BEZ UVIJANJA

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Saturday, 15 March 2014 17:44

Written by Super User

Hits: 2174

Prof. dr. sc. Tonči Matulić prometnuo se, naročito u posljednje vrijeme, u jednog od vodećih teoloških mislilaca čiji javni istupi privlače pozornost ukupne, a ne samo katoličke javnosti, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.

Potvrdit će to i ovaj djelomično skraćeni transkript njegova nedavnog razgovora s vjeroučiteljima u kojem temperamentno i gorljivo objašnjava i brani ono u što vjeruje i za što se zalaže. Ističemo da je riječ o živom govoru, a ne o pisanom tekstu, te da je njegova prilagodba tiskanom izdanju vjerojatno umanjila preciznost izričaja. No, unatoč tomu, smatramo da taj hendikep ne može umanjiti zanimljivost ovog Matulićeva istupa.

 

 

Tonči Matulić:

„Šta bi?

Da nam bude ugodno, lijepo,

 da nas nitko ne napada?“

 

Oružnim nasrtajima zla

Mi smo izrazili zadovoljstvo referendumom organiziranim od građanske inicijative “U ime obitelji” radi ustavne zaštite definicije braka kao zajednice žene i muškarca.

No, jeste li gledali brojke?

Gotovo 480.000 izišlih na referendum je glasovalo protiv te definicije.

Gotovo pola milijuna. To vam je više oko 13 posto ukupnog stanovništva Republike Hrvatske.

Ta brojka raste, ne u našu korist. Je li me pratite? 

O tome se radi. Prema tome, kakvo zadovoljstvo?

Možemo reći da se dobila jedna bitka, ali se, naravno, nije dobio rat, ako ćemo govoriti tim nesmiljenim ratničkim jezikom. E sad, kamo to ide, kamo mi, zapravo, idemo. Imamo pravo o tome razmišljati, jer to nam je urgentna dužnost. Kako ćemo se oduprijeti tim ružnim nasrtajima zla kojima čovjek često puta ne može odoljeti? 

Pa ni ta naša velika, stara, moćna Crkva ne može te nasrtaje zaskočiti. Kako dakle da ona, kao zaštitnica dobra, kao zaštitnica bogosličnosti u čovjeku, kao zaštitnica nepovredivog i apsolutnog ljudskog dostojanstva, kako da zaštiti tog čovjeka?

Kako? - to je pitanje.

Razračunavati se javno, po ulicama? Samo izvolite, ali onda se vratite papi Franji pa se upitajte jesmo li dobro učinili? Ma niste učinili onako kako nas je Gospodin poučio evanđelju, a kamoli kako to na svoj način tumači papa Franjo danas.

Doista, čovjek postaje sam svoj bog, čovjek idolatizira svoju slobodu, svoju slobodnu volju, onu koja nosi njegovo moralno djelovanje. I doista to idolatiziranje čovjeka, to je ključni, najveći problem, problem svih problema danas, kako to i sama Crkva govori posljednih 30-ak godina. Mi smo danas često puta suočeni s jednim novim tipom, ne samo razumijevanja čovjeka, nego novim tipom samosvijesti čovjekove koja uistinu nosi sa sobom ove poremećaje.

 

O dobrim djelima i sreći

Vi djeci u školi govorite da trebaju biti odgovorni.

Ali u odnosu na što trebaju biti odgovorni?

Morate im dakle, izložiti moralni zakon, morate im reći što je dobro, a što je zlo da bi znali prema čemu trebaju biti odgovorni. Ako vi samo govorite budite odgovorni, odgovorni, odgovorni...samo ćete im napuniti glave jer oni onda nemaju jasan pojam zla, niti jasan pojam dobra. Oni onda ne znaju kako se to dobro ili zlo referiraju na njihovo konkretno moralno djelovanje niti mogu preuzeti odgovornost za čine i ponašanje. Razumijete? 

Odgovornost je zapravo formalni princip morala. Odgovornost nema nikakav sadržaj. Odgovornost je tek uvjet moralnoga djelovanja, a sadržaj je moralni zakon. Kad kažeš malom djetetu, to je kaka, onda se zna da je to nešto prljavo, neka ne gura ruke tamo, to je pec-pec, onda se zna to je nešto što će ga opeć. Ili kad kažeš odraslom ne seks prije braka, onda zna što mu govoriš i ti moraš preuzet odgovornost za takvo ponašanje. A ne odgovornost, odgovornost, odgovornost, a nitko ne živi predbračnu čistoću. 

Eto tebi takva odgovornost! To je to. Odgovornost nije nikakav sadržaj, moralni zakon je sadržaj, moralni zakon kao nositelj moralnoga dobra, moralno dobro kao mogućnost uosobljenja da postaneš krepostan i da te ta krepost usrećuje, da te čini sretnim, zadovoljnim čovjekom. I kad učiniš dobro djelo siromahu – kakav ti je osjećaj? Kad učiniš iz srca dobro djelo siromahu na ulici – kakav ti je osjećaj? Ma ispunjen si, sretan, zaboraviš u onom trenutku sve brige toga dana, ako se to dogodilo u predvečerje kad se vraćaš s posla, izmožden i iscrpljen. Učiniš dobro djelo, usrećuje te. 

To su male sreće i što više takvih malih, tzv. intermedijarnih ili posrednih sreća gomilaš, gomilaš, to te te male sreće više usrećuju i približavaju onoj konačnoj sreći. Tako u svakoj gesti, u svakom tvom činu, u svakom pogledu, tvom djelovanju, tvom ponašanju, tvom govoru, tvom prosuđivanju, svugdje vrca to što ti nosiš u sebi, a to je sreća. I na kraju, zapravo, osjetiš, kako bi rekao Aristotel, ipak nešto božansko u nama. Ma koji Aristotel, pa ne živimo mi Aristotelovu objavu, mi živimo božansku objavu. Pa to je to što te vodi Bog. Jesam se malo razmahao, ali smo se sada razumjeli bolje.

 

O odgoju djece

Najradije bih skinuo sako, potkošulju, rekao kome se ostaje neka ostaje, jer sad ću zatvorit oči i pričat vam o tome do iznemoglosti... Kad mi kažemo naravni temelj etike to je ono što je izišlo iz Stvoriteljeve ruke. Ono što je izišlo iz Stvoriteljeve ruke zaraženo je tim Stvoriteljem. Njime koji je mudar, razuman, dobar.

