Hrvatsko Kulturno Vijeće
Poštovani gosp. Ursić, već nekoliko godina objavljujete zanimljivu kolumnu „Uvijek nedjeljom“ u kojoj pišete o različitim društvenim pitanjima, uvijek iz duhovnog kuta gledanja. Možemo li političke i društvene fenomene shvatiti bez duhovnih „naočala“?
Iskren moram biti i ja sam poput mnogih, pokušavao shvatiti svijet oko sebe, njegove političke i društvene fenomene, promatrajući ga kroz različite dioptrije koje mi je ovaj svijet, svojim bezbrojnim i promjenjivim receptima, propisivao. Ali ubrzo bi se ta slika zamutila, iskrivila i moji zaključci, temeljeni na toj i takvoj slici, tražili bi neprestanu korekciju. Ne može čovjek ni voziti, ni broditi, a kamo li živjeti bez jasne i istinite slike svojega okruženja. Nama ovaj svijet nudi različite iluzije koje nas prije ili kasnije dovedu u slijepu ulicu i u velike probleme. Puno ljudi želi retuširanu, "fotošopiranu" sliku svijeta jer svaka iluzija pruža određeno trenutačno zadovoljstvo, godi, ne obavezuje. Međutim ono bitno u našem životu, mir i ljubav, možemo ostvariti isključivo kada se suočimo sa realnim životom, pa ma kako god on težak bio. Moramo se suočiti s istinom, ako treba i pohrvati se s njom, jer ona jedina uistinu i oslobađa. Oslobađa nas iluzija i laži. Naravno zborim o apsolutnoj Božjoj istini, koja nije podložna trendovima, modi ili nečijim partikularnim interesima. Ta istina je često teška i bolna, ali što god smo manje vremena u njezinom društvu to smo sve više spremni povjerovati lažima ovoga svijeta. Bježeći u iluziju i laž mi umjesto slobode biramo biti zarobljenici, brojevi, potrošna roba, kojom ovaj svijet s lakoćom manipulira.
Postali smo ovisnici koji ono što žele, žele u cijelosti, žele to odmah i pod bilo koju cijenu. Iluzije vladaju našim životima. Nitko ne želi čuti istinu jer iluzije su ugodne i nakon nekog vremena postaju mitovi, a mitovi s vremenom postaju istine.
Naš ego se hrani bezbrojnim lažima i opsjenama i mi postajemo oholi. Postajemo sebični i na kraju postajemo i bešćutni. Novcu, moći i slavi žrtvovali smo sve. Nevjerojatno je koliko poniženja današnji čovjek može podnijeti i koliko svojeg dostojanstva može žrtvovati. U današnjoj kulturi nema mjesta za bezuvjetnu ljubav i za žrtvu križa, jer je motto današnjeg vremena: „Čovjek nadasve!“. Pa i nad Bogom.
Za Vaš život i odnos prema Bogu bilo je presudno iskustvo teške bolesti koju ste pobijedili, a o čemu ste napisali i knjigu. Možete li nam reći nešto više o tome?
Do prije 15 godina ja sam gradio svoj mali svijet na temeljima koje mi je tako velikodušno ponudio ovaj veliki svijet. Svoju sam vrijednost, dakle svoj integritet i identitet, izjednačavao sa svojim materijalnim stanjem, društvenim ugledom i slavom ovog svijeta. Čekao sam priznanje društva koje se je uvijek temeljilo na ta tri parametra. I dobro mi je išlo, samo nisam pojma imao kamo je sve to išlo. Živio sam u svijetu laži i opsjena, u svijetu lažnih vrijednosti i prolaznih senzacija, kojeg sam i osobno održavao na životu svojim neznanjem i nebrigom. I sve je to tako išlo dok nisam došao do ruba i kada više nije bilo moguće vratiti se natrag, a ispred mene je bila zastrašujuća neizvjesnost. Tu, na tom rubu, počeo je moj pad prema nebu. Čovjek suočen sa smrtonosnom dijagnozom reducira sav svoj život na ono najnužnije, samo kako bi preživio. Proces mojeg ozdravljenja morao je krenuti, ali od duše, a ne od tijela. Morao sam se ogoliti do kosti, odbaciti sav taj duhovni balast koji me je vukao na dno i pošteno odgovoriti na pitanja "Tko sam ja i čiji sam ja?".
