ga slušali!“

Ali Bog izgovara samo dvije male rečenice.

"Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!"

Bog u biti navodi riječi iz Starog Zavjeta.

„Obznanjujem odluku Jahvinu:

Gospodin mi reče:

"Ti si sin moj, danas te rodih.“(Psalam 2,7)

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.“

(Izaija 42,1)

Ali pogledajmo što dalje stoji:

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.“

(Izaija 42, 1-4)

Ne će vikati?

Ne će glasa podizati?

Ne će lomiti?

Pa tko je taj?

Je li jak ili nije?

Je li Kralj ili nije?

Kako može netko takav pomoći bilo kome?

Kako netko takav može doći poslije Ivana?

Sve je to još teže za razumjeti kada pogledamo slijedeće riječi:

„Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.“ (Izaija 50, 6)

Kakav je to Mesija?

„Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“

(Izaija 53,7)

Kakav je to Kralj?

I Isus izlazi iz Jordana i slijedi Duha Svetoga kako bi počeo svoju misiju – kao Božji Mesija. A Ivan još uvijek stoji tu u rijeci i pita se što se je dogodilo.

U jednom trenutku Ivan je gledao u lice Kralja Svemira.

Narednog trenutka Kralj Svemira se je podčinio krštenju Ivanovom rukom, krštenju kao svaki drugi grešnik. A Bog je rekao da će Mesija, da će Kralj, postati „sluga pravedni“ i da će patiti kao što nitko nikada nije patio.

I naravno da se Ivan pita tko je on?

Tko je Isus? Kakav je to Mesija?

Ponekad osoba koju susretnemo u potpunosti je drugačija od onoga što smo mi očekivali?

Na neki poseban način svi mi stojimo zajedno s Ivanom u vodama rijeke Jordan. I mi imamo svoja očekivanja kada je Isus u pitanju.

Mi želimo Mesiju koji će nam učiniti život boljim, nekog tko će pomoći nam prebroditi naredni dan, naredni tjedan, naredni mjesec, narednu godinu.

Mi želimo nekoga tko će nas podučiti kako uspjeti u poslu, kako podignuti obitelj, kako ostvariti svoje snove.

Mi želimo baš takvog Mesiju.

Ali umjesto takvog Mesije mi dobivamo nekog koji nas ponekad dovodi u situaciju da nam se čini kako nam ništa više nije jasno. I da nam nije bolje nego možda čak i gore nego što nam je bilo.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da mi možda sanjamo o krivim stvarima ili da možda radimo krive stvari.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje biti prijatelj s griješnicima nego dobro izgledati.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje pomoći siromahu nego izgraditi velebnu crkvu.

Tko je taj Isus?

Tko je taj Mesija?

Što on to želi od nas?

Što to znači slijediti ga?

To znači, nakon što nas iznenadi (a hoće, vjerujte mi) poslušati ga i slijediti ga i zaboraviti sve ono što smo do tada o njemu pretpostavljali i nagađali.

To znači uroniti u novi život – uroniti u Krista.

To znači ponovno se roditi – roditi se u Kristu.

Ponekad osoba koju susretnemo je potpuno drugačija od osobe koju očekujemo.

Sreća naša da je Krist potpuno drugačiji nego što to mi očekujemo.

 

 

 

Svi zajedno

Prije točno 9 godina (kako vrijeme leti) 6. siječnja 2008. radio sam "u živo", u programu Hrvatskog Radija Radio Splita, emisiju "Nikad Nedjeljom". Tema emisije bili su ideali.

(Ni slutio nisam da će nakon 6 godina, u lipnju te iste godine, nova glavna urednica, mene i moju emisiju (i moje, pa i nekih slušatelja, ideale) prognati iz programa. U međuvremenu ta glavna urednica je smijenjena, a emisija živi svoju 15 godinu emitiranja ("Uvijek Nedjeljom"). Oprostite na ovoj digresiji... jednostavno sam morao... ali ja bih ipak o idealima.)

Za uvod te emisije, od prije 9 godina, napisao sam slijedeće: "Prije 2 dana, premjestio sam ih bliže središtu. 13 dana su bili negdje sa strane, u kantunu... sinoć sam ih primakao skroz... u samo središte... Njih trojicu. I dvije deve. Gdje mi se je izgubila treća deva ne mogu se sjetiti ali već godinama, moja Sveta Tri Kralja, Tri Mudraca, dolaze do betlehemske štalice sa... dvije deve."

Tako je to bilo 2008. godine. Prije 9 godina.

2013. godine, dakle prije 4 godine, moja Sveta Tri Kralja stala su pred malog Isusa, stala su uz Svetu Obitelj, već na sam Badnjak. Na Božić su svi bili zajedno.

Zašto?

Zato, jer je tako odredila moja tada 4-godišnja unuka Sara. Kada sam ih po mojem dobrom aranžerskom običaju stavio sa strane betlehemskog prizora, misleći ih približiti Isusu tek večer uoči Bogojavljenja, Sara ih je uzela i postavila uz kolijevku. Uz Isusa. Uz Mariju i Josipa.

Pitao sam je zašto to radi.

Rekla je: "Trebaju svi biti zajedno."

Osjetio sam da bi svaka rasprava bila uzaludna.

Da, Sara je potpuno u pravu. Svi mi moramo biti zajedno To je bitno u kršćanstvu. Svi zajedno i svi što bliže Isusu. Ne znam pričinjali mi se to, ali od te godine, od kada su kraljevi odmah uz kolijevku, od Badnjaka, mali Isus mi djeluje puno radosniji.

I to zahvaljujući djetetu koje neke stvari puno bolje razumije nego mi odrasli.