PapaRatzinger Benedikt XVI. govori: cijelo stvorenje u svome nutarnjem ustrojstvu nosi trag Božje ljubavi, jer Bog je ljubav i taj Bog koji je ljubav stvorio je taj svijet.

Dakle, ne može ga ne zarazit ljubavlju. Cijeli kozmos u sebi skriva tragove Božje ljubavi, Stvoritelja u svoj njegovoj divoti i ljepoti, u svem bogatstvu njegova božanskog bitka, nalazimo u stvorenju.

Kršćanska etika će reći: to je dano u čovjeku, čovjek nosi taj moralni zakon u sebi, svaki čovjek. Ne samo kršćani, ne katolici, nego svaki čovjek ako je čovjek. Nisu samo kršćani i katolici slike Božje. Svaki čovjek samom činjenicom svoje ljudskosti, svoga čovještva je slika Božja i nosi u svome srcu upisan taj moralni zakon. Eto ti naravnog temelja etičkoga i moralnoga. Slijedi narav, slijedi prirodu, slijedi ono što otkrivaš u svome srcu, ono nagnuće, onu inklinaciju prema dobru, vidjet ćeš. 

U svakom trenutku. Vi odgojitelji, pedagozi na nižim razinama izobrazbe, odgoja, dobro znadete da se u malom djetetu već u petoj, a svakako na prijelazu u šestu i sedmu godinu života budi savjest. Koja je to eksplozija vrednovanja na onim iskustvima njegove dječje nevinosti, na onome što je već ponešto vidio od svojih roditelja, profesora, pa i vjeroučitelja, nas svećenika, i što je on zaključio. Potrebno je da to što se probudilo u njemu sada raste. Da uzraste do moralne zrelosti u kršćanstvu, a naš poziv je veći, da izraste do mjere uzrasta punine Kristove. Ali to nećemo moći bez milosti, bez Duha Svetoga.

Ostanimo na naravi, ostanimo na onome naravnom, na onome prirodnom, na onome što u teologiji zovemo stvorenje, što je u filozofiji biće, bitak, kakav jest. Ali tko danas do toga drži? Danas je aktualna vladavina, ovladavanje, gospodarenje. I kome primjerice, reći ono što Crkva kaže da je moralno istinit prirodni ritam reguliranja rađanja? Obiđi apoteke, otiđi kod liječnika obiteljske medicine, specijalista ginekologije, pa pitaj njih o tome. Polazi se od moći, ovladavanja. Što ćemo se zamarat time kako priroda diktira. Mi ćemo prirodi diktirati, mi ćemo njome ovladati. 

Šta bih se mučili s tim ciklusima, zezali se, uvijek čekali u strahu, strepili koliko je to sigurno ili nesigurno. Nakljukaju se ili pak, koriste mehanička sredstva i gospodare. Kužite li bit problema? To je to.

Mi moramo komunicirati s pluralističkim, vrijednosno i etički pluralističkim, religijski pluralističkim, multikulturalnim kontekstom i Crkva mora rabiti jedan jezik koji je svim ljudima razumljiv i dostupan. Taj razumljiv i dostupan jezik na polju etike, morala je naravni moralni zakon. Ali, taj naravni moralni zakon pretpostavlja jedno razumijevanje čovjeka, jedno razumijevanje prirode, jedno razumijevanje etike, morala i zato često puta pravorijeci moralni i moralne norme koje predlaže živo crkveno učiteljstvo najlošiju prođu imaju upravo među članovima same Crkve.

Zašto? 

Zato jer su nekako skliznuli pod zamašanj dominari naturam, u medijima, u obrazovanju, u vrtićkom obrazovanju i odgoju, u osnovnoškolskom, u srednjoškolskom, u visokoškolskom. To je naša civilizacija. To je naš kulturni kontekst. I, vidite, doista, ako Bog ne nosi svijet na svome dlanu, a za vjernika je nezamisliv svijet koji ne bi počivao na Božjem dlanu, sve ono što je na tom svijetu otišlo bi u ništavilo. A na pozornici njegovoj, pozornici čovječanstva, kako to zove Drugi vatikanski koncil, događaju se duboke preobrazbe, događaju se mnogi poremećaji.Važno je samo da razumijemo svijet u kojem danas živimo, da razumijemo kulturne dinamike u koje smo danas uronjeni, te da taj društveni kontekst ne podcjenjujemo. Nemojmo vraćati milo za drago nego pokušajmo razumjeti.

 

O Božjem strpljenju i izboru

Dok ga ne razumijemo nećemo mu moći ni pomoći. I doista, ja vjerujem da ovaj svijet i ovu pozornicu čovječanstva Bog nosi, ali na površini toga svijeta pojavljuju se stvari koje upućuju na zaključak kao da Boga nema. Tko će dakle unijeti Boga u ovaj svijet? Zašto je Bog ovako strpljiv s nama, zašto je ovako tolerantan prema nama, zašto ne intervenira, zašto ne spusti onoga s Pantovčaka, ovoga s Gornjega grada, onoga tamo sa Savice? Zašto svi ti kažu NE u brk Bogu koji ih je stvorio i koji postoji i koji jest i koji bijaše i koji će biti, zašto govore ne zanima me, ravnodušan sam, ne vjerujem? Zašto govore gluposti tipa rođen sam kao katolik, ali sam kao odrasla osoba agnostik i ateist? A tko se to rodio kao katolik? Evo, kako je on to strpljiv!

Kako kaže Drugi vatikanski koncil, stvorenje doista bez stvoritelja iščezava. I nemojte ići na ljude koji imaju strastvenu nevjeru i koji su toliko opterećeni tom svojom nevjerom da bi stalno o njoj govorili, da bi je prenosili na sva moguća zvona itd., za razliku od nas kršćana čija se vjera na licu ne može vidjeti. Nemojte takve mrziti, napadati, prozivati. Jer Bog može imati sto načina kako će s njima, ali on je izabrao mene i tebe, izabrao je put utjelovljenja, rođenja svoga jedinca sina koji je u Isusu iz Nazareta prošao ovom zemljom čineći dobro, koji je prenio sama sebe, to je izabrao. 

