MOLIMO!

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Tuesday, 28 January 2014 15:49

Written by Super User

Hits: 753

U srijedu, četvrtak i petak ovoga tjedna,

tj. 29., 30. i 31. 1. 2014.,

svake večeri u 17 sati,

na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu,

bit će

molitva krunice

za slobodu

 Marka Franciškovića i supatnika

 koji trpe psihijatrijsku torturu u zatvorskim bolnicama.

Upriličiti ćemo i 14 stajališta umjetničke izrade Branimira Čilića

koje ste imali prilike vidjeti prošle godine u Vukovaru

na Dan sjećanja, 18. 11. 2013.

Molimo sve ljude dobre volje

da se pridruže toj molitvi od 30 minuta

i dođu na Jelačićev trg.

Svi smo svjesni da je naše najjače oružje protiv zla

molitva krunice

Majci Božjoj

odvjetnici Hrvatske.

Ponijeti sa sobom svijeću tko može ili mali lampaš !

P.S. proširite ovaj oglas gdje god možete uz veliko hvala. LP od Josipa Kokića.

Trpimir u siječnju 2014.

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Thursday, 16 January 2014 01:29

Written by Super User

Hits: 810

Pojavi se tako, s vremena na vrijeme, neka riječ koja jednostavno zatrpa javni, medijski i svaki drugi prostor, pa postane nešto poput modnog detalja koji svi rado nose ili poput mantre koju ponavljaju svi bez obzira na spol, godine, znanje, zvanje, obrazovanje ili stalež…

(Sjećate li se baš riječi „stališ“ koja je pred petnaestak godina okupirala našu jezičnu svakodnevicu, a koju je u optjecaj pustio jedan tada sveprisutni političar, čije je ime i značaj danas zaboravljen i zagubljen u bespućima svih naših i njegovih (neo)zbiljnosti)?                             

Od prvih minuta ove godine jedna riječ je zavladala i ustoličila se, postala centralna točka sustava oko koje se okreće cijelo društvo, stožina oko koje se na našim gumnima vrtimo, vršimo i pabirčimo zrnja naših života. Za neke ta riječ je jackpot veći od onog europskog što ga je netko od „našijenaca“ ovih dana „uboo“ ni kriv ni dužan, a za druge samo još jedna šaka zavučena duboko u utrobu  i potvrđena spoznaja da bi svi pred zakonom možda i  bili jednaki kad ne bi bilo jednakijih. 

Ta riječ je ZASTARA!    

                                                                                            auktor Trpimir Jurkić

A što je to zastara?

Reklo bi se, lagano pitanje, jednostavan odgovor.

Zastara je nekakav aorist, prošlo svršeno vrijeme, zastara je kraj, gotovo, nema više, zastara je vrijeme što je iscurilo, rok trajanja što je istekao, zastara je plijesan i paučina…, „dođe vrijeme, prođe rok…“, parafrazirano bi rekao Šenoa.

I ne bi čovjek imao ništa protiv kad bi  o zastari čitao samo na ambalažama prehrambenih i inih artikala ili kad bi je ugledao u vlastitom ormaru, ali ova zastara što se valja Hrvatskom puno je strašnija od modne neosviještenosti ili od želučanih problema nastalih konzumiranjem paštete iz 1983.

A baš tamo, te 1983., jedna zemlja u kojoj se bratstvo i jedinstvo čuvalo poput zjenice oka svog, poslala je svoje „stručne službe“ da jednom neprijatelju naroda i narodnosti te samoupravnog socijalizma, u jednoj garaži u  Wolfrathausenu, malenome mjestu u Gornjoj Bavarskoj, nedaleko od Münchena, ispali u čelo pet metaka i k tome ga, zlu ne trebalo, sjekirom u potiljak dokrajči.

Ta temeljitost u obavljanju zadatka pokazala je stručnost u(d)bojica, ali i to da ubijeni nije bio ni prvi, a bogme ni posljednji urezani zarez u drške njihovih „koltova“ ili njihovih sjekira. U Njemačkoj, u razdoblju od dvadeset godina, njih trideset šest.

Tko s metkom u glavi, tko sa sjekirom u čelu, tko s nožem u prsima, tko s žicom oko vrata.

A onda, trideset, četrdeset godine poslije…dođe vrijeme, prođe rok… Zastara!

Tko se nije skrio, magarac je bio!

Riječ obuzima i trese javnost. Odvjetnici je njeguju, stručnjaci se ne slažu, novinari objašnjavaju neobjašnjivo, političari upotrebljavaju prema vlastitoj potrebi…

A kosti pobijenih šute i pojma nemaju što je zastara.