Rezultat mojeg suočavanja sa svojim identitetom, kako onim lažnim tako i onim pravim, rezultirao je knjigom "Sva moja sidra" u kojoj sam otvorio dušu i srce svima onima koji se nađu u sličnoj situaciji. Knjiga nije recept, nije priručnik, nije rješenje, ali je iskreno svjedočanstvo, da ma koliko god to paradoksalno zvučalo, teška dijagnoza može biti privilegija.
Ja već 14 godina svake nedjelje samostalno produciram radijsku emisiju "Uvijek nedjeljom" koja se nadahnjuje nedjeljnim čitanjem iz Svetog pisma i koja usprkos raznim progonima i pokušajima gašenja, opstaje i emitira se na preko 20 radijskih postaja. Ja javno svjedočim svoju, od Boga darovanu, vjeru koja i dalje zna malaksati i doći u krizu, odlazeći na put kada me ljudi pozovu, a u proteklih 10 godina ja sam to učinio preko 220 puta, diljem Hrvatske i Herceg Bosne. Koristim društvene mreže za svoje djelovanje i surađujem s nekoliko portala koji su u ovom olujnom medijskom moru ustrajni svjetionici neugasle nade i vjere da dolaze bolji dani.
U Vašim tekstovima jasno se zrcali traganje za smislom u današnjem svijetu. Možemo li reći da je jedan od glavnih problema današnjeg čovjeka upravo kriza smisla?
Točno. Ako ste imali svijet koji je počivao na kršćanskim temeljima i ako ste odlučili iznova graditi sustav vrijednosti, ali sada bez Boga, onda je logična posljedica da se je dojučerašnji smisao izgubio, a novi smisao, kojeg nam ovaj svijet preko svoje kulture želi milom ili silom nametnuti, jednostavno se ne prima jer je u koliziji sa činjenicom da smo mi Božja stvorenja, bića sa dušom, a ne nakupina stanica koja je nastala nekim slučajem. Već sama čovjekova čežnja za životnim smislom neoboriv je dokaz postojanja Boga jer nezamislivo je da bilo što materijalno, nešto bez Božjeg duha u sebi, traga za smislom svojeg postojanja.
Ja sam u najtežim trenucima svojega života počeo tu potragu. Tražio sam svoj istinski identitet jer sam došao do spoznaje da me identitet proizvođača-potrošača, identitet robe s rokom trajanja, identitet kojeg mi je ovaj svijet ponudio, neminovno vodi u beznađe. Ja sam morao dobiti odgovor po pitanju mojeg identiteta, mojeg smisla postojanja i zašto se meni to događa što mi se događa jer sam jedino tada mogao znati kome mi je utjecati se za pomoć. Na koja vrata zakucati.
Najprije me je mučilo pitanje smisla patnje i boli, pa se je zatim sve to pretvorilo u jednu rigoroznu duhovnu inventuru u kojoj sam morao iz sebe izbaciti svo to duhovno smeće koje je zatrpalo vrata mojega srca i koje je priječilo Božjoj istini ulazak u moju nutrinu. Bio je to bolan i mukotrpan posao jer ja sam ogrezao u nekakvoj pseudo religiji u kojoj mi je navezanost na svijet i njegova rješenja, bila jedini prihvatljivi izlaz iz svih problema. Sada tu na rubu, svjestan nemoći i nebrige ovoga svijeta za moje patnje i boli, za moje strahove i sumnje, ja sam odlučio skočiti, s ono malo vjere u sebi, skočiti kako kaže Dostojevski u to nepoznato, jer sam vjerovao da me tamo čeka moj nebeski Otac raširenih ruku.
Hrvatska je danas zemlja koju pogađa ekonomska, politička, ali i duboka moralna i duhovna kriza. Nakon oslobođenja silne nacionalne energije devedesetih, kao društvo i narod upali smo u krizu praćenu apatijom, rezignacijom i relativizacijom svih vrijednosti. Kako gledate na taj problem?