Nije izabrao ni mač, ni oganj, ni nasilje. Mogao je, on je nas mogao otkupit istog časa kad smo pali. Ali je, vidiš, izabrao put trpljenja, put žrtve, lišio se svoga božanstva da bi uzeo ovo naše ljudsko. Kad ćeš se ti lišiti tog svog katoličkog da razumiješ onoga drugoga koji ti stoji nasuprot? Kada? Volio bih da se razumijemo o tome da je Bog izabrao nas da tom svijetu uprisutnjujemo baš njega, živoga Boga i, naravno, pazite što sam rekao, izabrao je nas. Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. E sad, kad te zovu iz HDZ-a i kažu hoćeš li se učlanit, onda si pun sebe, puna sebe, zvali su me iz stranke, hoće da se ja učlanim. Bog te izabrao. Eto. Bog te izabrao. Bog nas je izabrao.

 

O putu žrtve i odricanja

To je taj put, put žrtve, put odricanja. Sad ću vam reć koje su to Jobove patnje kad se vi nađete u situaciji zastupanja vjere i kad svatko zna tko ste i koga zastupate, a kad ste doslovno razapeti na križ. Zar to kao vjeroučitelji niste proživjeli u školi? Ali, čekajte malo. Što ste učinili? Zašto ste se povukli iz zbornice i ne navraćate u zbornicu jer ste je proglasili komunjarsko-ljevičarsko-udbaškom. Hajde recite, hoćete da vam ja pričam o senatu, o ovome, onome? Tamo, tamo ti je mjesto! Tamo, “smrdi” po kršćanstvu tamo, “zaudaraj ko tvor” po Kristu, neka oni bježe iz zbornice, ali tebi je mjesto u zbornici! E, ali kad smo mi zbornicu proglasili onim što jesmo onda naravno, to nije uvijek lako.

Zašto? 

Jer smo em žene, em muškarci, em smo introvertirani, em ekstrovertirani, em smo impulzivni, em smo ovakvi... Vidite, ja ne govorim o onome što je sada posve osobno, da će netko zadobiti povjerenje svojom blagošću više nego netko silnim znanjem. Ja sam toga svjestan. Kao što u nekim okolnostima sva blagost neće učiniti ništa koliko prava riječ, riječ istine, riječ dobra. Ali, kad smo tu gdje jesmo i koliko jesmo uistinu možemo učiniti puno. I to je taj put. Put koji je žrtva, koji je patnja. Nema drugo, put žrtve, put patnje, put gradela, sveti Lovre, obrni, pečenka je gotova. Nema nam druge. Šta bismo mi bili kršćani od formata tako da nam bude ugodno, lijepo, da nas nitko ne napada, nitko ništa ne govori, lijepo smo se osigurali i da nam krunski dokaz naše kršćanske egzistencije budu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Molim vas lijepo, i onda nas papa Franjo mora prisjećati. I papa prije njega. Oprostite, jesmo li mi zaslužili te ugovore? Hajde, razmišljajte malo, kako bi se u školi reklo, kreativno kritički razmišljajte. Jesmo li ih zaslužili, mi, mi, sada ovdje, ne oni prije nas, ne mučenici za vrijeme komunizma, nego mi, mi, jesmo li mi danas još uvijek zaslužili te ugovore po doprinosu ovom društvu, po angažmanu, po zalaganju u ovom društvu, po unosu dobra, kreposnog, sreće u ovo hrvatsko društvo. Jesmo li zaslužili?

I hoćemo li jednog dana ako nam to netko oduzme imat pravo žalit se na njih što su nam to oduzeli ili ćemo stat pred ogledalo i reći da, da mi smo samo tražili i zahtijevali, tražili i zahtijevali. Ali ovdje ostaje pitanje što smo dali, a ima nas tako puno. I ne trebamo bit svi to, nego je dovoljna samo šačica, jer mi smo sol zemlji i mi smo svjetlost svijeta. Dovoljno je da nas malo bude promptnih, spremnih ko sveti Lovre na gradele se peć i onda onim svojim učiteljima reći: obrni, pečenka je gotova, obrni na drugu stranu. Patnja, žrtva, muka, čemer, stres, šila iz droba. Idemo dalje. Hvala.

 

HEROJI SU MEĐU NAMA

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Friday, 14 March 2014 15:00

Written by Super User

Hits: 2132

 

U sklopu obilježavanja 23. godišnjice osnutka  Specijalne jedinice policije BATT Split, u subotu se  s početkom u 13 sati organizira proslava u Vili Dalmacija.

Svečanoj akademiji prethodit će polaganje cvijeća i paljenja svijeća u bazi Specijalne jedinice policije u Mravincima (11,30 sati), te sveta misa za poginule u crkvi Svetog križa u Crkvinama-Kašteletu, na Mejama (12 sati).

Na svečanoj akademiji u Vili Dalmacija očekuje se oko četiri stotine uzvanika, gostiju, pripadnika postroje i članova Udruge Specijalne jedinice policije iz Domovinskog rata BATT – Split.  Glavni uzvanik proslave bit će general Mladen Markač, ratni zapovjednik Specijalne policije Republike.

Jer, svakako će i Markaču biti drago ponovno se družiti sa suborcima kojima je zapovijedao u Domovinskom ratu. Naime, odmah po proglašenju Republike Hrvatske osnivaju se policijske postrojbe odnosno Prvi hrvatski redarstvenik, pa se nadalje osnivaju posebne jedinice policije: Tuškanac, Pula odnosno Pionirac, Kumrovec i Rakitje. Navedene jedinice kasnije postaju temelj na kojima se gradi Hrvatska vojska - Zbor narodne garde i moderna policija.

 

Pogledaj video!

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=d_LOF0zX8uE

 

Devedeset i prve uz već postojeću jedinicu ATJ Lučko formiraju se Specijalne jedinice policije u skoro svim Županijama. Tako je i Specijalna jedinica policije Splitsko-dalmatinske županije osnovana 15. ožujka 1991. godine te se taj dan uzima kao službeni datum osnutka jedinice. Prvo postrojavanje Jedinice obavljeno je u streljani zgrade PU Splitsko - dalmatinske.

Prva veća zadaća - u Kijevu

Zasigurno ovo je bila prava borbena jedinica na ovim našim prostorima uz pripadnike redovne policije i pričuvnog sastava MUP-a. Prva zajednička zadaća ove Specijalne jedinice s drugim specijalcima bila je na području Kijeva i to sa Specijalnom jedinicom Jastreb iz Šibenika. U Kijevu zajedno sa Jastrebovima osnivaju policijsku postaju.

