Kruh naš svagdašnji 16 01 2017
"Kad navali na nas kakvo zlo ... (mi) zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi." (2. Ljetopisi 20, 9)
Francuski umjetnik Henri Matisse bio je uvjerenja da ga njegov rad tijekom posljednjih godina života najbolje predstavlja. Tada je eksperimentirao s novim stilom, stvarajući raznobojne velike slike od papira umjesto s bojom. To mu je bilo jako bitno, jer mu je dijagnosticiran tumor i često je bio vezan uz postelju.
Teška bolest, gubitak posla ili slomljeno srce primjeri su onoga što neki nazivaju "biti u dolini", tamo gdje strah zasjenjuje sve ostalo.
Narod plemena Juda iskusio je ovo stanje kada je čuo da se neprijateljska vojska približava (2. Ljetopisa 20, 2-3). Njihov se je kralj molio: "Kad navali na nas kakvo zlo ... (mi) zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi." (9). Bog je odgovorio: "Sutra iziđite pred njih, i Jahve će biti s vama!« (17).
Kad je vojska plemena Juda stigla na bojno polje njihov se je neprijatelj već među sobom uništio. Božji je narod tri dana skupljao odbačenu opremu, odjeću i druge vrijedne stvari.
Prije nego su napustili bojište, okupiše se slaveći Boga i nazvaše to mjesto ""Dolina Berakah", što znači "Dolina blagoslova".
Bog hoda s nama kroz najniže točke našeg života.
On je u stanju učiniti mogućim da otkrijemo blagoslove u dolinama.
Dragi Bože, pomozi mi da se ne bojim kad se sretnem s teškoćama.
Pomozi mi vjerovati da će me Tvoja dobrota i Tvoja ljubav slijediti.
Bog je gospodar pretvaranja teškoća u blagoslove.
www.hrsvijet 16 01 2017
U domaćim medijima mogli smo ovih dana čitati sljedeću vijest: '' Glasnogovornica njemačke stranke Zelenih izjavila je da bi država trebala novčano subvencionirati plaćanje seksa osobama s posebnim potrebama i teško bolesnim osobama.
Kako bi ostvarile to pravo, te osobe bi trebale pokazati medicinski certifikat i dokazati da bez financijske pomoći države ne mogu platiti usluge seksualne radnice.'' Radi se o nastojanju da se u Njemačkoj uvede nešto što već postoji u Nizozemskoj, svojevrsnoj zemlji predvodnici u društvenom eksperimentiranju. Sudeći po dosadašnjoj povijesti takvog eksperimentiranja, ono što zaživi u Nizozemskoj kroz neko vrijeme zaživi i u ostalim europskim zemljama. Ili barem onim ''naprednijim''.
Sveti Pavao je rekao: ''Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! '' Cortez je s nekoliko stotina vojnika srušio golemo Aztečko Carstvo pobivši u tom pohodu više od sto tisuća Azteka. Suvremene europske aktivistice prekoravaju same sebe i svoje kolegice ako su slučajno bile provokativne nesretnim emigrantima. Kojima treba pomoći bezuvjetno, pa čak i po cijenu vlastite pogibelji. Feministice pak podržavaju ''seksualne asistentice'' potrebitima odričući se tako svoje dugogodišnje borbe protiv prostitucije koja ponižava žene. To je ukratko luk razvoja kršćanstva. Od nepokolebljive vjere koja rađa spoznaju o iskonskom bratstvu svih ljudi, preko nepokolebljive uvjerenosti u vlastitu superiornost do nihilističkog i samoubilačkog milosrđa.
Europa je definitivno potonula u period dekadencije, seks na recept samo je simptom tog stanja. Cortezov konkvistador i suvremeni Europljanin s receptom za seks ne pripadaju istoj civilizaciji! A i jedan i drugi predstavljaju svojevrsno iznevjeravanje izvorne intencije kršćanstva. Samoubilačka opsesija suvremenih zapadnih humanista da svi ljudi imaju pravo na zadovoljavanje svih hirova koji im mogu pasti na pamet vodi zapadnu civilizaciju u sigurnu propast. Osobito uzme li se u obzir da nova prava potiru neke stare i društveno konstruktivne odgovornosti. Zanimljivo je kako se u kapitalizmu dogma o nemogućnosti besplatnog ručka prometnula u mogućnost besplatnog seksa.
Većinu onoga što čine u životu muškarci čine zbog žena. Čemu uopće truditi se u društvu koje će omogućavati čak i seks na recept!? U takvom društvu energije da nešto čine sa svojim životom mogu imati samo sveci i zločinci, obični ljudi postaju tek pasivni konzumenti. Naravno, seks na recept početno je predviđen samo za one koji objektivno do seksa ne mogu na drugi način, znači za bolesne, nemoćne, hendikepirane i sl. No, iz iskustva znamo da ti kriteriji s vremenom postanu rastezljivi, pa se tako, recimo, eutanazija već odobrava i tinejdžerima koji su depresivni iako je prvotno bila zamišljena isključivo kao ''skraćenje muka'' neizlječivo bolesnima koji će ionako uskoro umrijeti.