Ja često pravim usporedbu Hrvatskog naroda i Židovskog naroda. Uvjeren sam da smo nakon našeg "Izlaska iz Egipta" ponovili njihovu grešku. Poklonili smo se Mamonu. Reći će netko kako nas je u Hrvatskoj preko 90% kršćana i da ta teza nema uporište. Da, možda... i ja sam sebe s ponosom ubrajao u kršćane ali moja je vjera počivala na postulatima ovoga svijeta, na isplativosti, SWOT analizi, na "due dilligence" procjeni... ja sam doslovno svoj odnos s Bogom sveo na trgovinu, na ugovor... ali ugovora nema, nema ga! Bog nama ništa nije obećao, po pitanju onoga svjetovnog što nas tako ludo zanima, nego nam je obećao ostati s nama – do kraja! »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«(Matej 28, 20)
Hrvatska mora proći svoj "hod pustinjom", mora se očistiti "mentalnog komunizma" i mora odbaciti lažne bogove ovoga svijeta. Mora obaviti lustraciju i političku smjenu generacija, jer u "obećanu Hrvatsku" možemo ući samo očišćeni. Hoće li nam trebati biblijskih 40 godina ili će Bog skratiti vrijeme, ne znam, ali znam da nam treba jedan Jošua, bilo pojedinac, bilo stranka, bilo pokret koji će povesti raskajani narod u jednu novu Hrvatsku. Ovo što od 2000 na ovamo imamo na političkoj sceni, ulazi u svoju završnu fazu, u zadnji čin jedne farse, pa čak i tragedije, koja se na našu sreću bliži svome kraju.
U jednoj kolumni napisali ste da se vjera u Isusa Kristi temelji na nesebičnoj žrtvi, nasuprot dominantnoj životnoj filozofiji današnjeg čovjeka, koja se temelji na sebičnosti i sebeljublju. Možemo li bez povratka svijesti o važnosti žrtve za opće dobro izići iz današnje moralne i vrijednosne kaljuže?
Ova naša kultura ne poznaje riječi slabost, ranjivost, nesebičnost, žrtva jer te riječi idu uz situacije u kojima mi nemamo apsolutnu kontrolu nego smo slabi i nesavršeni, a kao takvi za ovaj svijet smo nezanimljivi. U takvom svijetu ne smiješ javno pokazati svoju eventualnu slabost jer ćeš biti izopćen. Kleknuti ne smiješ izvan protokola kojeg ovaj svijet nameće, a taj nam protokol jasno daje do znanja kada se i pred kim mora kleknuti.
Interes. Novac. Profit. Potrošnja. Natjecateljski duh. Uspjeh pod svaku cijenu. A za sve to postići potrebno je promovirati „zabavu do smrti“ i u središtu svega mora biti „čovjek-bog“, koji mora prije svega biti – sebičan.
Međutim pojavilo se jedno jako logično pitanje. Kako stvoriti sebičnog čovjeka koji prezire nesebičnost, suosjećanje, solidarnost i žrtvu, kako ga stvoriti takvog kada znamo da je naša civilizacija nastala na kršćanstvu, na obitelji, na čovjekoljublju i Bogoljublju. Odgovor je jednostavan. Treba lukavstvom srušiti zidine „troje“, na prijevaru ući unutar obitelji, prije svega putem nakaradne kulturne politike, izvitoperenog sustava naobrazbe i medija koji glorificiraju sve što je trivijalno i duhovno iščašeno.
Radi i zgrći, budi najbolji, onda se zabavi do ludila, to je smisao života koji se nudi. Ti nam bogovi široke ruke nude svoje „mirise, zlato i tamjan“ i nikada od nas ne zahtjevaju da uzmemo križ, da oprostimo svojim neprijateljima, da služimo siromašnima, da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Ako i dođu problemi onda nam nude laka rješenja. Na brzinu. Bez žrtve. I zar je onda čudno što mi toliko vremena provodimo klanjajući se takvim nezahtjevnim bogovima?
Zanimljivo kad s ljudima razgovarate manje-više svi vide što se s nama zbiva ali rijetki su spremni apstinirati od medija koji sustavno rade na zatiranju svega onoga što je ovome narodu sveto.
Kako kao iskusni novinar gledate na stanje u hrvatskim medijima? Jesu li upravo mediji jedan od glavnih generatora krize u Hrvatskoj?