Drugi veći događaj u Splitsko - dalmatinskoj županiji dogodio se osnutkom ZNG-a na području Županije odnosno 4. brigade koji su stacionirani u Resniku. Iz Specijalne jedinice splitskog MUP-a otišao je veliki broj djelatnika i priključio se 4. brigadi. Splitska jedinica policije se opet popunjava, te se kasnije ustrojava pričuvni sastav u jedinici.

Iz Vile Dalmacija odlazili u akcije

Splitska policija jedinice bila je smještena u prostorima Vile Dalmacije, iz koje se kretalo u sve akcije i terene. Sva događanja u gradu Splitu, koja su se zbivala u ono vrijeme popratila bi i Specijalna jedinica BATT Split.

Tako su u dva navrata opkoljavali Banovinu – tada zapovjedno mjesto agresorske JNA odnosno Komandu vojno - pomorske oblasti. Dana 6. svibnja 1991. godine, kada su građani grada Splita izišli na ulice,  a JNA kao agresor izlazi iz vojarni s oklopno-mehaniziranom jedinicom sa punom ratnom spremom, Specijalna jedinica policije BATT Split osigurava vitalne objekte u samom gradu. te sprječava fizički kontakt vojnika takozvane JNA i građana Splita. 

Sve vojne objekte u tom vremenu u gradu Splitu koje je držala JNA, zauzimaju splitski specijalci i to: Institut JNA, Dom JNA, TC Gripe, Vojno odmaralište Duilovo i vojarnu Visoka, te Banovinu. Jedan dio jedinice sudjeluje u izuzimanju naoružanja iz skladišta JNA u luci Ploče.

Ivan Tomaš je prvi pripadnik postrojbe koji je poginuo u obrani suvereniteta RH. Poginuo je u zasjedi od srpskog agresora u centru Vrlike u kolovozu 1991. godine. U to vrijeme agresor iz pravca Knina napreduje i zauzima Kijevo i Vrliku. S daljnjim napredovanjem prema brani Peruča i gradu Sinju, pripadnici Specijalne jedinice policije u to vrijeme nalaze se s obje strane jezera Peruča na obroncima Dinare i sela Ježević te s druge strane podno Svilaje i sela Maljkovo. 

Veći borbeni okršaj imali su s agresorom koji se utvrdio na Kurobasnoj glavi kod mjesta Cetina kada su uspjeli izvući jedan vod makarske policije koji je tada ostao pod snajperskom i drugom vatrom od strane neprijatelja.

U vrijeme događanja oko Kijeva i Vrlike pripadnici Specijalne jedinice iz Splita djeluju na ovom području te uspostavljaju crtu obrane u selu Maljkovu. Međutim, nadmoćniji neprijatelj i dalje napreduje te sa svim raspoloživim naoružanjem i opremom od topništva i tenkova uz pješaštvo napada na hrvatske položaje. U tim žestokim borbama hrvatski vitezovi bez potpore topništva, bez oklopnih sredstava, bez odgovarajuće opreme za obranu, junački odolijevaju napadima na crti obrane.

Pogibije trojice specijalaca u Maljkovu

U jutarnjim satima  17. rujna 1991. godine pogiba pripadnik Specijalne jedinice policije Kažimir Abramović, a nekolicina kolega je teže i lakše ranjeno. U slijedu daljnjih borbi pogibaju još dvojica specijalaca: Zoran Bočina i Jakov Topić. U tim okršajima zarobljeno je pet pripadnika, a desetak ih je ranjeno, što lakše, a što teže.

Po inicijalima ove četvorice Jedinica dobiva naziv BATT.

Bočina, Abramović, Tomaš i Topić.

Krajem listopada Specijalna jedinica policije BATT – Split 1991. odlazi  u Ston, sa ciljem ulaska na dubrovačko ratište morskim putem. Prilikom prijevoza brodom, isti je napadnut topovnjačom JNA, pri čemu je ranjen jedan pripadnik jedinice.

Potom dolazi do popune s pričuvnim sportskim vodom, redom visokoobrazovanih ljudi koji su u svim kasnijim zadaćama aktivni sudionici događanja.

Stradavanje na Kupresu  

U travnju 1992. godine otvara se bojišnica na Kupreškoj visoravni gdje dragovoljno odlazi dio jedinice te se spaja i djeluje skupno s pripadnicima I. gardijskog zdruga. Nažalost, i ova akcija odnosi žrtve te pogiba junak Domovinskog rata Mario Selak.

Istovremeno dio jedinice je angažiran na području Metkovića, a  neprijatelj se nalazio na lijevoj obali rijeke Neretve sa ciljem zauzimanja Metkovića. U to vrijeme zarobljava se pilot oborenog neprijateljskog zrakoplova te se razbijaju manje neprijateljske grupe u mjestu Glušci u kojem se zapljenjuju veće količine streljiva i naoružanja. 

Krajem svibnja 1992. godine dio Specijalne jedinice policije BATT – Split, opremljen protuoklopnim sredstvima upućen je na izvršenje posebne zadaće na području Zadra sa ciljem zauzimanja brda Sv. Križ, koja je u potpunosti izvršena. 

U listopadu 1992. godine slijedi izvršenje zadaća na području Velebita - Visočica u cilju održavanja crte obrane. I u ovoj akciji je bilo stradavanja pripadnika jedinice.

Osvajanje Tulovih Greda

Na Badnjak 1992. godine počinje angažman jedinice na južnoj strani Velebita, područje Kneževića - sjeverno od Starigrada, gdje se uz držanje prve crte bojišnice vrše i dubinska izviđanja šireg prostora duže razdoblje u teškim i surovim uvjetima ćudljivog Velebita. Izvršenje navedenih zadaća na ovom području je prethodilo akciji "Maslenica". U sastavu skupnih snaga Specijalne policije, BATT - Split izvršava zadaće u sklopu vojno-redarstvene akcije "Maslenica" kada zauzimamo strateške pozicije na Velebitu i to: Tulove Grede, Podprag, Mala Bobija i Velika Bobija.

