Rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora svakako je vjeran odraz i posljedica ne samo predizborne kampanje nego i sveopće situacije u proteklih nekoliko godina, a i više desetljeća pa čak i stoljeća. Sve oko kampanje i u samoj kampanji, kao uostalom mnoštvo toga i prije i sada, bilo je i jest u ozračju više totalitarnog nego demokratskog načina ponašanja. A nije ni čudo kad se zna tko predvodi „demokratske snage” u sadašnjoj Hrvatskoj.

Hrvati odbacuju ono što je najbolje, a prihvaćaju ono najgore!

Pođimo od prve i možda najvažnije činjenice.

Izbori su raspisani, a da se nije znalo koliko treba glasova osvojiti pobjednik, tj. ne zna se koliko je 50% plus jedan glas. Službeni podatak koji je ipak, uz silne pritiske javnosti, iscurio samo je za jednokratnu uporabu i ničim se ne može dokazati da je vjerodostojan. To je već ozbiljan razlog za neregularnost izbora. Naravno u normalnim državama, kakva Hrvatska, nažalost, nije. Ona više sliči na neku političko-pravnu džunglu nego na pravnu državu.

Nije lako navesti slične primjere u svijetu. Sve to ostavlja vrlo jaku sumnju u mogućnost i vrlo veliku vjerojatnost krađe glasova. Kao ni do sada tako ni ovi izbori ne jamče da su pošteni i transparentni. U svakoj normalnoj zemlji narod bi plebiscitarno ustao i tražio hitnu ostavku resornog ministra, a možda i cijele vlade. I zahtijevao bi da se izbori odgode sve dok se ne ispune uvjeti za njihovo održavanje. Ali u Hrvatskoj je to iluzija očekivati. Hrvati nisu u stanju tako nešto izvesti.

Drugi nedemokratski postupci, svima poznati, su medijska neobjektivnost, dezinformacije, laži, blokiranje internetskih portala kako bi se biračima spriječile informacije i sl. Neprofesionalni i navijački novinari glavnih režimskih medija pokazali su, točnije potvrdili, svoje pravo lice.

Ne ulazeći u sve spekulacije i moguće analize uzroka takve predizborne kampanje, kao i mogućih prevara, brojčani rezultati prvog kruga predsjedničkih izbor 28. prosinca 2014. godine moraju se ipak uzeti u obzir i oni puno govore.

Oni su polazište za bilo kakvu analizu. Dok su sadašnji predsjednik i predsjednička kandidatkinja prividno zadovoljni što ulaze u drugi krug 11. siječnja 2015. stvar se može promatrati ne s parcijalnog i navijačkog nego s općeg i posve neutralnog stajališta. Iz istih podataka moguće je, naravno, izvući različite interpretacije. Ovo je samo jedna od njih. Volio bih da budem demantiran u nekim od zaključaka koji mi se nameću iz brojki i postotaka ovih izbora.

……………………………………………………………………………………………………………….

Prvo, izlazak birača je bio ispod 50% (pustimo po strani vremenske neprilike). Vremenskih (i mnogih drugih još gorih) neprilika bilo je uvijek. Pa i 1991. godine, ali tada neprilike nisu bile nikakav izgovor ni zapreka. Na referendum o samostalnosti Hrvatske odazvalo se preko 90% pučanstva Hrvatske jer su smatrali da je to u tom trenutku važno. Sve ostalo nakon toga znamo. Ovi izbori očito nisu važni većini hrvatskog puka ni državljanima Hrvatske. A zapravo oni su važni gotovo isto toliko koliko i referendum 1991. godine. Ali su ovi izbori vrlo jasno iznijeli na vidjelo neke hrvatske mitovi i laži kojima se narod opijao i stvarao o sebi krivu sliku.

Prvi je mit da su Hrvati veliki rodoljubi i domoljubi te da im je stalo do vlastite države.

Neutralni promatrač nikako ne može razumjeti toliko nezadovoljstvo postojećom situacijom u državi i društvu, koju već mjesecima i godinama iskazuju građani Hrvatske, a da pritom nisu ništa spremni učiniti.

Preko 50% hrvatskih birača pokazalo je da im je posve svejedno što se u Hrvatskoj događa,

a to znači da im nije stalo do Hrvatske.

Svi bi oni, naravno, željeli živjeti u prosperitetnoj državi s dobrim standardom samo kada bi im netko drugi na pladnju takvo nešto ponudio. Ne vjerujem da bi itko to odbio. Ali potruditi se za opće dobro to je već veliki problem. Iako opće dobro može biti jednostavno fraza koju su mnogi zloupotrijebili, ipak se bez želje za općim dobrom ne može graditi nikakva zajednica pa ni država.

U dobro organiziranoj i pravednoj zajednici i svim pojedincima je bolje. Ali u Hrvatskoj ne postoji solidarnost. Baš me briga za opće dobro i za druge ako je meni dobro. To je, nažalost, prevladavajući način ponašanja u Hrvatskoj. Hrvati, dakle, nisu solidaran narod. Hrvatska solidarnost je još jedna od niza hrvatskih neistina. Nisu ni odgovorni jer je dužnost svakoga državljanina zauzeti se za zajedničko dobro. Egoizam je prisutan na svakom koraku, a očitovao se i u ovim izborima. Privatni interes nadjačava svaku pomisao na zajedničku stvar.

