Još uvijek negdje po bijelom svijetu prosvjeduju muslimani, još uvijek negdje crtači izruguju njihove svetinje. Savršen okvir za mržnju.

Samo, kome on treba?

Puklo je kao grom iz vedra neba. Dvojica braće Kouachi izrešetaše redakciju navodno satiričnog časopisa Charlie Hebdo. Ni za koga prije od njih ne čuh. Ali sada postaše planetarno popularni. Braća izgubiše glavu, redakcija umanjena za 12 pobijenih članova nastavi dalje. Ulicama zapadnih gradova zavaljaše se prosvjedi, u korist časopisa, naravno. Vikalo se: »I ja sam Charlie«. Tutnjava se pojačavaše kroz medije. Stvori se psihoza delirija. Tko će se usuditi ne biti Charlie!? Papa Franjo hrabro ohladi događanje. Onima što crtaše reče da nemaju pravo izrugivati ničije svetinje, a onima što pucaše poruči da se ne može ubijati u Božje ime. I imaše potpuno pravo, iako mi se previše ne sviđa kada netko dijeli poduku i jednoj i drugoj strani. No, sada je takvo stanje. Očuli su se zli bubnjevi i potrebno ih je zaustaviti.

Dok čovjek razmišlja o događajima u Parizu, ne može ne podsjetiti se na čuveni 11. rujan u New Yorku. Drastičan događaj kao i ovaj. Posluži za smanjenje ljudskih prava, za zadiranje vlasti u naše slobode. Znam, miriše ovo malo na teorije urote, ali što se tu može. Uporabiti nam je naš zdrav ljudski razum da ne bi postalo kasno. Prije napada časopis se tiskao u nekoliko desetaka tisuća primjeraka, polovica bi ga se prodala, ništa vrijedno spomena. Poslije se sve promijeni. Naklada posta višemilijunska, ljudi se počeše poistovjećivati s časopisom, ili još bolje rečeno, s vrjednotama, ako su, koje nam želi posredovati. Za one koji znaju daljinski upravljati događajima savršen pogodak. Em su zaradili, em su prodali svoju ideologiju. I nisu ništa krivi. Savršeno. Uz to je postignut važan skriveni cilj. U muslimanskom svijetu uništavaju se crkve, u Nigeru nekoliko desetaka njih, ubijaju se kršćani, na tisuće. O tome oni koji urlaju »Ja sam Charlie« ništa ne govore. Ljudski životi, njihova imovina i njihove svetinje su nevažni, važno je da srušimo sve oko sebe. Potpuni nihilizam na djelu.

Ipak, nakon što prođe prvi val potaknutog zanosa, ljudi u samoj Francuskoj dođoše malo k sebi. Negdje oko polovice već ih priznaje da nitko nema pravo vrijeđati ničiju religiju, da to nije nikakva sloboda izražavanja. Tu smo, dakle. Dečki u časopisu bili su lijeni otvoriti enciklopediju i pročitati što je zapravo satira. Mi budimo revniji, pogledajmo njezinu klasičnu definiciju. Recimo samo da ona prestaje čim prijeđe u vrijeđanje. Ubijenima pokoj duši, ali nitko u redakciji nije bio niti je tako hrabar svojoj krivo shvaćenoj satiri podvrgnuti i neke druge, a ne samo određene, poglavito kršćanske i muslimanske svetinje. Neki su i dobivali otkaz, jer su na to bili zaboravili. Zbog toga ne pije vode galama da se protivljenjem djelovanju spomenutog časopisa guši sloboda izražavanja. Ali ni svako opiranje, nije dobrodošlo, da još jednom spomenemo misao našega pape. Treba, dakle, postaviti poslije događaja u Parizu pitanja o slobodi, ne na način časopisa i onih koji iza njega stoje, vidljivije ili ne.

Neki koji su se trebali snaći u svemu ovome, to nisu uspjeli. Isusovački časopis Études, prestižni i ozbiljni mjesečnik, potpuno se izgubio. Ne shvativši što je zapravo sloboda, objavi karikature koje se odnose na kršćanstvo. Bi i komentar zbog čega se to čini, ali nikakav komentar ne može oprati prljavštinu što je te karikature nose sa sobom. Za razliku od njih Le Figaro očita lekciju onima koji izazivaju druge krijući se iza umjetnosti i sličnoga. Pratio sam prilično i La Croix, ali nešto takvo tamo ne nađoh. Nekako mi izgledaše previše domobranski. I tako, papa isusovac te neki laici na jednu stranu, drugi tko zna kamo. Zaspali negdje u ovoj tmurnoj noći koju nam uporno tka tzv. suvremeno vrijeme. Francuska nikako da se probudi. Kod nas zanimljive riječi izreče mladež jedne stranke pa ih ismijaše, to za sada. Navedimo rečeno: »Glavni krivac za parišku tragediju je francuska vlast koja se s govorom mržnje magazina Charlie Hebdo nije obračunala još davnih dana. Naravno, redakcija magazina nije zaslužila da ju se izmasakrira kalašnjikovom. No, zabrana djelovanja, javna isprika i novčana kazna bili bi sasvim dovoljni.« Unatoč odmahivanju rukom određenih medija i političara izgleda kako ove riječi nailaze na plodno tlo javnog mnijenja.