Jer nikad ostarjeli nisu. 

Što mislite o civilizaciji koja je stvorila institut zastare za kaznena djela ubojstva, a nije npr. stvorila institut zastare za prekršaj krivog parkiranja? Nema šanse da vam zastari ona uplatnica što su vam je o šajbu prilijepili.                                               

S vremena na vrijeme neke riječi postanu slika vremena i odraz naših fizionomija. Zastara je jedna od tih riječi.  Oko nje ćemo se gložiti i složiti. O njoj ćemo raspravljati upinjući svoje intelektualne snage, ulažući znanje, organizirat ćemo znanstvene skupove i okrugle stolove pravnih stručnjaka koji će mudrovati što bi zastara zapravo trebala biti, kad počinje, kad završava, kad se prekida, a kad nastavlja, što je relativna, a što apsolutna zastara, a sve ne bi li  izgradili društvo i zemlju vladavine prava.

O pravdi nećemo, ona nije dio ove priče.

A stvar je zapravo jednostavna.

Zastara je  neka vrsta odlikovanja nakon dugogodišnje vjerne službe.

Zastara je neka vrsta pravne pomoći u slučaju kad se niste skrili pa ste magarac bili…

Zastara je „licence to kill“ - „dozvola za ubojstvo“ (Bondovski rečeno, kad je već o agentima riječ).

Dakle, sve je dopušteno, samo je bitan dobar tajming. Jer ako zločin počiniš pametno i na vrijeme, i zastara će doći na vrijeme, bez brige. Donijet će je dobar prijatelj, stari drug, doletjet će na krilima besramne politike, na rukama društva koje istinu o sebi skriva kao zmija noge, a svoju savjest već dugo zatrpava poput nuklearnog otpada.

Pitanje je samo, a što to za cijelo jedno društvo znači kad dođe vrijeme zastare?              

Ona Šenoina rečenica iz njegove povjestice „Postolar i vrag“, ima i svoj nastavak: „Dođe vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok“!         

Kad dođe vrijeme zastare za (ne)djela skraćivanja ljudi za glave, to znači da je na scenu stupio sam Vrag.

I skače li skače!

Štoviše, pleše!

www.hrsvijet.net 03

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Thursday, 02 January 2014 17:38

Written by Super User

Hits: 785

»Drug nam Tito pokupio žito, sad se vrza oko kukuruza«, glasi jedna od pučkih pjesmica u ona huda poratna vremena kad je KPJ bila na vrhuncu svoje moći. Svu su vlast imali u svojim rukama. I nemilosrdno je primjenjivali. Zakukale su mnoge majke.

Tako je, nažalost, sve do danas.

Oni nisu otišli. A trebali su.

Zbog toga je Hrvatska siromašna i gladna, jednostavno ucjenjiva. Baš onakva kakvu oni žele. Jer devedesetih godina kad se bio boj za slobodu, oni su bili boj za svoje bolje sutra. Nastojali su se što bolje usidriti u novoj vlasti.

Ona, pak, zbog rata nije mogla provesti lustraciju i skakavci su pojele devedesete i godine poslije njih. Tuđman i oni koji su išli za njim dobili su državu, oni su zadržali vlast.

Pravedno?

Aktivistkinje Femena polugole su nasrnule na oltar katedrale u Kölnu tijekom božićne polnoćke. Mirnim, pobožnim ljudima ukrali su božićnu radost. Mediji u hrvatskom narodu nisu osudili taj čin. Za njih je to prirodno. Tko je vidio slaviti tamo nekog Isusa!

A da su tako nasrnuli na kakav masonski hram uši bi nam probili vapajem za tolerancijom, demokracijom itd. Umjesto svega nariču za drugaricama u Rusiji koje su napravile nešto slično pa ih Putin poslao u Sibir. On je diktator, a one zastupnice ljudskih prava.

Tako to rade mediji kad se prodaju za Judine škude.

Sva sreća da su se kršćani ipak u posljednje vrijeme trznuli pa sam o svemu saznao preko jednog portala koji nije kršćanski, ali koji jest nastao na kršćanskim temeljima. On se toga ne stidi, kao što se Europska unija stidi svojih kršćanskih korijena. Ne bi se ni ona stidjela da se drži demokracije i ćudoređa. Umjesto toga dala se upregnuti i sad je slijepa sluškinja nesavjesnih tipova koji su se izuzetno obogatili na prljav način.

Znam, svijet sve više nalikuje na Srednji vijek kad su postojali vrli plemići i prljava svjetina. Oni prvi imali su bogatstvo i moć, ovi su drugi radili da ih imaju što više. Ali zalaganjem kršćanstva sve se preokrenu. Ljudi se izbaviše iz toga ropstva. Zbog toga taj Srednji vijek bi nazvan mračnim, a današnje mračno doba prosvijetljenim.