Bilo kako bilo, europska budućnost ne doimlje se baš svijetlom. Hrvatska šara na tom sumornom mozaiku za nijansu je još i tmurnija. Kod nas je, naime, sve manje toga moguće dobiti na recept. Seks na recept možda i uvedemo jer uvijek jurimo za europskim trendovima, no solidnu liječničku uslugu i adekvatan lijek s vremenom ćemo sve teže moći dobiti. Ali to je jedna druga tema…
U ovo vrijeme 017
"Slobode je dostojan samo onaj
koji je znade sam steći."
(Baudelaire)
Nikada nisam više vremena proveo nad tipkovnicom, razmišljajući nad nekim tekstom, koliko danas nad ovim. Uglavnom moji tekstovi nastaju jako brzo. Jer ja ne kalkuliram. Danas sam kalkulirao. I previše. A ja to ne volim.
Vidim moje FB prijatelje kako iskrena srca čestitaju jedni drugima današnji dan i kako se raduju. I drago mi je, ne želim nikome kvariti dan. Ali mene hvata tuga. Neizmjerna tuga.
Ne zamjerajući nikom tko današnji dan drži bitnim u hrvatskom kalendaru, ja se pitam bismo li bili slobodni samo zato što su nas neki priznali državom? Što bi bilo da smo se srbijanskom agresoru suprotstavili mašući popisom zemalja koje su nas priznale? Što bi bilo da smo se pouzdali u taj svijet koji i dan danas našu braću u BiH drži kao taoce svoje politike i koji nas uporno gura u neki novi bratski zagrljaj sa Srbima u kojemu će opet kosti pucati?
O narode moj naivni...
Uzalud nam sva međunarodna priznanja kada mi sami nismo priznali svoju državnost, kada mi sami nismo imali ni volje, ni snage lustracijom odstraniti uzroke svih naših nevolja i kada 25 godina, nakon toliko krvi i suza, živimo okupirani.
Okupirani politički, gospodarski, znanstveno, kulturno i medijski.
Mladost nam odlazi u neke nove pečalbe, stranac postaje vlasnikom svega što vrijedi, jer nama od 2000 godine, u svim vitalnim segmentima društva, vladaju uglavnom oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu nikada nisu ni željeli, a kamo li sanjali.
Vladaju "loše sluge, loših gospodara". A mi ih biramo.
Današnji dan će dobiti svoju pravu vrijednost tek kada MI HRVATI, kao i svi oni koji se osjećaju političkim Hrvatima u našoj domovini, otkrijemo u sebi nacionalni ponos i nesebično domoljublje i kada budemo birali ljude s državotvornom vizijom, ljude koji će biti dosljedni u obrani naših temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrijednosti, a ne ljude koji nemaju ni hrabrosti, ni želje, ni volje staviti nacionalni interes ispred bilo čijeg drugog.
Danas se samo mogu, s ponosom i tugom, sjetiti onih koji su živote i zdravlje dali da bismo mi bili slobodni. Nažalost to još uvijek nismo.
Zato danas na mojoj kući barjak ne stoji.
Stoji u srcu. I čeka Hrvatsku.
Oživjelu Hrvatsku.
UVIJEK NEDJELJOM 15 01 2017
Iv 1, 29-34
Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
EVO JAGANJCA BOŽJEGA
„Postoji samo jedna učinkovita žrtva,
žrtva sebeljublja,
kako bi se napravilo mjesta za Boga.“
(Aldous Huxley)
Znate li priču o svinji i kokoši?
Sretnu svinja i kokoš siromaha, gladnog i nevoljnog. Svinja reče: „Trebali bismo nešto učiniti kako bi pomogli ovom jadničku.“ Kokoš se usuglasi i reče: „Zašto mu ne bismo pripremili za doručak... slaninu s jajima?“ Svinja se zaprepasti: „Lako je tebi tako govoriti, jer za tebe je to velikodušna gesta, ali za mene je to jako osobna žrtva.“
I svinja je u pravu. To je uistinu žrtva. A danas se nitko ne želi žrtvovati. Nitko ne želi rasti u žrtvi. Svi žele rasti u slobodi, u obilju, u znanju, ali ne i u žrtvi. Sebičnost je postala religijom našeg vremena. Njezino sveto pismo jesu promotivni prodajni katalozi, njezini hramovi su trgovački centri, a njezini svećenici su marketinški stručnjaci. Njezino vjerovanje počinje riječima: „Ugodi najprije sebi ...“
Potrošački mentalitet u svojem smrtonosnom zagrljaju drži sve generacije, od one najmlađe, pa do one najstarije. Sve nas steže i sistematski nas ubija. Sve se više umjesto one „Neka bude volja Tvoja“ čuje „Neka bude volja Moja“.
