Blog

 

autor: Ivica Blažičko

 

Priznajem, već dulje vrijeme jedna od najdražih mi je zabava predviđanje reakcija tzv. ”lijevih” kolumnista, okupljenih pod kapom moćnog izdavačkog diva koji je nedavno promijenio vlasnika, ali i dijela medijskih umnika, strateški delegiranih u nekada popularni hrvatsko purgerski list, kada se neki društveni, politički, kulturni, pa čak i sportski događaj ne ”odigra” po njihovom unaprijed skrojenom scenariju.

Za razliku od mojih patetično upornih pokušaja da pogodim listić s parovima engleske lige, u ovoj sam razbibrizi prilično uspješniji. Gotovo da bih mogao ”kuvertirati” poteze, jasna mi je logika, razumijem i ideološku potku s koje kreću, prepoznajem taj osjećaj duboke razočaranosti ”Hrvatima” koji nerijetko prelazi u prezir, a gdjegdje i u mržnju. U zraku stalno lebdi to pitanje – kako možete biti toliko glupi, zatucani i neprekidno trabunjati o toj vašoj ”Hrvatskoj”, mahati tim dosadnim zastavama crven bijeli plavi, navijati za te sasvim bezvezne ”kockice”. Kako ne razumijete da bi vam neusporedivo bolje bilo u ”regionu”, bez nacionalnih obilježja, pod prometnim znakom labirinta Krokule i Brokule, u čvrstom zagrljaju svih crvenih drugova odavde, preko Triglava, sve do Vardara?

Čitao sam tako mnoge osvrte, analize i reakcije na izbornu pobjedu gospođe Grabar Kitarović i bilo je tu uistinu svega. Mnogo toga sam zaista predvidio, ali logički velekovrtljaj jednog od veličanstvenih majstora kretenizacije Hrvata, notornog JuPe, nisam mogao niti naslutiti. Naime, narečeni nam je mag pisane riječi napokon odgonetnuo pravi razlog poraza gospodina Josipovića. Piše, između ostalog, povijesnu rečenicu (čupam iz konteksta jer tako je jedino moguće, ali ne brinite, nema štete, cijeli kontekst je jednako sumanut) – ”Smije li itko zamjeriti mlađim, antisistemskim glasačima što nisu glasovali (hrvatski bi bilo – glasali, ali dobro, da ne sitničarim, pobjegne i JuPi) za Josipovića, nakon što je on javno pohvalno govorio o Franji Tuđmanu”… (ide ta rečenica dalje, još gore i gluplje, pa ću ovdje stati).

Uistinu, TO je bio trenutak u kojem je ”pukao” Josipović.

Kada je, vjerojatno prvi put u životu, peškajući glasove ”Hrvata”, progovorio koju poštenu riječ o prvom (i jedinom) HRVATSKOM predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu.

TO je onda otjeralo svu poštenu mladost, sve one ”intelektualce” koji bi sigurno dali glas drugu Ivi, kao i ona nesmotrenost prve izborne noći, kada mu je nehotično i nespretno, također prvi puta u životu i mandatu izletjelo – Hrvatice i Hrvati. Ti grubi, glupi i sasvim nepotrebni trenuci ”hrvatizacije” Ive Josipovića bili su presudni. Da nije bilo tog trenutka slabosti, tog iskliznuća HRVATSKOG predsjednika u tu odvratnu HRVATSKU retoriku, bio bi to ”pis of kejk”, pomeo bi Ivo bez problema ”američku aparatčiku” (ponovo citat mudrog JuPe) koja će nas sada vratiti u ”mračne devedesete” i ”mentalno stanje Savske 66” (i dalje JuPa).