Nakon akcije "Maslenica" slijedi čitav niz akcija "Poskok 2" prva crta bojišnice na području Velebita koju su gotovo tri godine držale Skupne snage specijalne policije, a među kojima je konstantno sudjelovala Specijalna jedinica policije BATT - Split. Na prvoj crti bojišnice na Velebitu na položaju Veliko Bilo pogiba junak Domovinskog rata Hrvoje Čovo.  

Treba kazati i da su u svim borbenim zadaćama sudjelovale i mobilne kirurške ekipe sačinjene od osoblja Kliničke bolnice Split. Nekolicina pripadnika ovih ekipa je i ranjeno na prvim crtama bojišnice. 

U rujnu 1993. godine Jedinica sudjeluje u vojno-redarstvenoj akciji "Medački Džep" u kojoj dolazi do stradavanja pripadnika Jedinice. U lipnju 1994. godine Jedinica odlazi na područje PU Požeško-slavonske sa zadaćom sprečavanja djelovanja diverzantskih grupa iz Okučana i osiguranja nesmetanog odvijanja prometa na prometnici Pakrac-Požega. 

U srpnju 1994. godine na području PU Slavonsko-brodske Jedinica vrši nadzor i zaštitu državne granice na Savi prema BiH i to teritoriju pod kontrolom neprijatelja. U studenom 1994. godine Jedinica je ponovno angažirana na području PU Požeško-slavonske kada je uslijed neprijateljskog djelovanja teško ranjen jedan pripadnik Jedinice.

Borili se i kod Dubrovnika, u Pakracu...

Specijalna jedinica policije BATT – Split od 1994. godine sudjeluje i u akcijama Krug - Dubrovnik na prvoj crti bojišnice odnosno državnoj granici prema Crnoj Gori i djelu BiH pod kontrolom neprijatelja. Svojim jednim dijelom sudjeluje i u izvršenju vojno-redarstvene akcije "Bljesak" gdje je angažirana na području Omanovca iznad Pakraca.

Jedinica u sklopu Skupnih snaga specijalne policije sudjeluje u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja" gdje izvršava zadaće na glavnom pravcu napada snaga Specijalne policije, kada probija crtu bojišnice na Velebitu i to na području prijevoja Mali Alan, te dalje napreduje prema Gračacu. Prvog dana akcije smrtno stradava junak Domovinskog rata Viktor Lizatović dok je nekoliko  pripadnika jedinice ranjeno.

U akciji "Oluja" Jedinica sudjeluje u izvršavanju daljnjih zadaća kada svladavajući brdska područja napreduje u pravcu Donjeg Lapca koji se također oslobađa, te izbija na državnu granicu s BiH prema Kulen Vakufu. 

Okončanje ratnih zbivanja pripadnici Specijalne jedinice policije Split nameće povratak policijskim zadaćama. Slijedi stalno usavršavanje koje rezultira vrhunskom obučenosti novih snaga slijedeći tradiciju izgrađenu u Domovinskom ratu. Možemo slobodno zaključiti kako je Specijalne jedinica policije BATT – Split i danas jedna od najelitnijih specijalnih postrojbi u Hrvatskoj.

JOŠKO DADIĆ

Foto: Ratni arhiv Specijalne jedinice policije BATT – Split

Joško Dadić / Dalmacija News

PISMO

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Wednesday, 12 March 2014 18:56

Written by Super User

Hits: 1012

Ono što se u našoj zemlji događalo u proteklih petnaest - dvadeset godina razočaralo je, ''ubilo u pojam'' i bacilo u očaj na desetke ili stotine tisuća ljudi. Nakon krvavo izborene slobode, mnogi su se ljudi domogli vlasti s nečasnim namjerama i tako iskoristili svoj položaj i političku moć, u najgorem smislu te riječi. Uz njih su "na scenu" stupili i oni koji su se "priljubili" uz spomenutu "elitu" i "iz sjene" radili za vlastitu korist, a na štetu građana Republike Hrvatske.

Ti ljudi su, negdje u sebi, ovako odlučili: ''Svoj položaj neću iskoristiti za istinsku dobrobit i napredak mog teško napaćenog naroda, nego ću taj položaj iskoristiti za svoj probitak i svoj džep.'' 

 

 

 

Među takvima si se, eto, i ti našao... I ti si, uz pomoć svojih jataka, pri potpunoj svijesti, razvio gustu mrežu mita i korupcije, a koja se s vremenom proširila do enormnih i patoloških razmjera. I to sve zbog jednog jedinog razloga – zbog prokletstva pohlepe kojoj si dopustio da začara i opije tvoju dušu.

U tom iznimnom vremenu, toliko važnom za cijeli narod, ni ti ni većina ostalih niste prepoznali povijesnu, društvenu i ljudsku odgovornost koja vam je dodijeljena ukazanim povjerenjem na provedenim izborima. Tu odgovornost ste dobili da biste, časnim služenjem i upravljanjem, svojoj domovini donijeli stvarni napredak na mnogim razinama življenja. Umjesto toga, donijeli ste joj i stavili kost u grlo te zabili nož u leđa. Svojoj vlastitoj zemlji, svom vlastitom bratu i sestri.

Gusta mreža podanička

U tim važnim trenucima, među vama i nije bilo onih koji bi prokazali ili se odlučno usprotivili toj poplavi sebičnih i nastranih interesa. Stoga je lista odgovornih mnogo duža nego se to na prvi pogled čini.

Dakle, vi ste, od najviših položaja pa do onih znatno nižih, podmuklo razvili mrežu podobnih i pogodnih ljudi, što i nije bilo osobito teško s obzirom na to da se svugdje mogu naći oni koji su ''za šaku škuda'' spremni prodati i svoju dušu.

Nitko od vas, tako uglednih i uglađenih ljudi, nije vodio računa o tome da izgubiti obraz, čast i poštenje, zapravo znači - izgubiti samoga sebe! Nastojeći na takav način osigurati sebe, čovjek na koncu jedino osigura svoju dugovječnu propast! Naravno, ukoliko se u međuvremenu dogodi neka dramatična promjena unutar vlastitog srca, moguć je i bolji ishod.

