U velikoj sam, dragi čitatelji, neprilici. Na početku, naime tjedna, pišem što ćete čitati na kraju, naime tjedna! – Pa što? – reći ćete. – Tako si i dosad pisao. – Jest. I nije bilo osobito pametno ono što sam napisao. No nije, ako smijem tako reći, bilo ni posve ludo.

Dobro, dobro, reći ćete, a što me sada muči? Kako – što?! Pa „svieta tiek bjegući“! On već neko vrijeme buči kao nikad dosad. Što god o toj buci reknem na početku tjedna, na kraju bi tjedna moglo odjeknuti u Hrvatskoj „premudro“, u Regiji „celomudreno“, u Heladi ὁλοσοφῶς. Riječju – kao da je rekao Vladimir Šeks.

Kako ne bih htio zaglibiti u neželjenu sličnost, neću proricati tko će koga maknuti iz Vlade, Orešković Karamarka i Petrova ili Karamarko Oreškovića, Petrova i sebe ili Petrov Karamarka, a možda i Oreškovića. Veselije bi bilo opisivati mudrost Milana Bandića, predsjednika političke stranke Bandić Milan 365, koji je u Hrvatskomu [državnom] saboru za pola godine od izbora u studenomu 2015. svojoj stranci priskrbio dvostruko više narodnih zastupnika nego na izborima (2+4). Mogle bi se pri tomu lijepo – dokumentirano i argumentirano – razmotriti i sve blagodati „preslagivanja“ državne vlasti, za koje se Bandić javno zauzimao sve dok nije čuo da je to kazneno djelo na koje se dosad u Hrvatskoj pravosudno nasukao samo vukovarski gradonačelnik Željko Sabo. Šteta! Ideja je lijepa. Zagrebački ju je gradonačelnik vjerojatno potajno njegovao još od svoje visokoškolske mladosti, kada je u samoupravnom socijalizmu na Fakultetu političkih nauka studirao ONO i DSZ (općenarodna obrana i društvena samozaštita).

Šteta, velim, što je zloduh Kaznenoga zakona preplašio saborski sajam. Da nije, danas bi bilo puno veselije. Gledali bismo krasan istočnjački pazar usred Europske unije. Ipak, nije sve propalo. Trgovina je neuništiva. Poput ideje. No ne ćemo gledati njezino utjelovljenje niti ćemo slušati šuštanje šuške. Do nas će dopirati samo medijska jeka brojeva.

Stvar je, dakako, ozbiljna! Barem za političku klasu. Svi drhte nad pitanjem: Što će biti? A malo tko zna što je posrijedi. Kolonijalni naime gospodari govore svojim slugama samo ono što je nužno. Stoga i najviši i najniži pripadnici političke klase glavinjaju, u skladu s onim što čuju. Primjera radi, na XVII. općem saboru HDZ-a bruseljski je eurozastupnik Andrej Plenković bacio Karamarku u lice onu Kajafinu kukavičku mudrost da je bolje da strada jedan čovjek nego cijela zajednica. Plenković je tu misao prekovao u izreku: HDZ ne smije biti talac jednoga čovjeka, pa se ne zna odakle ju je uzeo, iz Evanđelja ili iz hajke na hrvatskoga generala Antu Gotovinu, kada su javna općila bez prestanka trubila da Hrvatska ne smije biti – talac jednoga čovjeka! No to i nije važno. Važnije je pitanje zašto je Plenković to rekao, iz odvažnosti ili po naputku što ga je negdje dobio.

Znam, malo će koga zadovoljiti gornji primjer. Vjerojatno stoga što se čini politički sićušnim, pa nema smisla navoditi ni držanje HDZ-ovih eurozastupnica Ivane Maletić i Dubravke Šuice na tom saboru. U redu. Pogledajmo previšnji primjer. Što vam se čini, je li naša Predsjednica iz neznanja ili iz uvjerenja dodijelila Povelju Republike Hrvatske Ivanu Zvonimiru Čičku? Je li, nakon posjeta američkoga posebnog savjetnika za Holokaust Nicholasa Deana, iz osvjedočenja ili iz kolonijalnog podložništva ustvrdila da Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni nezavisna ni hrvatska? Je li predsjednik Vlade Tihomir Orešković, nestranački čovjek kojega je pod Mostovim pritiskom HDZ doveo na tu dužnost, iz svoje suverenosti ili iz svoje kukavštine tražio potporu Kluba Europske pučke stranke u Europskom parlamentu protiv HDZ-ova predsjednika? Je li Petrov doista ćudoredno tankoćutan kakvim nam ga predstavljaju ako na dužnosti ministra unutarnjih poslova drži Vlahu Orepića, čovjeka kojemu su provalnici opljačkali sjedište kriminalističke policije?

Što dakle? Što će biti? Bit će što bude. Mi to danas ne možemo znati. A vjerojatno ne ćemo ni tako skoro doznati. Još ne znamo ni zašto je odstupio Ivo Sanader. Slično bi moglo biti i ako odstupi Tomislav Karamarko. Bolno je to. No ni to niti išta drugo ne će uništiti ono što u HDZ-u vrijedi.