Eto, pokojni predsjednik nema mira ni u grobu, kriv je što je tako grubo zaustavljeno ”petnaest godina društvenog razvoja” (i posljednji put u ovom tekstu – velika misao malog JuPe). Kako nisam uspio predvidjeti taj logički luping? Priznajem, bio sam zaveden. Primjerice, čitao sam rezultate istraživanja profila glasača na ovim izborima i tamo dosta jasno piše da je glavna skupina Josipovićevih glasača bila, recimo to tako – ”over sixty” – gospođe i gospoda penzioneri, neskloni velikim i neizvjesnim promjenama, čvrsto su stali u blok bivšem predsjedniku. To malo narušava još jednu veliku misao, onu mudre drugarice Ingrid, da je HDZ izvukao na izbore svu starčad, pokretnu i nepokretnu, te da je ta, pomalno senilna društvena skupina presudila.

Vratimo se, ipak na temu „prevrtljive mladosti“. Ako u tu kategoriju ubrojimo sve one između 18 i 30 godina, je li pravo pitanje – što oni uopće imaju s „mračnim“ devedesetima i s tim groznim vremenom Tuđmanove „strahovlade“ (u kojem je, doduše, o mrklom diktatoru, mogao mrčiti tko je što htio – nimalo slično vremenima „društvenog napretka“ i „nove pravednosti“ s Mesićem i Josipovićem u glavnim ulogama)?

Odgovor je prilično izgledan – izuzev roditeljskih priča, ovakvih ili onakvih – ti, mladi, antisistemski ljudi nemaju baš ništa. Uloga dr. Tuđmana u njihovim životima svedena je na neki oblik sjećanja (ako i to). Međutim, isto društveno istraživanje pokazalo je, zaista, da je gospođa Kitarović dobila veliku podršku mladih birača. Tko zna, možda su, odrastajući, sazrijevajući, proteklih pet godina (jer vrijeme Milanovićeve vlasti ne traje samo tri godine, proteže se dalje, gotovo se preklapa s prvim i, srećom, jedinim mandatom gospodina Josipovića), shvatili da od nove pravednosti nema ništa, da je ”plan 21” riječima još jedne mudrice, drugarice Opačić, ”šarena laža”, da posla nema i da ga s ovom ekipom neće biti.

Da nije baš nikakav problem u činjenici da su Grčić, Bauk, Opačić, Ostojić ili Jovanović Srbi, već da su potpuno nesposobni. OK, možda bi JuPi i JuPama čak i to moglo proći, ali što ako je tim mladim ljudima jednostavno ”pun kufer” kretenizacije i dehrvatizacije Hrvatske?

U petnaest godina nevjerojatnog ”društvenog napretka” Mesić se obračunao s Tuđmanom, a sada je tako naprasno prekinut Ivin posao da se konačno obračuna s tim prokletim stanovnicima, ili građanima, ili kako već – ali ipak većinskim – Hrvatima. Da se ideja ”hrvatizacije” Hrvatske ne bi ozbiljnije proširila među mladim Hrvatima, odmah se kreće u revitalizaciju ”monstruma”. Pomogao je JuPi u njegovoj brizi i vrli HTV-ov režiser tražeći u dvorani HYPO centra, između nekoliko tisuća ljudi, uglavnom mladih, isključivo ćele Rojsa i sličnih ”ukrasa” HDZ-ova biračkog tijela. Doda se tu i Božidar Alić, naravno, slušači Thompsonovih pjesama (to je pretvoreno u neki vrhunaravni grijeh i sramotu) i, evo vam, strepite!

Da, priznajem, strepimo čak i mi, obični Hrvati i nadamo se i vjerujemo da se neće ponoviti Sanaderov HDZ i da će biti dovoljno pameti i snage da se potrošene i osvetoljubive likove makne na marginu, te da se Hrvatskoj pokuša vratiti budućnost. Ali to JuPa i JuPe ne mogu dokučiti. Jednostavno, nepojmljiva im je misao da postoji i normalna Hrvatska kojoj se od takvih sjajnih opservacija kojima nas JuPa i JuPe časte već godinama, lagano stvara mučnina u želucu. Pa kad nam prekipi, znamo biti vrlo nezgodni – kako su se uvjerili i opekli JuPini ideološki mentori.

