www.hrsvijet.net

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Monday, 02 December 2013 22:00

Written by Super User

Hits: 784

Što smo to, zaboga, jučer učinili mi zloglasni Hrvati?

Jesmo li, kako je predvidio umni Davor Butković, postali Srbi?

Jesmo li, kako nas je upozorila Mirjana Krizmanić, sebi svezali „štrik oko vrata“?

Jesmo li se, kako mudruje Norbert Mappes-Niediek, od istočnoga Zapada pretvorili u zapadni Istok?

Je li to, kako je uoči referenduma državnički naslutio Ivo Josipović, katastrofa za Hrvatsku?

 

 

 

 

Mogao bih u nedogled nizati panične opomene i upozorbe mudrih ljudi (poput Vjerana Zuppe, Branimira Pofuka, Many Gotovac, Sandija Blagonića, Vesne Kesić itd.); mogao bih potvrđivati ili opovrgavati njihove argumente; mogao bih s njima bugariti ili parodirati njihove žalopojke o tomu kako smo „napredak“ gurnuli „korak natrag“; mogao bih se zlobno smješkati ili mrzovoljno mrgoditi.

 

No, ne ću ništa od toga.

 

Moj bi glas, kakav god bio, u toj kuknjavi potonuo.

Zato radije ostajem pri svomu prvom pitanju.

 

Što smo, dakle, jučer učinili?

 

S obzirom na trenutni pravni učinak: malo pa ništa.

 

U Ustav smo unijeli čl. 5. Obiteljskoga zakona: Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Definicija formalnologički stoji. Ona uredno određuje bit stvari najbližim rodnim pojmom (“životna zajednica“) i vrsnom razlikom („žene i muškarca“).

 

S toga motrišta ona bi oduševila i Aristotela, utemeljitelja formalne logike.

 

Sadržaj definicije potvrđuje cjelokupna hrvatska povijest. Ta ju je povijest  i unijela  u Obiteljski zakon. Dosad još nitko nije osporio ustavnost toga zakona.

 

Što, dakle, može biti prijeporno u tomu što smo jednu od stožernih vrjednota svoje uljudbe usidrili u Ustavu?

 

Ništa.

 

Druga je stvar što se stožerne vrjednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj. Jasno je to iz niza izjava i postupaka.

 

Toj je vlasti Republika Hrvatska – „višenacionalna država“ i „dom nacionalnih manjina“ (Ivo Josipović);

 

Hrvatska joj je „slučajna država“ (Zoran Milanović);

 

ona nasilno i protuzakonito uvodi dvojezičnost i postavlja ćirilične natpise u Vukovaru;

bez imalo srama predvodi kampanju protiv zdravog razuma i Obiteljskoga zakona;

prijeti da ne će dopustiti referendum o ćirilici bez obzira na broj potpisa što ih je skupio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara.

 

I sve to naziva – „napretkom“!

 

Što s takvom vlašću?

 

Narod ju je na Dan sjećanja u Vukovaru ostavio samu sa stranim diplomatima, Miloradom Pupovcem i tjelesnom stražom.

 

Jučer ju je na referendumu o braku potukao dvotrećinskom većinom glasova.

 

Oba je poraza mogla izbjeći, prvi – držeći se zakona;

drugi – prihvaćanjem očitovane volje oko 750.000 ljudi.

 

Ali ta je vlast slijepa.

 

Ona se samovoljno koprca i obijesno kopita.

 

Ako doista počne, kako najavljuje Zoran Milanović, krotiti suverenu narodnu volju, nitko ne zna što nas čeka.

 

Benjamin Tolić

(www.hrsvijet.net)

 

U HRVATSKOJ SE DANAS ...

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Wednesday, 20 November 2013 14:42

Written by Super User

Hits: 609

U Hrvatskoj se danas živi u spirali prezira.

Spirala se vrti, vrti, raste, sužava i steže…

I ne će stati, vjerujte.

 

 

 

Biti informiran ovih posljednjih dana i tjedana, znači svakodnevno uzimati svoju dnevnu dozu otrova.

