Jedan trivijalni književnik čudi se kako se netko može povući od svijeta u samostansku klauzuru. U visokotiražnim novinama piše svoju rugalačku predbožićnu paskvilu potaknut pričom o četiri Hrvatice, sestrama Mladineo i Editi Majić koje su u samostanu u Avili postale bosonoge karmelićanke.

On se, kao, čudi kakva korist od njihova dobrovoljna zatvaranja od svijeta. To je za njega neshvatljivi fanatizam i beskorisna, besmislena žrtva.

Da je stigao s neke planete milijunima svjetlosnih godina daleko od Zemlje, strugnuvši kroz crvotočinu u naš svijet od svega tri dimenzije, bilo bi razumljivo da velikan hrvatskog proznog šunda nikada ništa nije čuo o bogatoj samostanskoj, redovničkoj, monaškoj i pustinjačkoj baštini zapadnoga i istočnoga kršćanstva.

Bilo bi razumljivo da ne zna ništa o prapočecima kršćanstva koji izviru iz monaške i pustinjačke duhovnosti, da su u povijesti kršćanstva samostani u koje su se mnogi vrli i pametni ljudi povlačili u molitvu i rad, bili vrela duhovnosti, pismenosti, i razvoja mnogih korisnih ljudskih djelatnosti.

Načuo bi nešto o nutarnjem pozivu, o duhovnim zvanjima, o snazi molitve i pronalaženju višeg smisla. Načuo bi nešto i o svetim ljudima, pustinjacima i monasima koji su iz svoje osame na koncu oduševljavali mnoge ljude, pogotovo mlade da ih nasljeduju.

Na neki način, najveći duhovi među njima mijenjali su i svijest svoga vremena. Usprkos ratovima i ljudskoj zloći, postojale su snažne struje ljudske duhovnosti koje su izvirale upravo od odricanja od svjetskog života ne da bi se negirao, nego da bi pokazali na nešto veliko onkraj njega.

U takvom izboru ima nešto do kraja nedokučivo, otajstveno, i nije stvar kojoj bi se mudar čovjek rugao i iščuđavao jer bi znao da u svim religijama i kulturama herojska odricanja rađaju velike i jake duhove. O tomu su znali svi mudri i duhovni ljudi raznih epoha i u raznim naroda, među svim rasama i vjerama. Kršćanstvo je na tom putu najdalje odmaklo.

Ako bi slijedili logiku pitanja – čemu sve to, kakva korist od toga, kakva korist od spavanja na slamarici i umivanju u hladnoj vodi u naše doba – onda bi mogli jednako tako se pitati kakva korist od višesatnog buljenja u televizor i zaslone mobitela, kakva korist od računalnih igrica, ispraznog blebetanja i svega što imamo, koristimo a ne cijenimo?

Još radikalnije, kakva korist od Aristotelova i Platonova umovanja, kakva korist od čitave književnosti, filozofije i svega neegzaktnog što je ljudski um stvorio?

To je krajnja konzekvenca njegove logike.

Kad materijalistički um pita kakva korist od odricanja, onda on nije odmakao dalje od infantilnog utilitarizma kakvog je imao, recimo, prosječni kromanjonac. Iako nije ništa znao o luksuzu, a za dobar kremen dao bi cijelu post-modernu književnost da je za nju mogao znati, i pračovjek bi se veoma čudio kako se netko može odreći nečega što je korisno – recimo, da zatuče drugoga koji mu zauzima prostor u pećini. Kad je već nekako evoluirao, sigurno mu je lavor za vodu bio novi genijalni izum. A topla voda nešto što ushićuje.

Iako, recimo, na Islandu nikada nije trebalo izmišljati toplu vodu, tamo odvajkada prirodno postoji. I onda se dogodi da se neka čudakinja odluči odreći svega toga i moliti se nekom nevidljivom božanstvu. Evoluiranom kromanjoncu je to neshvatljivo.

Kako se luda ženska može odreći tople vode i gejzira, umivati se na hladno, a da s njom nije nešto u redu? I koji je đava gonja da se sama zatvara? I šta čovječanstvo od toga ima?

To isto čovječanstvo koje je trivijalni pisac usrećio stilom humora iz partizanskih jednočinki iz 1945.!

Jer veli on, Isus će se čuditi što su one činile u njegovo ime – zatvarale se iza rešetaka i hodale bose.

A on, eto, hoda svijetom sa šeširom, nije ni gol ni bos, ni gladan ni siromašan – i vjeruje kako je korisniji, važniji i pametniji od bosonogih karmelićanki iz Splita.

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com