O gubitku svoje duše, kao ni o ''kolateralnim žrtvama'' vi, očito, niste previše razmišljali. niste imali ni vremena, jer ste do u tančine kontinuirano osmišljavali svoj pohlepni projekt. Zasigurno bi bilo zapanjujuće vidjeti vaša uža ili šira vijećanja i dogovaranja oko realizacije tog plana; oko zauzimanja strateških pozicija u raznim nadzornim odborima; oko 'zauzimanja' većine u Vijećima mnoštva gradova i sela itd. Bilo bi zastrašujuće vidjeti i koje su sve misli obuzimale vaše umove sve to vrijeme.

Uklonili ste mnoge, za vas nepodobne iako stručne i kvalitetne ljude. Na njihova ste mjesta doveli sposobne poslušnike koje ste kupili, tj. koji su dali zavjet šutnje, inače bi ostali bez privilegija. Zatim su, domino efektom, lokalni ''šerifi'' činili slično "na svom teritoriju". Striktno bi pazili kojim će ljudima je li, "dati povjerenje". Kažu da se otprilike tako gradi(la) "piramida uspjeha". Ali ne kažu da niti jedan, manji ili veći faraon, na onaj svijet nije sa sobom ponio svoje basnoslovno blago, iako su to svim svojim srcem htjeli.

Slatkorječiva retorika i politika straha

O, da, za sve to vrijeme vi ste, uglavnom verbalno, iskazivali brigu za hrvatskog čovjeka, odnosno da ćete ''učiniti sve što je u vašoj moći'' da se stanje popravi i Hrvatska dođe do blagostanja. Zapravo ste samo kupovali vrijeme u kojem biste nastavili i dalje po svom zlom običaju. Mrvice koje ste sipali uz put, nikoga nisu mogle prevariti na duže vrijeme. Jedino naivne i priproste duše, koje biste vješto uvjerili da su teška vremena i da živimo u doba tranzicije.

Vi ste se toliko zaljubili u vlast i vlastodržanje, kao i u stjecanje prolaznog blaga da ste svakog, tko bi vam u to taknuo ili uperio prstom, optuživali za klevetu znajući da i na drugim strateškim položajima imate svoje ljude. Ili biste rijetkim sumnjičavcima i kritičarima priprijetili, šaljući im kakav signal da ''gledaju svoja posla'', inače...

Nekoć nisi bio takav

Ti si se, dakle, toliko udaljio od ''običnih smrtnika'' da ti je srce s vremenom otvrdnulo za istinsko sagledavanje strahota koje su se poput lavine sručile na cijelu zemlju, a koje su pristigle kao izravna posljedica i tvoje bešćutnosti...

A sjeti se dobro da u početku, makar to bilo davno, nisi bio takav. Nisi bio bez sućuti, bez onog poštenog i moralnog. Sjeti se da si se nekoć znao baš lijepo i iskreno nasmijati. Sada je sve to groteskno i lažno. Sjeti se da je nekoć u tvojoj obitelji vladala veća prisnost i ljubav. Sada, kad imaš više novaca i moći, imaš manje dobrote i ljubavi, tj. onoga što čovjeka čini čovjekom, a ne vukom koji jedva čeka zaskočiti svoj plijen.

Znam da se, tijekom vremena, nisi mnogo udubio u razmišljanje kakve si posljedice, ti i tebi slični, prouzročio. Znam da to, negdje u samoj dubini, možda nisi htio, ali su se stvari ipak dogodile. A događaju se, u nekoj drugačijoj varijanti, i dan-danas.

Jesi li ikada plakao...

Pogledaj, dragovoljac Domovinskog rata koji je nedavno napisao u oproštajnoj poruci: ''Za ovakvu se zemlju nisam borio...'', mislio je i na tebe. Da, i na tebe. Za sobom je ostavio ženu i dvoje malodobne djece koji mu nisu mogli biti dovoljno jak motiv da nastavi i dalje živjeti. Kakva mora da je bila tjeskoba u tom čovjeku, koja ga je, tako očajnoga, zgrabila cijelog i povukla na dno. Za taj čin zaslužan je i debeli sloj vaših nedjela i propusta koje ste, posljedično, počinili i prema stotinama njemu sličnih. 

Jesi li ikada plakao nad mukom koju proživljava jedan jedini čovjek koji je ostao bez nade?

Jesi li ikada probdio noć u strepnji razmišljajući hoćeš li uspjeti odgovorno i kako treba služiti svom narodu?

Jesi li ikada preskočio pojesti večeru zbog sveprožimajućeg osjećaja da ljudi pate, a ti bi im htio nekako pomoći?

Ne, vi ste na točno određen način pripomogli da toliko ljudi dođe u situaciju da prislone sebi pištolj, da stave sebi konop oko vrata, da popiju sve tablete... Kad ćete shvatiti da ste umnogome pridonijeli da su mnogi razočarani i izigrani ljudi postali tako krhki da se više nisu mogli othrvati napastima poput alkohola, droge, kocke, vlastite agresije spram svojih voljenih?

Da, na točno određen i, rekao bih, donekle svjestan način ste sudjelovali u nestanku brojnih života. A samo jedan od njih vrijedi daleko više nego sve vaše kuće, auta, stanovi, brodovi i svi bankovni računi zajedno.

Tim ljudima je trebalo samo malo topline, istinskog razumijevanja, uključujući vaše povremene, ali redovite, susrete s njima pri kojima biste barem pokazali iskrenu brigu sućut. Da, mogli ste mnogo, jako mnogo dobrog učiniti... No, vaše misli nisu počivale na ovom narodu niti na služenju. Vaše misli bile su sebične i đavolske pa su i urodile tako strašnim plodovima.

Tako je to uvijek – prokletstvo pohlepe na svoje podanike djeluje omamljujuće pa, uhvaćeni u njeno blještavilo i njene opojne visine, postanu istinski slijepci. Jer da vide ne bi činili što čine. Prepali bi se zloće koja ih je obuzela. Prepali bi se ne samo zemaljskoga suda...  

Vi se držite zajedno štiteći jedan drugoga, ali će vam, kao i uvijek, prije ili kasnije, netko iz vaše družine razbiti cijelu koncepciju. ''Cinkat'' će  vas iz ovog ili onog razloga, pa ćete se ustrčati kao preplašeni miševi. Pitanje je samo hoćete li pronaći dovoljno veliku rupu u koju ćete se moći skriti.

Možda nije kasno...

