Teško je odrediti nultu godinu hrvatskog političkog ludila. Je li ono možda počelo onda kada su stigle optužnice za generale a hrvatske ih vlasti spremno prihvatile, onda kada je novopečeni ministar Jozo Radoš u šorcu postrojavao nekoć pobjedničku hrvatsku vojsku, kada je Račan za sitne novce prodao četvrtinu Ine i pola upravljačkih prava…?
Bilo kako bilo, znam da sam definitivno bio načisto s tim da su stvari otišle k vragu onoga trenutka kada je general Zagorac osuđen na dugogodišnju robiju zbog nepostojećih dijamanata. Nije tu važan Zagorac, mogao je on biti ovakav ili onakav, svejedno, važan je obrazac eliminacije. Tada se prvi put jasno vidjelo da u Hrvatskoj nisu potrebni dokazi, pa čak ni suvisle indicije da bi se nekog osudilo ako politički smeta.
Što je vrijeme više protjecalo, taj model ponašanja sve više je eskalirao, medijska i pravosudna difamacija i osuda ljudi postale su glavno oružje političke borbe. Kako su Hrvati po naravi popustljiv narod, tako su i sami s vremenom, izgleda, pristali na takvo stanje stvari i prilagodili se. Na žalost, i previše! Evo, recimo, sad traje hajka na Karamarko, a da nikoga više i ne zanima previše zašto je hajka otpočela i postoji li neka Karamarkova krivnja za ono za što ga se u početku teretilo. Jedni tvrde da treba otići jer je nešto zgriješio, ne sjećaju se više što točno, ali mora da jest kada tako kažu glavni mediji u zemlji, drugi tvrde da treba otići kako ne bi naškodio stranci, Vladi, Hrvatskoj itd. Oni, naravno, dopuštaju da nije ništa kriv, ali da se mora žrtvovati u ime većeg dobra.
A to je ‘veće dobro’, razgrnemo li ideološko-moralističku maglu, pustipratar i pustipsihijatar Božo Petrov te drčni Zoran Milanović. I njegovih četrdeset marasa, hajdaš-dončića, jakovina, zmajlovića i ostalih ”gorskih tića”. Ništa dobro za Hrvatsku neće proisteći od Karamarkova odlaska, ali, na žalost, ni od ostanka. Šansa je, izgleda, propuštena davno prije, još na izborima. No, i u odnosu s Mostom, HDZ je previše griješio, previše popuštao. Ako je već odavno postalo razvidno da ta čudnovato sklepana grupacija ide na destruiranje HDZ-a, trebalo je taj čvor ranije presjeći i ići na nove izbore dok je HDZ imao još kakve-takve šanse. Ovako stvari ne stoje dobro, ni za HDZ ni za Hrvatsku.
Svojedobno sam napisao tekst pod naslovom ”Može li Most usisati HDZ?”. Bio je to moj odgovor na tada raširene spekulacije kako će HDZ kao veći partner usisati Most. Uglavnom, teza teksta je bila da je Most dobrim dijelom nastao od onih snaga koje se već desetak i više godina pokušavaju uspostaviti kao alternativa HDZ-u u percepciji desnog biračkog tijela te da kao takav ima ambicija usisati HDZ, a ne biti usisan. Sada se vidi da Most uistinu i jest osnovan da dokrajči HDZ, ali na taj način da preuzme njegove glasače, no ne i državotvornu ideju koju je HDZ baštinio kao nasljeđe od svog osnivača Franje Tuđmana, ma koliko je se puta, kao Petar Krista, odricao.
Medijsko-pravosudni bič je od Tuđmanove smrti u komunističko-orjunaškim rukama i njime se apatične Hrvate tjera u stari, dobro im poznati tor. Ako se netko počne opirati, srede ga nekom namještenom aferom, javnom blamažom ili sudskim procesom. I bojim se da to ludilo neće stati prije nekog novog krkljanca.