Pogledati dnevnik, preslušati vijesti, prolistati novine, otvarati portale, rizik je zbog kojeg bi trebalo uvijek ponovno odslušati ono:

„…u slučaju bilo kakvih nuspojava obratite se svom liječniku ili ljekarniku“               

Otvaranje je to „pandorine kutije“ iz koje nam se kesi zagađena stvarnost. Naš javni prostor već odavno postaje odlagalište po život opasnog otpada, ali to kakve je reakcije, kolike je izljeve otrova i  bijesa izazvala jedna građanska inicijativa, bilo je neočekivano i za one najpesimističnije.

Terminologija koja se koristi o referendumu, o ljudima koji su ga pokrenuli, pa onda i o svima onima koji su potpisali inicijativu, razvijala se, bujala, metastazirala, širila se poput kakvog nametnika što svog domaćina razara iznutra.                                                 

U Hrvatskoj se danas živi u spirali prezira.

Započelo se onako "ufino", u rukavicama, tvrdeći da je sama ta ideja i  referendumsko pitanje "nedemokratsko".

No, etiketa „nedemokratski“ je sitnica, osim ako tu etiketu ne shvaćate samo kao uvod u sve ono što slijedi.

Nakon toga obično ide „homofobija“, „homofobna inicijativa“, „homofobi“…

Homofob također nije nešto na što bi čovjek trebao biti osobito osjetljiv, jer je danas dovoljno da neki odveć poetičan i romantikom ražaren muškarac izrazi svoj stav da je žena najljepše što se ovom planetu moglo dogoditi, pa da ta izjava počne vonjati po homofobiji. Jer, čovjek nikad nije siguran gdje takva zatravljenost suprotnim spolom može dovesti.

A dalje je sve išlo samo po sebi. Svaki dan je donosio nešto novo, neku novu riječ, neki nov način da se ponizi i izvrijeđa taj drugi … taj koji se usudio pomisliti da je brak isključivo zajednica muškarca i žene.  

Ultrakonzervativni krugovi, konzervativna revolucija, ekstremisti…

Splitski sociolog u radijskom intervjuu u startu sve takve proglašava talibanima, a na kraju inicijativu o promjeni Ustava komparira sa nekim nacističkim zakonima.

Riječka pravnica referendum naziva „protucivilizacijskim“, odredbu da je brak zajednica muškarca i žene „religioznim uljezom u ustav“, a one koji se oko toga zalažu „negativnom skupinom“.

Jednom saborskom zastupniku je bilo „loše u želudcu što moram biti sudionik u legitimiranju jednog opasnog pokreta“, a za njegovog kolegu sve je to jedan obični „prljavi pokret“.                       

Za premijera ove zemlje 750.000 ljudi u ovoj zemlji nema dobre ljudske namjere.                        

„Taj referendum, to nisu dobre ljudske namjere“.

Njegov brat po partiji, fejsbukaš Nenad Stazić, predsjednik kluba liječenih od svake duhovitosti, napisao je na svom profilu: "Očekujem da ova Markićka i njezina Udruga za obitelj zatraži da se Ustavom zabrane jednoroditeljske obitelji payday loans faxless. Djecu iz takvih obitelji pokupit će po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu."              

Valjda izbezumljen otrovom svog vlastitog prezira, narodni poslanik Stazić, potpredsjednik hrvatskog Sabora, 750.000 ljudi ove zemlje proglašava čuvarima u jasenovačkom logoru. Potpuno je jasno, Nenad ima svoj facebook profil. Ali obraza nema!                                   

Urednica u informativnom programu HTV, Tatjana Munižaba, inače poznatija po čuvenoj pašteti koju je u noći predsjedničkih izbora darovala, sad na sreću bivšem, tada nažalost predsjedniku RH, Stjepanu Mesiću, nego po bilo kakvom suvislom novinarskom uratku, s takvom sigurnošću je manipulirala gledateljstvo i lagala direktno u objektiv kamere da se takva uredničkog posla ne bi posramili ni u informativnom programu sjevernokorejske televizije.

Kaže Munižaba:  „Predvodnica inicijative u ime obitelji ponovno sablažnjava dio javnosti. Dosad je, a da to i ne kaže, bilo jasno da bi Željka Markić dijete radije stavila u dom nego kod homoseksualnog para. No nakon njezina gostovanja na jednoj lokalnoj televiziji, proizlazi da je neprirodno čak i samohrano roditeljstvo“.

