Fašizacija i ustašizacija Hrvatske tako je silno uznapredovala da je svemu svijetu utjerala strah u kosti. Odakle sad to? Vrag zna!

Pokojni Umberto Eco našao je tomu uzrok u pritajenom ur-fascismu (iskonskom fašizmu) hrvatskoga naroda, a bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u vječnoj „ustaškoj guji“, koja mu se ukazala u židovskomu Knessetu. Kako mi obični ljudi na to gledamo? Mi smo uglavnom slabovidni, no dobro vidimo ono što nam vidovnjaci pokažu.

A vidovnjaci su nam dosad jasno pokazali dvije vrste hrvatskoga fašizma i ustaštva – nogometnu i proračunsku. Prvu, nogometnu vrstu vidjeli smo u liku Joea Šimunića, koji nakon nogometne pobjede s uzdignutom ljevicom… da, ljevicom, valjda na trećorimski pozdrav… kliče: „Za dom!“, a oduševljeni navijači odgovaraju: „Spremni!“. Zatim smo je vidjeli u svastici, simbolu njemačkoga nacionalnog socijalizma, koji se otajstveno ukazao na travnjaku nogometnog stadiona u Splitu. Drugu, proračunsku vrstu fašizma i ustaštva vidovnjaci su naciji predočili u liku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji misli da je Republika Hrvatska uspostavljena voljom hrvatskoga naroda i obranjena u Domovinskom ratu, te odbija financirati antifašistički uzgoj „fašizma“ i „ustaštva“ iz proračuna Ministarstva kulture. Time, dakako, revidira hrvatsku nacionalnu povijest.

Šimunićeva lijeva ruka zgrozila je svijet. Velike sile zabrinula je poruka da je hrvatska nogometna reprezentacija – za dom spremna! A kada se ukazala svastika, bio je to krunski dokaz fašizma i ustaštva! Uznemirila se Uefa, pobješnjeli „politički ispravni“ novinari, kako domaći tako i svjetski. Hrvatska se Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još nije smirila. Ona zamjera ministrima unutarnjih poslova, SDP-ovu Ranku Ostojiću i Mostovu Vlahi Orepiću što još nisu kriminalistički rasvijetlili otajstveno ukazanje iako je od događaja već prošla gotovo godina dana.

Kada je najavljen Hasanbegovićev proračunski progon antifašista, uzbunila se je ne samo „cijela regija“, nego i različita svjetska središta moći. Hrvatsku su počeli pritiskati različiti specijalni izaslanici, međunarodne udruge i inozemni veleposlanici – zbog nedostatnih manjinskih prava, revizije nacionalne povijesti, neslobode javnih priopćivala te gušenja društvenoga i političkog pluralizma.

Za sve to, i da nije bez osnove, u Europi je suvereno mjerodavna nacionalna država. Stoga je najnovije međunarodno šamaranje Hrvatske bezobraština ravna međunarodnopravnoj rehabilitaciji stvaranja Velike Srbije na hrvatskom državnom ozemlju koja je sročena u obrazloženju prvostupanjske presude Haaškoga suda četničkomu vojvodi Vojislavu Šešelju. Nema puno smisla razložno odgovarati na takve bezobraštine, no dužni smo radi samopoštovanja ponešto reći.

Otkud hrvatskim fašistima – kojih nikada nije bilo niti ih sada ima – kao simbol svastika? Nije li fašistički simbol bio fascio, a svastika nacistički? Fašizacija i ustašizacija očito nisu ista stvar, pa bi i fašisti i ustaše morali biti različita bića. Ustaše osim toga nisu bili ni nacisti, ni komunisti, ni demokrati. Bili su samo – ustaše, tj. hrvatski pobunjenici protiv Jugoslavije, za razliku od partizana (les partisans), pristaša Jugoslavije. Ustaški je simbol bilo veliko slovo U, a partizanski crvena petokraka zvijezda. Nakon Drugoga svjetskog rata partizani su masovnim zločinima temeljito istrijebili ustaše, a ako je koji i preživio, njega je – kao i njih – sustiglo vrijeme. Počivali u miru i jedni i drugi.

A današnja hrvatska vlast? Bukači koji tu vlast mrze zbog toga što nije protuhrvatska ozloglašuju je kao fašističku i ustašku. Pri tomu sami sebi skaču u usta tvrdeći da Vlada – ne vlada! Fašizam bez fašista i Ducea, Caudilla, Führera, Vožda!? Ustaštvo bez ustaša i Poglavnika!? S Vladom koja se još nije konstituirala, a svaki je dan na novom rubu raspada!? To je očito neslana šala.

Žalosno je gledati kako hrvatska državna vlast odolijeva tim promidžbenim nasrtajima. Naime, posve krivo. Najviši dužnosnici odmah složno udare u proklinjanje Nezavisne Države Hrvatske i ustaša onako kako se to gotovo pola stoljeća obredno radilo u komunističkoj Jugoslaviji. Najprije tu ratnu nesretnicu nazovu „tako zvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom“, a zatim je stanu poricati: „Nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska“. Zašto je to žalosno? Zato što je teško naći drugi narod koji je za volju svojih kolonijalnih gospodara tako ružno častio svoje nacionalne vođe kao Hrvati bana Josipa Jelačića, poglavnika Antu Pavelića i predsjednika Franju Tuđmana. U tim je naime stvarima uzmicanje samo korak u novu stupicu.

Pa što se onda može reći specijalnim izaslanicima, inozemnim veleposlanicima i predstavnicima međunarodnih udruga? Na hrvatskomu ništa. Suveren bi državni dužnosnik takvim zanovijetalima uljudno odbrusio na srpskomu: „Mi, bre, upravljamo državom, a ako vas interesuje Nedićeva Srbija, to je istorija. Obratite se istoričarima.“ I sigurno ga nikad više ne bi pritiskali Nezavisnom Državom Hrvatskom.