Možda još nije sasvim kasno za tebe. Možda još uvijek možeš sačuvati svoju dušu pred Bogom prije negoli je zatraži natrag. Put je sasvim uzak, ali jedini, za tebe i svakoga, a zove se – iskreno kajanje za sve što ste učinili i propustili učiniti. Za sve boli koje ste, pod 'nadahnućem' pohlepe i častohleplja, stavili na pleća i duše nejakih i ranjenih.

O, kad bi se odvažio, osvjedočen u svom srcu, i stupio pred javnost.  O, kad bi, priznajući i kajući se, gorko molio za oprost! O, kad bi bio dirnut suzama samo jednog jedinog djeteta, koje se bolno sagibalo na grobu svoga oca i jecalo, a kojeg više nikad neće moći zagrliti, igrati se s njim, pričati...  Kad bi pred svojim očima vidio kako mlada žena, u samoći, u očaju lupa glavom o zid jer više ne zna kako pomoći svom mužu jer već mjesecima ne izlazi iz sobe u kojoj se opija i zuri u ekran. O, Bože dragi, što ste sve učinili! Do čega ste sve doveli tolike ljude... Kad bi samo vidjeli! Kad bi vas to taklo...

Jer ovo dosad je bilo gorko, jako gorko. Ako ikad budeš o ovome razmišljao bez podsmjeha, nemoj gledati cijenu koju ćeš trebati platiti zbog svog priznanja. Vraćeni imetak, broj mjeseci ili broj godina provedenih u zatvoru – nije ništa prema zatvoru u kojem bi mogao provesti cijelu vječnost. Uostalom, ti već sad ne osjećaš pravu slobodu. Ti si već sad, iako na slobodi, pravi zatvorenik. Jer svatko tko je podanik pohlepe, zapravo je njen rob. Ne postoji čovjek kojega pohlepa, na koncu, na ovaj ili onaj način nije skupo koštala. 

Pokajanje

Osim toga, ti nekako znaš da ipak ima Boga koji sve zna i sve vidi. I da će na koncu donijeti pravedan i konačan sud. Sud kome neće nitko moći izbjeći, pa makar i mimoišao ovaj zemaljski.

Ti danas imaš priliku prekinuti lanac, tj. smoći snage i hrabrosti pokajati se za počinjeno zlo koje je i kroz tvoj život posijano na izmoreno tlo ove zemlje. Molim se da staneš pred Boga i od Njega najprije tražiš oprost. Zatim i od svih drugih... I da vratiš što nije tvoje...

Kao kršćanin, znam da je to moguće i da je to jedini ispravni put, ma gdje bio. To je put koji bi ti, jednim dijelom, mogao donijeti olakšanje, a narodu barem djelomično ublažiti neizmjernu bol.

Iako je vrijeme kratko, vjerujem da još nije kasno za tebe. Vjerujem da ćeš imati dovoljno vremena da se odvažiš i postupiš kao čovjek koji još nije umro zauvijek.  

''I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.''

(Hebrejima 4:13)

 

 

Nino Raspudić o paljenju "Krnje" u Selcu

• 
• 

Details

Category: Unutarnji glas

Published on Tuesday, 11 March 2014 20:12

Written by Super User

Hits: 1265

Najeksponiraniji propovjednici tolerancije i prava na različitost prečesto se pokazuju kao netolerantni šovinisti, koji olako etiketiraju neistomišljenike. Time zapravo najviše govore o sebi, ali i o stanju društva koje ih futra javnim novcem.

 

 

 

autor: Nino Raspudić

 

Kad Stipe Mesić slavi NDH i govori da se nemamo razloga ispričavati za Jasenovac, to je OK pa takav čak može postati i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca.

Kad se organizira hajka na čovjeka optuženog da je silovao nepostojeću ženu, što kulminira u “legendarnoj” Latinici, to nije strašno jer je on ionako zatucani desničar.

Tu se neće oglasiti Hrvatsko novinarsko društvo

Jedan od pouzdanih znakova da ste prevalili polovicu života jest kad vam korizmeni štimung više odgovara od usiljenog karnevalskog veselja koje mu prethodi. Karneval (od “carnem levare”, kao doslovno pozdravljanje s mesom) obilježava se danom obilja i razuzdanosti u utorak, nakon kojeg se kršćani na čistu srijedu simbolički posipaju pepelom, podsjećaju da su prah i da će se u prah vratiti, i time započinju četrdeset dana korizmenog odricanja i sabranosti.

Osim što je karneval, etimološki gledano, besmislica za vegetarijanca, u punini svog značenja on je nedokučiv i onome tko bi od tradicije uzeo pokladni utorak, a ne bi čistu srijedu. Osobi koja je ispala iz kršćanskog civilizacijskog kruga karneval ostaje samo zabavna ljuštura, zgodna kerefeka, kao što mu se Uskrs svodi na bojenje jaja ili dekristijanizirani Božić na kupovanje darova, kićenje bora i Mariah Carrey.

Dijalektika pokladnog utorka i čiste srijede odgovara ritmu života, kao podsjetnik da se ne možemo uvijek smijati, ali ni uvijek plakati, da nema jednog bez drugog. Karneval u postkršćanskom društvu nema taj naboj. Tamo gdje se ne svodi samo na dječju zabavu, gura ga se kao lokalnu turističku atrakciju. O razini do koje je izgubljena bilo kakva veza s izvornim smislom svjedoče tzv. ljetni karnevali na Jadranu, potpuno odsječeni od korizme.

Ispod kršćanskog smisla, karneval nosi i dublji, poganski sloj, koji se izravno nadovezuje na nekadašnje bakanalije i saturnalije. U ritualnim povorkama maskiranih ljudi privremeno se ruši društvena hijerarhija i krše sve moguće zabrane. Dopušta se jednodnevni simbolički kaos iz kojeg se sutra opet stvara kozmos, tj. uređeni svijet.

Subverzivni politički potencijal karnevala je uglavnom precjenjivan. Na njemu se svakoga može vrijeđati, i papu i dužda i kralja, ali samo taj dan, kada se takvo što i očekuje i potiče, pa to nitko ionako nitko ne uzima zaozbiljno. Krnjo, simbolička figura koja je zamijenila nekadašnjeg žrtvenog jarca, u pravilu je netko tko je moćan, stalno prisutan, a tko nam ide na živce. U pravilo netko tko se razotkriva kao lažna, napuhana veličina.