O JEDNOJ ČESTITCI I ŠTO SVE GOSPOĐA KITAROVIĆ MORA UČINITI

Gospodin Milanović nije čestitao na izboru gospođi Grabar Kitarović. Javno je rekao, ”nemojmo biti licemjeri, ne mogu čestitati nešto što nisam želio da se dogodi”. I naglasio pritom da to nije pitanje kućnog odgoja, jer ga ima i previše. Vjerujem da ima, pitanje je samo kakvog.

Nakratko ću ”skrenuti” u sport. Sigurno ponekad pogledate skijaške utrke, primjerice slalome. Dok natjecanje traje, režiseri naglašavaju sportsku dramu prateći reakcije trenutno vodećeg skijaša koji gleda nastupe svojih suparnika. Danas, u vrijeme surove komercijalizacije sporta, golema većina tih mladih ljudi silno želi pobjedu i nerijetko ćete vidjeti grč razočaranja, pa čak i prepoznati bijesnu psovku na usnama kada suparnik završi utrku u boljem vremenu i preuzme vodstvo, odnese pobjedu.

Jedan skijaš nikada nije opsovao, ili bijesno bacio dio opreme kada je protivnik bio brži. Njegovo je ime Ivica Kostelić. 60 puta je bio na postolju, 26 puta na najvišoj stepenici, što znači da je barem 34 puta ”gubio” u vrlo tijesnoj završnici.

Od toga je čak četiri puta gubio olimpijsko zlato, sveti cilj svakog sportaša, posebno Kostelića. I svaki, baš svaki put bio je sportski korektan, klimnuo je glavom i zapljeskao, čestitao suparnicima. Sljedeći logiku gospodina Milanovića, Ivica Kostelić je vrhunski licemjer, jer sigurno nije želio da mu odnesu četiri olimpijska zlata, pa čestita i plješće iz licemjerja.

Na žalost gospodina Milanovića i svih koji mu povlađuju, riječ je ipak o odgoju. Ivica Kostelić odgojen je u hrvatskoj, građanskoj katoličkoj obitelji (koju je „učiteljica i iscjeljiteljica“ hrvatskog društva, miljenica lijevih medija, besramna drugarica Krizmanić prozvala, ni manje ni više – ”kuginom kućom”) i iz tog su odgoja izašli i izlaze njegovi postupci, sportski i korektni.

Gospodin Milanović odgojen je drugačije, pa otud i bahatost nepriznavanja tuđe pobjede.

I s tim, osobno, nemam veliki problem. Čin nečestitanja ostao bi zaista samo pokazatelj njegovog odgoja i karaktera, da pritom drug Zoki nije i premijer Hrvatske, koji se busa u prsa svojim poštenjem, svojom čestitošću, poštivanjem zakona – ”mi smo država” – izjavio je nedavno.

Pa gospodine premijeru, samo da vas informiram, s pozicije prosječnog Hrvata, građanina Hrvatske, vaš ne čin je hračak u lice baš toj državi, a ne pitanje licemjerja ili vašeg kućnog odgoja.

Svi su se sada upeli tumačiti i savjetovati gospođu Grabar Kitarović što mora činiti i kako se ponašati kad i službeno preuzme dužnost. Prednjače u poduci članice ženskog zbora vladajuće partije s pripadajućim partnericama, a među najglasnijim učiteljicama je gospođa Pusić.

Već u izbornoj noći je svisoka poručila gospođi Kitarović da mora promijeniti svoju politiku.

Nije, jadna, shvatila poruku ovih izbora – draga gospođo Pusić, Hrvatska je izabrala gospođu Kitarović da bi zaustavila zlo koje vi činite i da bi se promijenila politika koju vi vodite, a ne obrnuto.

Ali o tome više sljedeći put.

 

ovdje možete pročitati tekst nakojeg je reagirao g. Blažičko:

http://www.jutarnji.hr/natrag-u-mentalno-stanje-savske-66–je-li-dosao-moment-da-se-ponisti-petnaest-godina-drustvenog-razvoja-/1275426/