Bog nije Bog mrtvih, nego živih.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

Riječ Gospodnja.

 

(Luka 20, 27-38)

 

 

Događaji o kojima govori današnje čitanje iz Evanđelja po Luki (20, 27-38) zbivaju se u Jeruzalemu, nekoliko dana prije Pashe. Nekoliko dana prije Isusova uhićenja i suđenja. Isusovo vrijeme na zemlji bliži se kraju. Za one koji vrijeme provode s njim ono je jako kratko i jako dragocjeno.

Dolaze ga vidjeti mnogi. Do sada su uglavnom svi doznali tko je Isus: čudotvorac, čuveni iscjeljitelj, mudar čovjek, onaj koji je digao ljude iz mrtvih, onaj koji je izbacio mijenjače novca iz hrama, onaj koji je ušao u grad, a ljudi su mu klicali. Neki za njega kažu da je jedan od proroka, neki da je on naredni Mesija, a neki kažu da je Ilija.

Tih je dana u Jeruzalemu sklopljena nevjerojatna koalicija. Bila je to najčudnija kombinacija političkih i religijskih skupina koja se je jedva mogla i zamisliti. Ali politika stvara, rađa i nezamislive kombinacije. Grupe koje nikada ne bi ni komunicirale međusobno, ponekad se nađu zajedno zbog nekog privremenog zajedničkog interesa. I to se je sada dogodilo u Jeruzalemu.

Tri su grupe u tajnosti stvarale zajednički plan.

Herodovci, Saduceji i Farizeji.

Njihov zajednički cilj bio je diskreditirati Isusa iz Nazareta.

Diskreditirati ga ispred onih koje je oko sebe okupljao. Ispred mnoštva.

Koje su to tri grupe?

Herodovci su bili oni koji su se snažno suprotstavljali trenutačnom rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu. Željeli su na tronu vidjeti nekoga iz loze kralja Heroda, jednog od njegovih sinova.

Saduceji su bili konzervativci. Bili su aristokracija i klasa svećenika.

Teološki nisu vjerovali u zagrobni život.

Farizeji, koji su brojčano bili najveća grupa, bili su liberali.

Teološki oni su vjerovali u zagrobni život.

Ove tri grupe bile su indikativne u odnosu s onim što se je zbivalo u zemlji. Židovi su bili podijeljeni narod. Iz teoloških i političkih razloga, rascijepili su se na mnoge frakcije. Neki su vjerovali u pomirenje s Rimljanima, neki u suživot s okupatorom, neki u šutnju, a neki, poput Zelota, u oružani ustanak.

Ali jedna im je stvar bila zajednička. Mrzili su i prezirali rimskog prokuratora Poncija Pilata, a to znači rimsku okupaciju.

I zato su židovske vođe vidjele Isusa i njegove stavove kao pro-rimske. S tim na umu i slušajući, odnosno čuvši, neke od Isusovih izjava, skovali su plan.

Jer Isus je govorio:

„A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. 40Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. 41Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. 42Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.” 43″Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“

(Matej 5, 39-42)

Priznajte da ovo njima nije zvučalo anti-rimski nego pro-rimski.

Zaključak je bio jednoglasan – Isusa treba neutralizirati.

Bio je prevelika prijetnja.

Nama je teško razumjeti zašto bi ljudi mrzili Isusa. Mi ga (ne samo vjernici nego i nevjernici) vidimo kao čovjeka prepunog ljubavi, onog koji je iscjeljivao i koji je po našim današnjim mjerilima bio – pacifist.

Ali Isus je također na kušnju stavljao i stare načine razmišljanja i postupanja. Njegovo proročanstvo o uništenju Hrama i istjerivanje mjenjača novca svrstali su ga u – antidržavne elemente.

Oni nisu željeli ubiti Isusa.

Oni nisu od njega željeli stvoriti – mučenika.

Bilo im je draže od njega napraviti – budalu.

Dajte mu samo dovoljno konopca i on će se vjerojatno sam objesiti, mislili su.

Pao je dogovor. Svaka će ga grupa nešto pitati ali ne zato što su mislili da bi nešto od njega mogli naučiti, nego su ga željeli uništiti svojim pitanjima.