Smisao je, dakle, spaliti simbolički moćnog, pri čemu se nastoji pokazati njegova ispraznost. S druge strane, potpuno je nerazumljivo, gotovo monstruozno spaliti nemoćnog.

Nikada do sada nisam čuo da bi se na karnevalu palilo dijete, ali smo dočekali i to.

Medijsku pozornost ovog tjedna dobila je vijest iz Selca, gdje je mjesna udruga mladih napravila nekakvu sklepotinu neodređena spola koja u rukama drži dijete s natpisom “gay dijete iz epruvete”.

Izložena u školi, ta instalacija se spremala za karnevalsko spaljivanje. Ne precizira se je li krnjo gej koji želi dobiti dijete iz epruvete ili je dijete iz epruvete gej. Uglavnom, šalje nejasnu, mračnu i stupidnu poruku.

Priču je obznanila Udruga osoba s problemom neplodnosti Beta koja je oštro osudila neukusnu šalu. Potom je reagirao dežurni lezbijski portal pa se oglasilo i neizostavno Hrvatsko novinarsko društvo i još neizostavnija psihologinja Mirjana Krizmanić, koja je odmah detektirala i krivca.

Ne potrudivši se informirati o čemu je riječ, i tko su organizatori, suvremena sekularna inkvizitorica izjavila je sljedeće: “Užasnuli ste me ovim (paljenjem karnevalskog “Gay djeteta iz epruvete”). Ovo je kombinacija obje stvari protiv kojih se Željka Markić borila – neplodnosti i homoseksualnosti. Sve možemo očekivati. Sama činjenica da smo morali u Ustav unijeti definiciju koja već postoji u Obiteljskom zakonu sve govori. Sad će i druge manjine doći na red.”

Reakcija cijenjene psihologinje neodoljivo podsjeća na jednu filmsku repliku. Kad pred kraj filma “Ko to tamo peva” starcu u autobusu nestane novčanik, fašistoidni lik, uz riječi “Zna se ko ovde krade…”, odmah optuži dva nevina Ciganina, koje potom svi putnici linčuju.

Tako komesari hrvatskog medijskog mainstreama i u podne i u ponoć znaju tko je dežurni krivac. Gospođa Krizmanić odnekud zna da se Željka Markić borila protiv homoseksualnosti i neplodnosti (valjda liječenja neplodnosti) i da tu borbu nastavlja preko selačkog krnje.

No na njenu nesreću uslijedio je dramatski obrat.

Pokazalo se da cijela zamisao o spaljivanju “gay djeteta iz epruvete” dolazi iz suprotnog tabora, kao traljavi pokušaj ironije.

Priopćenjem se oglasila Udruga mladih Selce, organizator karnevala. Objasnili su da se lik zove Katarino Katarinčić, čime su se kao pravi pioniri htjeli narugati sv. Katarini, zaštitnici mjesta. Kažu da je cilj bilo “ismijavanje nepotrebnog referenduma o braku kojim se ugrozilo ustavno pravo LGBT zajednice.”

Ističu s ponosom kako je njihovo mjesto većinom glasalo protiv, za razliku od ostatka grada Crikvenice i Hrvatske. Kao jedan od razloga takve akcije ističu i “ismijavanje hrvatske političke scene, a posebno desne političke opcije koja tvrdi da ‘homoseksualci odgajaju homoseksualce’ i ne podržavaju zakon o istospolnom partnerstvu.”

Spomenuta Udruga mladih Selce dio je Mreže mladih Hrvatske, sastavnice Platforme 112 (otprilike toliko milijuna kuna dobila je zadnjih godina) koja je vodila aktivnu kampanju protiv referenduma o braku.

Je li došlo vrijeme zapitati se zašto organizacija koja pretendira biti krovna udruga mladih Hrvatske, dakle mladih različitih svjetonazora, zauzima partikularnu, izrazito ideologiziranu poziciju?

Zašto bi ferijalni savez osudio Milanovićev odlazak u Mostar ili sportska udruga mladih fanatično gurala istospolni brak unatoč tome što dvije trećine društva, pa time i članova, misli drugačije?

Tko određuje da se javnim novcem obilno financiraju ti manipulatori?

Genijalci iz Selca sada se priopćenjem ulizuju onima koji su se osjetili povrijeđenima, a posebno medijskim menadžerima njihove povrijeđenosti, poput gđe Krizmanić, ističući kako su htjeli sasvim suprotno od onoga što im se pripisalo.

Tumačilo ih se, dakle, doslovno, a trebalo je ironijski. No ironija je intelektualno zahtjevan modus, koji bez izvjesne količine pameti i duha ne funkcionira. Njihov vic nitko nije shvatio, a i kad su ga podrobno rastumačili, zvučao je glupo i neduhovito.

No najzanimljivije je u cijeloj priči da je, nakon priopćenja, medijska haranga na njih odmah prestala.

Ideološki podobnima je očito dopušteno i oprošteno što ostalim smrtnicima nije.

Kad npr. Stipe Mesić slavi NDH i govori da se nemamo razloga ispričavati za Jasenovac, to je OK pa takav čak može postati i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca.

Kad se organizira hajka na čovjeka optuženog da je silovao nepostojeću ženu, što kulminira u “legendarnoj” Latinici, to nije strašno jer je on ionako zatucani desničar.

Tu se neće oglasiti Hrvatsko novinarsko društvo.

Kad udbaši ubijaju po inozemstvu, to nije za izručivanje, kad su neki drugi optuženi za ratne zločine na hrvatskom tlu, treba ih “locirati”, “uhititi” i “transferirati” na inozemni sud.

Kad “naši” objave lažni intervju s premijerom, to je pogreška koja se svakome može dogoditi, a drugima se nezgrapna izjava izvučena iz konteksta izvlači desetljećima.

Kad “naši” zlobno komentiraju fizički izgled neistomišljenice, to je simpatično, kad to rade “našima”, riječ je o seksizmu i primitivizmu.

Kad “naše” vrckavo pero napiše kako bi članove jedne stranke trebalo postrojiti na Maksimiru pa malo “prošarati mitraljezom”, to je urnebesno duhovito.

Najeksponiraniji propovjednici tolerancije i prava na različitost prečesto se pokazuju kao netolerantni šovinisti, koji olako i neodgovorno etiketiraju neistomišljenike. Time zapravo najviše govore o sebi, ali i o stanju društva koje ih futra javnim novcem.