Sve smo više nalik Romeu koji piše svojoj ljubljenoj Juliji:
„Ispenjati ću najviše i najsurovije planine da bih vidio sjaj očiju tvojih, preplivati ću sve vode divlje i duboke da bih te uzeo u zagrljaj svoj, ići ću kroz vatru i oluju kako bih sjeo uz noge tvoje. Tvoj zauvijek.“
P. S. „Vidimo se sutra navečer ako ne bude kišilo.“
U ovonedjeljnom čitanju Ivan Krstitelj je onaj koji prvi upoznaje ovaj naš svijet s Isusom kao Mesijom. Ivan je Isusa mogao nazvati na više načina. Mogao ga je nazvati – Mesija, Krist, Sin Božji, Spasitelj, ali ne, Ivan Isusa naziva – Jaganjac Božji.
Ivan se sigurno prisjeća riječi proroka Izaije: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga;“ (Izaija 53,7)
Naziv „Jaganjac Božji“ u biti je podsjetnik da je Isus došao platiti užasnu cijenu. Cijenu našeg iskupljenja.
Božja ljubav prema čovječanstvu je čista i ona je stalna. Isus nije umro na križu kako bi natjerao Boga na ljubav prema nama ljudima, nego je umro zato što nas je Bog već volio. Križ je rezultat Božje ljubavi, a ne njezin uzrok.
Ljubav zahtjeva žrtvu. Isus podnosi najveću moguću žrtvu, jer „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
Nasuprot dominantnoj životnoj filozofiji današnjeg čovjeka, koja se temelji na sebičnosti i sebeljublju, a koja se je nažalost pretače i na našu vjeru, vjera Isusa Krista se temelji na nesebičnoj žrtvi. Pavao piše Rimljanima, „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“(Rimljanima 12,1)
U bitnim životnim stvarima žrtva je neminovnost. Žrtva je u središtu poruke Evanđelja. Nažalost mi danas svjedočimo progonu pojma nesebičnog žrtvovanja iz naših međuljudskih odnosa. Mnogi se brakovi raspadaju prije nego su se i sastavili. Pred Bogom i pred ljudima mi prisežemo vjernost i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti. To govorimo ali kako se čini to i ne mislimo. I traju brakovi dok traje dobro i dok ne dođe bolest.
Ali ako razgovarate s bilo kojim bračnim parom koji je u braku 30, 40, 50 godina, iz njihovih priča izvire uvijek jedna te ista istina. Ta istina glasi: „Bilo je teško, ali smo se odricali, međusobno smo se žrtvovali i zato smo ostali zajedno.“
Ista je stvar s našim prijateljstvima, s našom (poštenom) karijerom, s našom domovinom i s našom Crkvom. Mnogi vole čuti onu rečenicu koju je izgovori na svojoj inauguraciji JFK, „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju.“Ali ovo su vremena kada je sve više onih koji se pitaju što to još ima ova naša Hrvatska, a što bi joj oni mogli oteti.
Bog nas svojom žrtvom i svojim milosrđem motivira, potiče nas na ljubav koja počiva na nesebičnom žrtvovanju, ali mnogi kršćani iz Svetog Pisma, iz vjere u Krista, parcijalno uzimaju samo ono što sa žrtvom nema nikakve poveznice.
Kažu: „Ja se ne mogu vezati.“
Ali mi se kršćani ne vezujemo. Mi se prikivamo. Prikivamo se na križ.
„Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet.“ (Galaćanima 2,19)
Jer vjera koja ništa ne čini, koja ništa ne daje, koja ništa ne stoji, koja ništa ne pati, koja nikakvu žrtvu ne podnosi – ništa ni ne vrijedi.
Veliki Michel Eyquem de Montaigne je rekao: „Lakše je žrtvovati velike stvari nego male stvari.“
Dati svoj život za Krista veličanstvena je stvar. Dati svoj život za svoga brata herojski je čin. Dati svoj život za svoju domovinu neprocjenjiva je žrtva. Ali život obično tako ne funkcionira u najvećem svojem dijelu.
Puno je lakše sagorjeti u jednom velikom herojskom činu nego živjeti svoju svakodnevnicu oponašajući Krista, blagoslivljati one koji te proklinju, činiti dobro onima koji ti nanose zlo, ići još jednu milju s nekim s kojim si već jednu milju prohodao.
Žrtva je dar.
Naši heroji Domovinskog rata nisu izgubili svoje živote nego su ih darovali. Invalidi Domovinskog rata nisu izgubili svoje udove i svoje zdravlje nego su sve to darovali nama i djeci našoj. Pitanje je samo koliko smo mi u svojoj sebičnosti uopće svjesni njihove žrtve.
Neki među nama, u svojoj sebičnosti, odustaju i od Boga i od brata svoga, pa ih zovemo kukavicama, slabićima, oportunistima, ali na našu sreću postoje oni koji daju sve što imaju i sve što jesu. Oni to u najkritičnijim povijesnim trenucima stavljaju na Božji oltar, na žrtvenik. Stavljaju kao svoju žrtvu Bogu i bližnjemu. Stavljaju kao svoj obol za neki bolji svijet, za neko bolje sutra, koje mora biti bolje, jer su takvi hodali uz nas.
Njima je uzor Isus Krist.
Jaganjac Božji.
Link za preuzimanje emisije od 15 01 2017
„uvijek nedjeljom“
od 15. siječanj 2017.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/4c9d92db-b9e2-4299-8455-7a3c02e43d3a