Da svoju krivotvorinu potkrjepi znanošću pozvala je u pomoć i splitsku psihologinju, koja je spremno, bez krzmanja toj laži pružila ruku. Tatjana Munižaba, iako televizijska djelatnica, očito, prezirom zaslijepljena, zaboravila je da barem danas laž nije teško razotkrit, pogotovo kad je istina snimljena onom istom napravom koja svaku večer stoji i ispred nje.

Ta njena zaboravnost dokazuje  da u laži nisu samo noge kratke. Cijeli čovjek u laži se  skrati. Kratka ljudskost, kratka pamet, kratak domet… Jedino se, eventualno nos produži. Kratak čovjek dugog nosa. Nije baš neka „preženca“. Pa ipak, Tatjana ne odustaje od svoje kratkoće. Kvragu i preženca kad se isplati.

Ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić dosegla je vrhunac svojom izjavom koja je ujedno i vlastita dijagnoza i svjedočanstvo ideologije prezira.

„Neobično je važno da svi građani čak bez obzira što misle o ovoj konkretnoj temi, izađu na referendum i glasaju protiv“!

Ta rečenica bi prije sedamdesetak godina bila tek nešto drugačija, ali bi izričaj bio identičan. Hladan, oštar i smrtonosan:

“Neobično je važno da svi uđete unutra, bez obzira što mislite o Cikolnu B, samo snažno udahnite.“

Ta rečenica kojom ministrica sugerira da mišljenje svih onih koje poziva da iziđu na referendum, dakle čitavog jednog naroda, nije važno, da je suvišno, da ju apsolutno ne zanima, da ona prezire to mišljenje, da pljuje i na mišljenje i na one koji misle, tko im je uopće dao pravo da misle, ti glupi, primitivni, zatucani … ljudi …, svjedoči o silini zloćudnosti koja se valja svim našim prostorima, našim gradovima, našim domovima ...

U Hrvatskoj se danas živi u spirali prezira.

Spirala se vrti, vrti, raste, sužava i steže…

I ne će stati, vjerujte. 

Trpimir Jurkić

 

preuzeto www.dnevno.hr

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Monday, 11 November 2013 15:42

Written by Super User

Hits: 616

"Ja sam u medijskoj blokadi odavno, a pogotovo od studenog 2012.

Apsolutna medijska blokada. Ali da radim gnjusne ekscese, da radim protiv sebe i Hrvatske, bila bih u medijima.

Itekako bih se smiješila s novinskih stupaca i frekventnih portala, bila bih lice s ekrana. Ne hvala." piše Krišto.

 

 

 

Branimir Pofuk u Večernjem listu je napao novinarku HRT-a Karolinu Vidović Krišto zbog emisije "Slika Hrvatske" snimljene u Vukovaru prošle godine. Krišto je reagirala na Pofukovu prozivku, a njenu reakciju prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujem B. Pofuku za promidžbu emisije "Slika Hrvatske".

Pozivam sve čitatelje lista u kojem dotični piše kao i ostatak hrvatske javnosti da na Youtube-u pogledaju emisiju "Slika Hrvatske - Vukovar 2012."

Nije "Slika Hrvatske" provela segregaciju.

Samosegregaciju i samogetoizaciju tražili su predstavnici srpske nacionalne manjine, a provela ju je tzv. politika.

Djecu se u Vukovaru službeno, po nalogu, dijeli na Srbe i Hrvate, obilježava ih se.

Nije Slika Hrvatske provela tu samosegregaciju i samogetoizaciju, ona ju je prokazala. Kako ta istina boli. Boli. I mene boli.

Ali ona je tu i kad se pravimo da je nema. U svojoj sam emisiji pokazala stanje stvari, barem na 25 minuta prekinula opće hinjenje da ta stvarnost ne postoji. To je prvi korak. Ukazati na činjenice, razotkriti ih i javnosti ih predočiti. Tako nas je učio i uči Joseph Pulitzer.

Što se ćirilice tiče, najbolje je to stanje stvari opisao Slobodan Prosperov Novak u emisiji HRTa "Pola ure kulture". Ćirilica, baš kao ni glagoljica, nikada nije bila problem u Hrvatskoj.

Dok netko 1990. nije došao i ćirilicom napisao "Ovo je Srbija".