Mediji su moja bolna točka. Ja djelujem u medijima od postanka moderne hrvatske države. Prošao sam kroz sve medijske forme, bilo kao utemeljitelj, bilo kao urednik, producent ili novinar. Medijska scena je morala proći proces lustracije u samom početku. Do toga nikada nije došlo, mediji su ostali bastioni jednoumlja i jugonostalgije, i mi danas kao posljedicu imamo "main stream" medije koji sustavno rade na destrukciji hrvatske države, bilo otvorenim političkim svrstavanjem uz one koji nikada ovu državu nisu željeli, bilo stvaranjem ozračja u kojemu je sve konzervativno, domoljubno i kršćansko ujedno i retrogradno, pa čak i fašistoidno. Politika nikada nije htjela ući u te medijske Augijeve štale i očistiti ih, jer je u takvim medijima lako pronalazila one koji će služiti pojedinim liderima ili partijsko-stranačkim interesima, a ne istini i ovom narodu. Nezamisliva je činjenica da u Hrvatskoj ne postoji barem jedan konzervativno-demokršćanski dnevni list, da je javna televizijska nacionalna kuća nalik Sauronovom velikom oku, i da je agencija za dodjelu koncesija svojom politikom u biti hrvatsku javnost predala na milost i nemilost stranim medijskim kućama koje svojom uredničkom politikom otvoreno atakiraju na Crkvu, na obitelj i na Hrvatsku. Kad toj slici dodate činjenicu da na društvenom biću dodatno metastazira veliki broj udruga koje zagovaraju istu agendu, onda vam je jasno da danas živimo u medijski okupiranoj državi i razumljivo je da se svaka kriza s lakoćom generira i na taj se način stvara ciljano i poželjno javno mišljenje. Na svu sreću postoje male i hrabre medijske utvrde koje čuvaju svjetlo nade. Nadajmo se da će izdražati u ovom moru tame i bljutavosti i da će ostati medijsko svjetlo i sol kao zalog neke bolje medijske slike kada će se omjer snaga drastično promijeniti.
Vidite li na političkoj sceni naznake da bi moglo doći do nužnih promjena u hrvatskoj državi?
Dosadšnji politički model je definitivno potrošen i Hrvatskoj treba nova paradigma. Da ste mi ovo pitanje postavili prije dva tjedna lakonski bih vam odgovorio "Ne, ne vidim!". Ali na moje veliko i ugodno iznenađenje 4. veljače na scenu je stupila jedna nova politička opcija, "Generacija obnove" (GO!). Čitajući pojedinosti o tom pokretu mladih, na hrvatskoj domoljubnoj sceni, stekao sam dojam da se neke moje želje, snovi i nadanja počinju ostvarivati. Pod pretpostavkom da ovaj pokret ostane dosljedan svojim političkim načelima, ja koji sam proživio i preživio '71, '91 i 2011. želim im poručiti: "Ne bojte se! Ako znate tko ste i čiji ste, ako ste svjesni svojih korijena i svojega identiteta, ako ste spremni služiti svojemu narodu i imati neprestano na umu da su neki, kad su bili vaših godina, dali živote za našu slobodu, onda imate privilegiju početi izvoditi Hrvatsku iz ove pustinje u obećanu zemlju."
Kako ocjenjujete društvo-političku situaciju u Splitu?
Split je grad nevjerojatnog potencijala i energije, ali je nažalost i grad kojemu na čelu kronično nedostaje karizmatična osoba, osoba koja ima viziju budućnosti grada. Grad je taoc političkih partija i stranaka, koje preko njegovih leđa rješavaju svoje uske interese, a to onda znači kandidiranje poslušnih i limitiranih za funkciju gradonačelnika. U tom otužnom igrokazu stradava sadašnjost i budućnost grada i njegovi stanovnici. Kad vidim kandidata koji će okupiti oko sebe pametnije od sebe onda ću mu vjerovati i dati mu svoj glas. Sve dok drugorazredni političari biraju trećerazredne suradnike stanje će samo biti gore. Prvorazredni političari biraju prvorazredne suradnike, ali to je kod nas još uvijek znanstvena fantastika.
U ovo vrijeme 021
Sjećate li se vremena kada se je pravda dijelila (uglavnom bez suda i suđenja) izmicanjem čvrste podloge pod nogama osuđenog na smrt? Sve što bi ga priječilo pasti na zemlju bila je čvrsta omča oko vrata.
Objesi ih visoko.
"Hang 'Em High" i Clint Eastwood.
Film priča priču o tome kad nevin čovjek preživi vješanje i vrati se kako bi zlikovce priveo pravdi.
Tako je u filmu.
Ali danas više ljude ne vješaju, zar ne?!
Poglavito ne bez suda i suđenja?
Varate se.