I poče prštati glazba na sve strane.

Dogodi se i Woodstock. Često se u medijima pojavi hvalospjev njemu u čast. Kao, tada je počela povijest. Stvarnost bi posve drukčija. Središta moći iz sjene provodila su svoj pokus. Na farmu su doveli nekoliko stotina tisuća mladeži. Vozila su ostavljena desetak km od nje. Počela je kiša. Glazba je treštala. Blata je bilo do koljena. Droge, LSD-a, koliko hoćeš. Pokus je išao svojim tijekom.

Danas smo tu gdje jesmo.

Snowden nam je malo otvorio oči, ali nastojat će nam ih oni zatvoriti, ne bojte se.

I kod nas se ovih dana obavlja neviđen pokus. Već smo govorili o tome, ali oni nikako da stanu. Počeli su sad, kao, podizati spomenike komunističkim zločinima. Radi se o trenutnoj hrvatskoj vlasti, da ne bude zabune.

Naoko sve je u redu. Ta zaista su komunisti činili zločine. Međutim, ovakav način samo je mazanje očiju. Istina se toliko probila da više ne mogu reći da komunisti nisu činili zločine. No, može se prikriti sami zločin. A i Europska unije je pritisnula svojim zahtjevima.

Zbog toga iskopaš kosti žrtava na što brži način i što brže ih negdje zbaciš. Poslije postaviš spomenik koji zapravo služi kao gromobran za tvoj rad, a ne kao dostojanstvo žrtvi. Profesionalna ruka na djelu. Krade obiteljima cjelinu istine.

Te žrtve netko je pobio, uz te su se žrtve nalazili određeni predmeti, način na koji su pokopane kazuje što se događalo u njihovim posljednjim trenutcima, njihove kosti vape ponovno pripadati svome tijelu i po mogućnosti biti nazvane imenom i prezimenom, zaslužili su i da ih se dostojno pokopa uz molitvu svećenika.

Ali od svega toga ništa.

Ukradeno.

Zbog toga je mjesni župnik don Stanko Smiljanić u Sincu imao pravo što nije došao na ovaj igrokaz, kao i mjesni biskup don Mile Bogović. Nisu došli ni članovi obitelji ubijenih, kao i mještani. Oni, časni ljudi, trebali su poslužiti nečasnoj radnji.

E, ne ide to tako, drugovi dragi.

Što se može, i meni su ponešto ukrali.

Školovanje, braću i sestre razasute diljem svijeta umjesto da kod kuće zarađuju svoj kruh, mjesece provedene u njihovoj vojsci... Ali bilo je drugima i gorih stvari pa se ne želim žaliti, samo spominjem da mlađi naraštaju stječu znanje što je, moglo bi se reći, jučer. Ne bi smjeli nasjesti na ponovno oživljene komunističke namisli.

To su one namisli koje između ostaloga vrište da je Hrvatska pokradena, a zapravo se dogodilo sljedeće. Prije nego što je došla demokracija sve su držali u svojim rukama. Kad je ta demokracija došla, nešto je ipak uspjela ugrabiti, ostalo je nastavilo životariti u njihovim uzama. Imali su prave informacije, bili već na odgovornim mjestima i nije im tako teško bilo vući, za njih, prave poteze.

Zbog toga sve dok stranka koja ih je naslijedila, SDP, ne položi račun hrvatskom narodu, tom narodu ne će biti dobro.

I ispričati bi se trebala, pokajati... ima tu dosta toga.

Što će biti, teško je reći.

Na nama je boriti se i uvijek držati svoje vrijednosti unatoč svemu.

Nekada ćemo imati i neočekivane saveznike. Nedavno su to bili oni iz Facebooka. Opomenuli su tzv. Građansku akciju zbog govora mržnje prema vjernicima. Zar treba ponavljati da razvikani mediji u hrvatskom narodu o tome nisu izvijestili. Za njih bi sve bila vijest da je bilo suprotno. Oni su, naime, na istom zadatku.

Kradu nam sadašnjost, kradu prošlost, a htjeli bi i budućnost.

Budimo poput svećenika i biskupa, bližnjih i puka pobijenih u Sincu.

Jasno i glasno rekli su: Ne.

www.hrsvijet.net 02

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Monday, 30 December 2013 12:48

Written by Super User

Hits: 574

Bližimo se kraju još jedne godine.

Jedne godine od niza godina koje je obilježila kriza te moralno i materijalno propadanje Hrvatske. Toliko propadanje da već poprima obilježja biblijske pošasti.