Tada je nastao problem.

Nikada se u Hrvatskoj nije pisalo ćirilicom, barem ne unatrag zadnjih 200 godina. Nije bila ni službeno, ni uporabno pismo.

Gospodine Pupovac, kada ste Vi ijedan svoj rad, tekst ili dopis objavili na ćirilici?

Kada je itko zadnjih 200 godina u Hrvatskoj rabio ćirilicu?

Otkud se posljednjih 20ak godina odjednom pojavila?

Pogledajte i poslušajte Slobodana Prosperova Novaka na www.hrt.hr, emisije na zahtjev, "Pola ure kulture", 6. studenog 2013.

Na sam članak B. Pofuka neću ovim putem reagirati.

Što se Stožera za obranu hrvatskog Vukovara tiče, imam nešto za reći.

Od srca im hvala što su branili i obranili Hrvatsku. Hvala što je i dan danas brane i čuvaju, jer smo mi, svi ostali, očito zakazali.

Nije teško biti prisutan u medijima. Kao što nije teško održati se na političkoj sceni.

Najprije o medijima.

Radite sebi i Hrvatskoj na štetu, i doprijet ćete u medije. Ja sam u medijskoj blokadi odavno, a pogotovo od studenog 2012. Apsolutna medijska blokada. Ali da radim gnjusne ekscese, da radim protiv sebe i Hrvatske, bila bih u medijima. Itekako bih se smiješila s novinskih stupaca i frekventnih portala, bila bih lice s ekrana. Ne hvala.

Sve se može, ali pod koju cijenu?

Zato se, nažalost, istina ne podrazumijeva.

Zato se, nažalost, nalazimo u paradoksalnoj situaciji da se za istinu moramo boriti. U borbi za istinu najjače je (a možda i jedino) oružje čistoća. Ona se postiže čestitošću, neokaljanošću, istinoljubljem, ali i prokazivanjem istine i laži. Pogotovo prokazivanje istine i laži nije uvijek jednostavno. Za to treba hrabrosti. Prije svega hrabrosti oduprijeti se trulim kompromisima.

Hvala Bogu na novoj tehnologiji i bahatosti vlasti i medija. Istina dopire do ljudi, što zahvaljujući novim medijima, što usmenom predajom koja je podcijenjena, što zbog rastućeg nepovjerenja i prema tzv. politici i prema medijima jer su se pre-obahatili.

Ista stvar kao i s medijima je i s tzv. politikom. Nije teško održati se na današnjoj političkoj sceni, na vlasti.

Čak nije toliko teško ni doći na vlast. Ali pod koju cijenu?

Kada kažem da cijeli Sabor i cijelu Vladu, cijelu sadašnju i bivšu vlast kao i cijelu sadašnju i bivšu oporbu čine politikanti, onda upravo o tome govorim.

Nisu li gotovo sve anacionalne poteze u novijoj hrvatskoj povijesti donosile stranke s hrvatskim predznakom? Jesu. I izručenje generala, i koalicije sa strankama u kojima sjede potencijalni ratni zločinci, i pljaćka države i naroda.

Nisu li gotovo sve anti-socijalne poteze donosile tzv. socijalne stranke, proistekle iz KPH, poteze koje najviše udaraju po hrvatskom radniku, seljaku i čovjeku kao socijalnom biću? Jesu. I porezne namete, i najveće rezove u socijali, javnom sektoru, zdravstvu, i pljaćka države i naroda.

Jesu li svi mali i veliki nositelji svih tih stranaka podupirali tu i takvu politiku, bilo naglas, bilo šutnjom? Jesu. Je li se itko iz tih stranaka za vrijeme donošenja svih tih monstruoznih poteza od njih ogradio, a kamoli im se suprotstavio? Nije. Poradi očuvanja na poziciji, očuvanju vlastite egzistencije, a na štetu države i naroda.

Grijesi. Riječju, djelom i propustom. Tko je bez grijeha? Ja nisam!

I ne pada mi na pamet nekome suditi ili poticati nekoga da sudi bližnjemu svome.

Ali radi dobra njihova, naša, države i naroda trebamo početi jasno govoriti. Svaka pojava, svaki postupak, svako djelo, svaki propust ima svoje ime. Treba izgovarati ta imena. Izbjegnimo ponavljanje loše povijesti. Oprostimo svima koji su naštetili državi, narodu. Spriječimo da to čine opet. I opet.

