Blog

 

Medijski refleksi su postali vrlo čudni, nelogični.

Pojavi se neka svjetska tema, događaj koji javnost na Zapadu drži neko vrijeme u napetosti, a onda odjednom bez ikakva kauzaliteta samo nestane, utrne, utihne, ne zna se kako.

Tko danas spominje ebolu? Gdje je nestala ebola? Kako se to tiho, preko noći, ugasila opasnost od pandemije? Mediji su tjednima pratili broj oboljelih i približavanje opake bolesti našim krajevima. I onda, kao da je netko sve resetirao i nestalo je priče o eboli, bez ikakvog raspleta. Priča nas drži u tenziji, kulminira i nestane. Tako je bilo, sjetimo se, najprije sa ptičjom gripom, potom sa svinjskom gripom, psihoza je trajala kao i s ebolom, da bi zamrla, i više nitko nije postavljao pitanja.

Nakon toga medijsku tenziju drže ratna krizna žarišta. Prošle godine zakuhalo se u Ukrajini, napetost je rasla do prošlog ljeta i rušenja malezijskog aviona. Nekoliko tjedana nakon toga javnost se zgražala, žrtve su oplakivane, krivci unaprijed proglašeni, da bi do danas događaj prekrio veo zaborava i nejasnoća – istraga još nije došla do otkrića tko su zločinci koji su srušili zrakoplov, i uopće koja je strana u sukobu odgovorna.

Nitko više ne u medijima ne postavlja („suvišna”) pitanja.

Nije trebalo dugo čekati da svjetska top-tema postane ISIL i islamisti koji su počeli osvajati dijelove Iraka i prijetiti cijelom Zapadu. Činilo se da ISIL postaje vrlo ozbiljna prijetnja, ali se London i Washington nisu previše oko toga uzbuđivali. Njima su bile važnije sankcije Rusiji nego divljanje njihove dojučerašnje zločeste „djece”, odnosno bivših saveznika u rušenju Assada.

Vrhunac svega su bili teroristički napadi u Parizu koji su prijetili potpunom destabilizacijom Francuske i ne samo Francuske. Činilo se da val terora neće biti moguće staviti pod kontrolu, i da je EU ozbiljno ugrožena. U Belgiji je policija poduzela akcije u razbijanju islamističkih ćelija. Čini se, da je sve stavljeno pod kontrolu, da dometi ISIL-ovih terorista ipak nisu nerješiv sigurnosni zadatak za europske tajne i sigurnosne službe.

Ali ni u ovom slučaju, a posteriori, mediji više ne postavljaju nikakva pitanja. Žena koja je bila s teroristima u Parizu na čudan način je isparila, a isto tako nestao je u Belgiji i mozak tamošnje islamističke ćelije. No najčudnovatiji je nestanak one žene u Parizu koja je bila u košer dućanu s ubojicom.

Zdrav razum postavio bi tu mnoga pitanja, ali kao da je neko rekao zdravom razumu da malo odrijema i da ne zapitkuje previše. Nije se zabrinuo ni oko čudnovate činjenice da se ubio jedan od istražitelja napada na „Charlie Hebdo”.

Nije mi namjera ovdje razvijati podtekst za ikakve teorije zavjere, no puno je čudnovatih zgoda koje mediji jednostavno ignoriraju. Kao da postoji neki nevidljivi dirigent koji zapadnim „mainstream” medijima dirigira i oni poput discipliniranih i rutiniranih svirača u orkestru motre svaki njegov pokret, odsviraju svoje dionice, prate svoje note i pauze.

Kad dobiju znak da utihnu, oni utihnu i ne pitaju se zašto.

Možda ova alegorija zvuči neobično, no uzmimo je, eto, samo kao jednu slikovitost koja iskušava zdrav razum i izaziva na razmišljanje. Puno toga je nejasno i čudno, a u medijima izostaju dubinske, logičke, političke, geopolitičke i društvene analize koje bi preispitale dominantne paradigme, često nalik na propagandne stereotipe ove ili one strane.

Kao da smo već u nekom mentalnom predratnom stanju u kojemu istina postaje halucinantna, a neistina samorazumljiva (jednostrana) slika svijeta. Oni koji postavljaju pitanja zateknu sami sebe u nekom nelagodnom ozračju, i kao da ih odjednom opkoli znakoviti, posvemašnji muk.

Možda bi bilo najbolje uvesti nekakvu signalizaciju u medijskoj komunikaciji. Recimo, kako na ulazima na auto-ceste stoji ona golema ruka koja upozorava na pogrešan smjer, bilo bi dobro da tako stoji kao ikonica u međumrežju pred nekim temama i signalizira – pazi, ne idi tamo, opasno je, krivi smjer.

Ili da se diskretnije stavi ikonica s prstom na ustima.

Da se upozori one pametnije da šute jer im nije pametno postavljati pametna pitanja.

 

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com