U knjizi Izlaska Jahve kažnjava Egipćane zato što ne puštaju Izraelce da odu iz Egipta.

Kažnjava ih, između ostaloga, i najezdom skakavaca: „Oni se razlete po svoj egipatskoj zemlji i padnu po svim krajevima Egipta u silnoj gustoći: toliko ih mnoštvo nikad prije nije bilo niti će kada biti. Pokriju sve tlo, tako da se od njih zacrnjelo. Pojedu sve bilje u polju i sve plodove sa stabala što su bili ostali iza tuče. Ništa se više nije zelenjelo: ni stabla ni poljska trava u svem Egiptu.“ (Izlazak 10, 14-15).

A u Hrvatskoj?

Zeleni li se išta u Hrvatskoj?

Je li ostalo išta spomena vrijedno a da ga skakavci nisu prekrili i poklopili!?

Možda tu i tamo, ali samo je pitanje vremena kada će i to doći na red.

Protekla godina trinaesta je u nizu godina kako skakavci brste sve čega se dohvate. Ali neobični su to skakavci, nisu kao oni biblijski, nisu ni kao oni obični, nisu obične štetočine, ne, to su medonosni skakavci, skakavci koji ovdje brste a negdje daleko med donose. Želučića oteščalih od ovdašnjeg sladora poslušno lete u europske i svjetske košnice i nemali dohodak gospodarima donose. S ''inozemnog vidikovca'' naši su kompradori zapravo vrijedne pčele radilice.

Jer Hrvatska je bogata zemlja, a Hrvati još uvijek među bogatijim narodima. Samo toga nisu svjesni. ''Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva'' – svojedobno je pjevao pjesnik; ali ne radi se samo o algama, tu su te uvale kao takve, obala i otoci, more i podmorje, brda i planine, pašnjaci i šume, žitnice, sunce, vjetrovi, rijeke i potoci, tisućljetni gradovi, dvorci i utvrde, listine i povelje, ''Judita'' i ''Dubravka'', i ''Vukovarski arzuhal''.

Rijetko se koji prosječni Europljanin može mjeriti s prosječnim Hrvatom po broju stambenih kvadrata ili zemljišta u svome vlasništvu. Cijele generacije europskog urbanog stanovništva, nerijetko i sa solidnim primanjima, nemaju ništa svoje po kapom nebeskom. Kupljena ljubav tajlandskog dječaka ili djevojčice ne može se mjeriti s pogledom u zvjezdano nebo s vlastite djedovine, što god o tome mislili ili govorili učoporeni naprednjaci. Odnosno urojeni, kad je već o skakavcima riječ.

Sve što smo činili posljednjih trinaestak godina jest bezumno nastojanje da se riješimo tog bogatstva koje nas je u ''naprednom'' europskom okruženju činilo tako nemodernima, zaostalima. E da bi se, lišeni djedovine i sjećanja na djedove, učinili dostojnim europskog društva. Točnije, društva europskih i svjetskih parija. Elite, naime, i tamo sve više zemlje i zgrada bilježe na svoje ime ili na ime svojih tvrtki. Kao i kod nas uostalom.

Sjetite se, recimo, Nadana, kako je taj brižno skupljao! I zato svi ti maštoviti krediti i još maštovitije kamate, zato stalno novi i novi porezi, sve je tu u funkciji svetoga cilja ''nove demokracije'', ''nove pravednosti'' i svega novoga što nas u posljednje vrijeme snalazi.

A taj ''sveti'' cilj je: istjerati nas iz naših domova, iz naših uvala i naših ograda, s naših njiva i naših pašnjaka, iz naših bogomolja i naših okupljališta, iz naših obiteljskih gnijezda, ući u naše postelje, naše misli, nade i vjerovanja, učiniti nas zombijima, automatima koji podjednako poslušno plešu ili rade, plješću ili zvižde. Nisu bez vraga trenutno u filmskoj produkciji najzastupljenije dvije podvrste horrora: oni o nadljudima vampirima i oni o zombijima.

Jahve je Egipćane kaznio zato što nisu pustili Izraelce da odu iz njihove zemlje, a nas je Bog kaznio zato što nismo pustili one čiju je ideologiju vrijeme pregazilo da odu s vremenom. Nego smo ih, štoviše, slobodno birali, opet i opet!

A sada kada su se dobro navezali na vampirsku agendu izvana, bogzna kako ćemo ih se uopće riješiti.

Nevoljama usprkos, dragi čitatelji, čestit Božić i sretnu Novu godinu vam želim.

A po Novoj ostaje nam biti stare bitke.

Damir Pešorda