Danas moderni egzekutori ordiniraju u mass medijima i vješaju sve one koji ne misle onako kako je to trenutačno "politically correct", a to hoće reći, ako se ne uklapate u protu-Božju i protu-Hrvatsku agendu.
Bez brige, objesiti će vas u prvoj svojoj kolumni.
Izvjesnog kolumnistu već neko vrijeme radi duševne higijene ne čitam ali nakon što sam doznao kako "vješa" ljude, na svojem prijekom "etičkom" sudištu, i to zato što (kako on to za njih kaže): "Da mogu, zacijelo bi i sami rado pomogli oko hapšenja. S perverznim veseljem pokazivat će prstom ako je tkogod bio bezobrazan s vlašću..." padnu mi na pamet ne tako davna vremena i javni linč kolege Zorana Vukmana.
Što mislite tko je bio jedan od najglasnijih koji je tražio "vješanje"?
Kaže sam Zoran Vukman: "Ante Tomić se u "Jutarnjem" ruga intelektualcima koji prsimice brane svaku vlast. Čudno, ali moje sjećanje seže u 2000. godinu kad je Ante stao u obranu Račana i Mesića i kad je potpisivao peticiju da se meni zabrani pisanje i pozivao da me kolege bojkotiraju jer sam žestoko u svojim kolumnama kritizirao tadašnje moćnike Račana i Mesića. Posljedica svega toga je izvanredni otkaz kojeg sam dobio u "Slobodnoj Dalmaciji", dok "hrabri" Ante piše kolumne u "Slobodnoj" i "Jutarnjem" izlažući se na barikadama vlastitog licemjerja."
Eto sročih ovo istine radi. Neka se ne zaboravi.
E, da... sjećate li se kako je završio film "Objesite ih visoko"?
Napravili su dvije greške.
Objesili su pogrešnog čovjeka i nisu završili posao.
Kruh naš svagdašnji 11 02 2017
"Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi." (Psalam 139,3)
Naš sin i snaha imali su hitan slučaj. Cameron, naš unuk, bolovao je od upale pluća i bronhitisa i trebao je žurno otići u bolnicu. Pitali su nas možemo li otići u školu po njihovog drugog sina, petogodišnjeg Nathana i odvesti ga kući. Marlene i ja rado smo to učinili.
Kada je Nathan ušao u automobil, Marlene ga je upitala, "Jesi li iznenađen da smo mi danas došli po tebe?" Odgovorio je, "Ne!" Kada smo ga upitali zašto ne, odgovorio je, "Jer ja znam sve!"
Petogodišnjak može tvrditi da zna sve, ali mi malo stariji znamo bolje kako stvari stoje. Mi često imamo više pitanja nego odgovora. Čudimo se oko raznih životnih zašto, kada i kako – često zaboravljajući da iako ne znamo sve, da poznajemo Boga koji sve zna.
Psalam 139, 1 i 3 govori o našem sveznajućem Bogu koji proniče čitavo naše biće i koji poznaje naše najintimnije tajne. David kaže, "Jahve, proničeš me svega i poznaješ ... hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi."Kako je samo utješno znati da nas Bog voli savršenom ljubavi i da je u potpunosti upoznat s onim sa čim će mo se mi danas suočiti, i da zna kako nam najbolje pomoći i svakoj životnoj okolnosti.
Naše će znanje uvijek biti ograničeno ali poznavati Boga od najveće je važnosti. Mi Njemu možemo vjerovati.
Hvala ti, Gospodine, što sve znaš o meni i što znaš sve što je meni potrebno.
Poznavati Boga od najveće je važnosti.
UVIJEK NEDJELJOM 12 02 2017
Mt 5, 17-37
Rečeno je starima … a ja vam kažem.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
„U svijetu bez Božjeg zakona imate kaos,
ugnjetavanje, progon, tiraniju
i svatko, po svojem mjerilu,
određuje što je pravedno.“
(Randall Terry)
U svojoj knjizi „Međudjelovanje prava i religije“, jedan od najuglednijih profesora prava na sveučilištu Harvard, Harold J. Berman, postavlja izuzetno znakovitu tezu.
Ona glasi, da je zapadnjačka kultura doživjela ogroman („massive“) gubitak pouzdanja u pravo i u religiju. On tvrdi da je jedan od uzroka radikalno razdvajanje jednog od drugog. Profesor donosi zaključak da ne možete imati pravo (zakonodavstvo) bez religije, jer je religija ona koja osigurava apsolutni temelj moralu i zakonima.