Sljedeći je mit da su Hrvati vjernički, pretežito katolički narod.

Statistike kažu da ih ima oko 90% vjernika od čega oko 87% katolika. Taj mit već duže vrijeme visi o tankoj niti, a sada je samo potvrđen. Aktualni predsjednik, agnostik ni po čemu ne prihvaća niti jednu vjersku istinu ni ono što iz nje proizlazi na moralnom planu. Unatoč tome Josipović je pobijedio u prvom krugu zahvaljujući katoličkim biračima (oko polovice njihovih glasova). U nekim je županijama taj broj daleko veći, a najveći je u tzv. „katoličkoj” Istri.

Dilema je: ti birači s katoličanstvom ili nemaju baš ništa ili je na djelu licemjerje.

Možda su papirnati katolici zapravo praktični katolički ateisti?

Postoji i mogućnost da su doista pravi autentični katolici ali da im do Hrvatske nije baš previše stalo. Da im je doista stalo onda uopće ne bi mogli birati onoga koji je po svom podrijetlu, odgoju ali, što je još važnije, po svom djelovanju radio protiv interesa hrvatske države. Oni koji su mu dali svoj glas zapravo s njim dijele iste ili vrlo slične stavove o Hrvatskoj, a to znači da jedno govore, a drugo rade; rade protiv Hrvatske.

Hrvatski su katolici bojkotirali poruku biskupa hrvatske biskupske konferencije za predsjedničke izbore od 10. prosinca 2014. godine kao i poruku kardinala Bozanića. U porukama je naglašena važnost te građanska i vjernička dužnost izlaska na izbore, ali su istaknuti i neki zahtjevi kakav bi predsjednik/predsjednica bio /bila poželjan/na za Hrvatsku.

Uz ostalo naglašena je ljubav prema domovini, moralni autoritet i savjest društva, zaštita braka, osuda svih zločina, jasan stav prema braniteljima i sl.

Ne treba podsjećati da aktualni predsjednik ne ispunjava niti jedan od tih zahtjeva. Kako se onda dogodilo da je toliko tzv. katolika svoj glas izravno dalo Josipoviću, a oko milijun i osamsto tisuća (koji nisu izišli na izbore) nemaju ništa protiv Josipovićeva stava prema Hrvatskoj, prema braniteljima, zaštiti braka, osudi komunističkih zločina i sl.?

Teško je ne zaključiti da je hrvatsko društvo,

ipak, pretežito praktično ateističko društvo s vrlo niskim postotkom autentičnih vjernika.

 No kako se Josipović nikada nije odrekao komunizma, titoizma i totalitarizma postavlja se pitanje podržava li većina Hrvata takve njegove stavove. Hrvatski birači bi se morali suočiti sa samim sobom i jasno izreći svoj stav o totalitarizmima. Ako podržavaju onoga koji nije, i ne namjerava, osuditi komunističke zločine, onda je stvar posve jasna. Prvi krug izbora, nažalost, to je pokazao.

Postoje još i drugi hrvatski mitovi o kojima bi se dalo i trebalo otvoreno progovoriti.

Iako postoji privid zadovoljstva svih nakon prvog kruga izbora i to je zapravo laž. Najveći broj hrvatskih birača je zapravo nezadovoljan. A i kandidati. Josipović što nije izabran već u prvom krugu, Kujundžić zbog tako lošega rezultata (a radi se zasigurno o najboljem programu za sadašnju Hrvatsku; narod još nije sazreo to prepoznati.

Ne može se čovjek oteti dojmu da Hrvati odbacuju ono što je najbolje, a prihvaćaju ono najgore), Grabar Kitarović zbog toga što nije osvojila malo više od Josipovića i sl. To nije ostvarila zahvaljujući domaćim Hrvatima kojima nije stalo ni do čega ali i glasovima iz dijaspore.

Još je jedna laž da postoji domovinska i iseljena Hrvatska.

Tzv. iseljena Hrvatska nema gotovo ništa s domovinskom Hrvatskom. Je li to potrebno dokazivati? Samo nekoliko stotina birača koji su izišli na izbore svjedoči samo za sebe. Možda ih treba razumjeti. Da im je Hrvatska bilo što ponudila ne bi iz nje bježali.

Jedino bi mogao biti zadovoljan autsajder Sinčić koji je privukao mlade. Kao i oni pomalo je dezorijentiran i ne vidi cjelinu. Ali ono što radi nije loše. Samo nije dovoljno. Kaže se da su mladi budućnost zemlje. Jadna zemlja s ovakvim mladima! Svaka čast onima koji spadaju u dvadesetak onih najboljih. Oni će i tako pobjeći iz zemlje.

Hrvatska je jednom riječju duboko bolesna zemlja u svakom pogledu,

a ideološki toliko podijeljena da je u njoj bilo kakav napredak nemoguć.

Zato i ne može napredovati ni na koji način, pa ni gospodarski.

Ali hrvatski građani imaju strašan poriv da žive u laži;

oni su zadovoljni i ne žele nikakve promjene.

Iako gladuju.

Teško je ovakvu samouništavalačku patologiju igdje drugdje naći. Hrvatski birači, onda sretno u drugom krugu predsjedničkih izbora. Postoji li ipak tračak nade da na izborima dobijemo osobu koja barem malo voli ovaj narod i ovu zemlju. A to je za ovakvu Hrvatsku jako puno i ravno je podvigu.

izvor: www.hkv.hr