Što znači imati svjetlo u duši pokaza nam slika s nedavnih predsjedničkih izbora u državi Hrvatskoj. Biralo se i u Mostaru. Mediji izjutra javiše da je odziv slab. Bi mi čudno, jer mi prijatelji pametnim telefonom dočaraše sasvim nešto drugo. Onda se u svijet probi i televizijska slika zahvaljujući tome što su se Hrvati trznuli medijski u posljednje vrijeme. Primora to i druge medije da se uozbilje. Herceg Bosna pohrli na birališta kao ono devedesetih godina prošloga stoljeća. Računalni sustav sa Zagrebom ponovo je pao, glasovanje je teklo itekako otežano. I onda dođe vijest da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila. Ali glasovanje se još nije završilo u Mostaru. Oni idu dalje. Priopći nam to mlada majka koja iza pola noći, u taj kasni noćni sat, držaše u ruci jedno dijete, drugo joj se uhvatilo za skute. Veličanstveno. Čovjek ostaje bez riječi. Tama je uzmaknula pred svjetlom. Uzalud je neokomunistička vlast pokušala pokoriti Herceg Bosnu, ona je ostala svjesna i samosvojna. Pobijedila je. Predsjednica se ima u koga pouzdati.

Inozemna izdanja javiše da je na čelo podijeljene države došla prva žena katolkinja. Jesu li u nečemu pogriješili? Bojim se da nisu. Komunisti su nas opet uvukli u dugu mračnu noć. Ali slušajući novu predsjednicu čini mi se da polako izlazimo iz nje. I to me itekako veseli. Dojadilo mi je više govoriti o komunistima, a mora se. Pritiskli su nas zadnjih godina kao skakavci Židove u Egiptu. Ma dosta više! Još se neki opiru. Oliveru Frljiću povjeriše HNK u Rijeci pa on zavitla žestoko svojim kazališnim neznanjem. Osta mu samo izrugivanje, naravno kršćanstva, i to podignu na pijedestal. A nekada je njemu i sam pripadao, čak štoviše htio mu se posvema posvetiti. I sad prosvjeduju protiv svega toga, a on nikako shvatiti kako mu je vrijeme isteklo. Ali, polako. Sve će doći na svoje mjesto. Ni negdašnji uhode nisu mislili da će ikada doći na sud, pa ih eno sada po Njemačkoj u ulozi optuženika. Govor je, znamo, o Perkoviću i Mustaču, ali je i govor o Anti Nobilu, njihovom odvjetniku duboko zagrizlom u prošlo zločinačko komunističko vrijeme. Miroslav Međimorec, domoljub i umjetnik, uhvatio se u koštac s tim vremenom pa je napisao i režirao predstavu »Hrvatski emigranti«. Igra po manjim kazalištima u Hrvatskoj, k onima većima nema pristup jer su tamo razni frljići. Možda skokne i do Herceg Bosne, recimo do Mostara gdje imamo neko svoje kazalište, ali odlučit će o tome shvaćanje današnjice. Je li se išta promijenilo zadnjim našim glasovanjem ili mislimo da stara vremena opstaju unatoč svemu?

Htio sam na početku postaviti ovo pitanje, ali odnese me misao drugim putevima. Jesu li događaji u Parizu, i mnogoštošta sličnoga u posljednje vrijeme po svijetu, plod religioznog fundamentalizma ili plod nihilizma? Zna se što će odgovoriti jedan La Liberation kojeg je osnovao besprizorni Jean Paul Sartre. No, je li to istina? Kamo nas vodi nihilizam u koji nas neprestano guraju, tako očito zadnjih godina? I tko je zapravo terorist? Onaj kojega daljinski na to pripreme ili onaj tko ga takvim čini? Samo se uz Božju pomoć može doći do pravih odgovora. Jer, bez Boga tako se opravdanim čini razbucati ono glasačko mjesto u Mostaru, a s njim se glasuje do kraja i pobjeđuje.