Profesor Harold J. Berman nije kršćanin, ali nevjerojatno je lako suglasiti se sa njegovim stavovima.
On se boji da je zapadnjačka kultura osuđena na relativizam, kada je riječ o pravu, zato što je izgubila pojam apsolutnog. Ovaj svijet je raskrstio s religijom, raskrstio je s konceptom Boga, raskrstio je s pojmom apsolutne istine i zato je zaglibio u egzistencijalnom relativizmu, kada je u pitanju zakonodavstvo, dakle donošenje i provedba zakona.
Profesor tvrdi da će pravo i religija stajati zajedno ili će zajedno pasti. Pravo bez religije nikada ne će imati autoritet, jer za imati takav autoritet ono se treba temeljiti na transcendentalnoj vrijednosti, na samom apsolutu.
U svojoj knjizi on navodi riječi profesora Thomasa Franka sa NYU, koji kaže: „Pravo je postalo neprikriveno pragmatični ljudski proces. Stvorio ga je čovjek i ono veze nema s božanskim podrijetlom ili s vječnom valjanosti.“ Profesor Frank tvrdi da sudac, donoseći presudu na sudu, ne objavljuje istinu nego on u biti eksperimentira s nekoliko različitih relativnih solucija u svezi tog predmeta.
„Udaljivši se od religije, raskrstivši s religijom“, tvrdi profesor Frank, „pravo sada karakterizira egzistencijalni relativizam, a to znači da niti jedna sudska odluka nije vječna, nije ni sigurna, jer je donijeta po čovjeku, a to onda znači da nije ni božanska ni istinita.“
Zaključak je jednostavan, mi danas imamo zakone koji nikakve veze nemaju s apsolutnim, s Bogom. A kada vi napustite apsolutno, kada napustite Boga, onda vi napuštate istinu. Pokušaj stvaranja zakonodavstva bez temelja na apsolutnoj istini nemoguća je misija. Ne možete izgraditi konzistentan i pravedan pravni sustav na filozofskom humanizmu, dakle na promjenjivom principu što je dobro, a što je zlo.
U članku („Razumno pravo“) kojeg je objavio „Esquire Magazine“, a kojeg je potpisao Peter Steinfels, stoji: „Kako mogu moralni principi biti utemeljeni i kako mogu društvene institucije biti legitimne, kada nedostaje kultura utemeljena na vjeri?“
Odgovor je jasan
Ne mogu!
Ako nema apsolutne istine, i ako nema Boga koji određuje i postavlja standarde, onda ne može postojati ni stavrno pravo, odnosno zakonodavstvo. Ljudi se nikada do kraja ne će držati zakona koji su isključivo ljudska prosudba.
Pitanja se sama nameću.
Koji je to apsolutni izvor istine? Koji je to nepromjenjivi autoritet?
Koji je to apsolutni standard morala po kojem nam je živjeti?
Gdje će ovo društvo, ogrezlo u zlu i opačinama, koje pluta u moru relativizma, pronaći svoje sidro, prije nego što konačno potone?
Ovonedjeljno čitanje daje nam odgovor na sva ova pitanja.
Odgovor glasi: „To je Božji zakon.“
Sam Isus kaže: „Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.“ (18) Isus ne dolazi Zakon staviti sa strane, nego dolazi dopuniti ga. Tko god manipulira Božjim zakonima biti će zadnji u kraljevstvu nebeskom, drugim riječima, Bog je donio apsolutni, nepromjenjivi, vječni i za sve nas obvezatni zakon.
Mnogi danas, pa čak i iz kršćanskih krugova, i što je najgore iz crkveno teoloških krugova, kažu: „Pa vi ne shvaćate da su se vremena promijenila. Biblija se danas više ne uklapa.“
A ja takvima kažem: „Ne, današnje vrijeme se ne uklapa u Bibliju. U krivu je današnja kultura, a nikako Biblija.“
Oni koji se susretnu s Božjom riječi, tamo gdje se s njom ne žele susresti, govore: „Biblija je nesuvremena. Zastarila je.“, ili „Bibliju treba reinterpretirati. “
Zašto ljudi danas žele reinterpretirati Sveto Pismo?
Zašto žele tumačiti Bibliju po svoju?
Zato da bi Bibliji osporili autoritet.