Kako? Za početak da počnemo jasno govoriti.

I ne zaboravimo - u borbi za istinu najjače je oružje čistoća. Ona se postiže čestitošću, neokaljanošću, istinoljubljem, ali i prokazivanjem istine i laži. Pogotovo prokazivanje istine i laži nije uvijek jednostavno. Za to treba hrabrosti. Prije svega hrabrosti oduprijeti se trulim kompromisima.

 

preuzeto www.hrsvijet.net

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Thursday, 07 November 2013 20:09

Written by Super User

Hits: 592

Desetak godina hrvatske samostalnosti u teškim ratnim i poratnim uvjetima tijekom devedesetih iz današnje se perspektive pokazuju zlatnim dobom hrvatske državnosti.

 

Imali smo vojsku, policiju, banke, koliko-toliko neovisno sudstvo, carine, neznatan vanjski dug, nacionalnu televiziju, obavještajne službe, vanjsku politiku, vjeru u budućnost, bili treći na svijetu u nogometu … 

 

Danas imamo šačicu profesionalaca za ispomoć NATO-u u Afganistanu i drugdje, nevoljko osiguranje ćiriličnih natpisa, HPB u prodaji, sudstvo sraslo s politikom, robu iz uvoza, enorman vanjski dug, Radmanovu televiziju, britanske suflere, regionašku politiku, apatiju i cinizam, a u nogometu strahujemo od Islanda.

 

 

 

 

Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu!

 

Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće sa zaokruženim imenom Stipe Mesića ili Ive Sanadera ispuštali u glasačku kutiju.

 

Osobno nisam nikada preferirao ni jednoga ni drugoga, a ni trećega ili četvrtoga, kad smo već kod toga – no to ne znači puno. To mi je tek potvrda da pripadam manjini u okviru vlastitog naroda, i to manjini koja u vremenima posvemašnje zaštite kojekakvih manjina ne može računati ni na kakvu zaštitu.

 

Ta činjenica, ukoliko je čovjek ozbiljno osvijesti, postavlja pred njega i ozbiljno pitanje. Imam li pravo uopće zanovijetati ljudima za svojim anakronim poimanjem države i državnosti kada oni očito i opetovano biraju nešto drugo?

 

Nikada osobno pitanju države nisam pristupao isključivo nacionalistički. Hrvatska može postojati ukoliko Hrvati to žele i znaju osigurati. Ukoliko ne žele i ne umiju, postojat će nešto drugo. Stvar je prilično jednostavna.

 

Iz perspektive Povijesti osobne frustracije i nevolje tek su zanemariva sitnica. Pa čak i ako se množi s milijunima. Uostalom, tko sam ja da razuvjeravam sredovječnu službenicu ili postarijeg domara da nisu u pravu kada uzdišu kako im je u Jugoslaviji bilo bolje!?  To ''bolje'', kao i osjećaj pripadnosti nekom nadosobnom zajedništvu, uvijek su subjektivne kategorije.

 

Racionalno se mogu utvrditi tek činjenice. One nedvojbeno ukazuju na to da je Hrvatska od atributa državnosti sačuvala vrlo malo njih, a evidentna je i tendencija da se i ti preostali atributi krivo koriste. Krivo sa stanovišta državnog interesa.

 

Tako npr. u sukob s Eu ulazimo zbog Perkovića, a ne zbog zaštite nekog gospodarskog ili političkog interesa zemlje, isforsiranim događajima oko ćiriličnih ploča država više potiče međunacionalne sukobe u zemlji negoli doprinosi zaštiti prava nacionalnih manjina itd.

 

Na koncu jedna zamjedba i za one koji drže da je anakrono i štetno u globaliziranom svijetu previše inzistirati na nacionalnom. Kakve-god bile nacionalne države, obično su bolja solucija za domicilno stanovništvo od pripajanja nekoj drugoj nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici.

 

Ili još pojednostavljenije: teško da će drugi više brinuti o našem dobru od nas samih.

 

No, kao što već rekoh, ako većina Hrvata misli drugačije, tko sam ja da im osporavam pravo na to!?

 

Damir Pešorda