Za neka poglavlja se tvrdi da nisu riječ Božja, nego nekog rabina koji ih je dopisao. Dijelovi Svetog Pisma s kojim se ne slažemo jednostavno se preskaču. Reinterpretira se tekst kako bi izgledao onako kako to netko želi da on izgleda i govori se: „To je pisano u ono vrijeme, u ondašnjoj kulturi i ne odnosi se na ovo naše vrijeme.“
Čini se sve samo kako bi se izbjeglo suočavanje s Biblijom. Ali Isus jasno kaže da dok stoji nebo i zemlja, da ne će nestati ni jedne jote ili točke iz Zakona, dok se sve ne ispuni.
I što je tu nejasno?
Nikada se ništa ne mijenja u Bibliji.
Nikada i ništa.
Ljudi uvijek žele snižavati standarde koji ih na nešto obvezuju ili ih u nečemu ograničavaju. Ili ih prilagođavaju svojim interesima. Svaka nova politička garnitura „kroji“ zakone po svojoj mjeri. Pogoduje se partijskim ili stranačkim interesima i interesima onih koji su „naslonjeni“ na vladajuće strukture, naravno sve zbog osobnih probitaka.
Ali Isus ne namjerava spuštati standarde. Isus standarde misli podizati. U njegovo vrijeme ljudi su mislili da su postojeći standardi postavljeni previsoko i da bi ih trebalo spuštati, a Isus je mislio da su postojeći standardi pali toliko nisko da bi ih svakako trebalo podignuti na višu razinu.
Isus zato ne mijenja Zakon nego ga radikalizira. Farizeji su se do opsjednutosti držali Zakona, ali je to bilo dominantno na izvanjskom planu. Božja je želja da njegov Zakon prožima čitavo ljudsko biće, da prodire u najveće dubine našeg srca i našeg uma. Bog želi da mi poštujemo jedni druge, da volimo jedni druge i da u drugome vidimo samu sliku Božju.
Ali nije dovoljno da se sve ovo dogodi na vanjskoj razini. Zato Isus dopunjava Zakon. Nije dovoljno ne oduzeti nekome život, ubiti ga fizički, jer i riječju se, jednako tako, može ubiti. Nije dovoljno ne učiniti preljub, jer grijeh je i požuda. Nije dovoljno ne učiniti krivokletstvo nego je zabranjeno zaklinjati se bilo kako.
Jasno je da je Isus samo nadopunio postojeći Zakon i da ga je učinio radikalnijim, jer je uz onu izvanjsku razinu činjenja grijeha pridodao i onu unutarnju koja je daleko češća od one izvanjske.
Isus nam jasno poručuje: „Neka vam Sveto Pismo govori, slušajte ga. Neka vam govori i neka vas potrese. Neka zgazi zlo u vama. Neka preokrene vaše neposlušne živote. Neka vas dovede „licem u lice“ s Bogom i vi ćete tada prihvatiti ili odbaciti njegovu volju, ali ćete zato snositi sve posljedice svoje odluke.“
Božja riječ je apsolutni standard pravednosti. Standard koji nam je nit vodilja u našem životu. Standard po kojem je onda lako oblikovati i zakonodavstvo i životna pravila.
Ukoliko uistinu želimo živjeti pravedan život, ako želimo živjeti po principima Blaženstava, ako želimo biti „sol zemlje i svjetlost svijeta“, onda ne možemo, niti smijemo, snižavati standarde, ne smijemo odbacivati Božji zakon i ne smijemo govoriti da nas Stari Zavjet ne obavezuje.
Jer standard Božjeg Zakona je tu.
Živ i aktualan kao i onoga dana kada ga je Bog dao Mojsiju.
Potrebno je držati se Božjih zapovijedi, držati se principa apsolutnog posluha u odnosu prema Božjoj Riječi, a ne birati citate iz Biblije i držati se isključivo onoga što nam trenutačno odgovara.
Potrebno je Božji Zakon, dopunjen po Isusu Kristu, uglaviti kao trajni standard svih naših ustava i svih naših zakonika, svih naših odnosa i svih naših postupaka, jer je to jedini način da na ovoj zemlji među ljudima nastane pravedan i trajan mir i da počnemo živjeti Kraljevstvo nebesko već sada.
Biti će to „zakon i red“, standard uspostavljen po Božjoj volji i na dobro svakoga čovjeka.