Željeli su ga prevariti.

Navući ga na tanak led.

Računali su da bi se mogao u svojim odgovorima jednostavno – poskliznuti.

Prvo pitanje postavljaju Herodovci. Kako su bili politički i vladarski orjentirani njihovo je pitanje imalo veze s odnosima crkve i države.

„Je li nam dopušteno dati porez caru ili nije?” (Luka 20,22)

Naravno pravo trik pitanje.

Ako Isus kaže „Ne!“, Rimljani će ga uhititi.

Ako Isus kaže „Da!“, razbjesniti će masu, koja je mrzila Rimljane, a poglavito njihove poreze.

Isus uzima denar i pita ih koja je slika otisnuta na njemu.

Pa im kaže: “Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje.” (Luka 20, 25)

Vjekovima staro pitanje Boga i svjetovne vlasti.

Gdje nam je povući crtu?

Isus je jasan. Vlast ima legitimno pravo u nekim sferama nad svojim građanima ali Bog također ima svoje pravo nad nama, a ono je apsolutno. Uvijek moramo voditi računa o prioritetima. Jesmo li mi ponajprije kršćani – djeca Božja – ili smo ponajprije pripadnici nekog naroda, kluba, ceha, udruge, stranke?

Isus dakle relativno lako izlazi na kraj s pitanjem koje mu postavljaju Herodovci.

Onda na scenu stupaju Saduceji.

Oni ne vjeruju u uskrsnuće, pa njihovo pitanje ima veze s drugim svijetom, sa životom nakon smrti. Postavljaju Isusu hipotetsko pitanje o ženi koja je postala 7 puta udovica i to za redom. Na nebu, tko će joj biti suprug?

Po njima ovo je pitanje trebalo ukazati na svu apsurdnost postojanja života nakon smrti.

Isus im odgovara riječima da je nebo – druga dimenzija. Tamo ništa ne će biti kao ovdje. Tamo nema braka. Isus ukazuje da su mu postavili pitanje s krivom premisom. Za razliku od drugih odgovora ovaj Isusov odgovor je jako izravan.

Ali onda Isus nastavlja prema pravoj temi i kaže:

„A on nije Bog mrtvih, nego živih. Njemu sve živi.“

Što je Isus mislio s tim reći?

On govori Saducejima – vi se brinete o zagrobnom životu, a problem je da vi niste naučili živjeti život ovdje i sada.

Nebo nije naša odgovornost. Nebo je Božja odgovornost.

Naša je odgovornost kako živjeti život ovdje i sada.

Saduceji su, rekli bismo mi, ostali bez teksta.

Treće pitanje postavljaju Farizeji.

Oni su najveća grupa. Oni su čuvari Tore, pa se njihovo pitanje odnosi na zakon i na odnos čovjeka prema zakonu.

Pitaju Isusa koja je najveća zapovijed.

Zamka je i ovdje očigledna.

Ako Isus izdvoji bilo koji zakon kritičari će ga napasti da umanjuje sve ostale zakone. Ali Isus opet nadmudruje postavljače pitanja. Citira Shemu, molitvu kojom Židovi očituju svoju vjeru u Boga

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22, 37-40)

Ljubi Boga.

Ljubi čovjeka.

Savladavši „opoziciju“ Isus u biti kaže: „Sada je na meni red. Sada ja želim vama postaviti pitanje. Što vi mislite o Kristu?“

To pitanje koje Isus postavlja ostalo je do dana današnjeg kao najrelevantnije pitanje od svih pitanja, kao najteološkije pitanje svih pitanja i kao najvažnije pitanje svih pitanja s kojima se susrećemo.

Ma gdje god se mi okrenuli u životu mi se suočavamo s implikacijama ovog pitanja.

„Što vi mislite o Kristu?“

Sva pitanja koja su se postavljala Isusu ticala su se odnosa čovjeka i drugog čovjeka. Isusovo pitanje tiče se čovjekovog odnosa s Bogom.

Danas ljudi još uvijek postavljaju kriva pitanja i pokušavaju pronaći prave odgovore. Mi danas govorimo o zagađenju, o rasnim problemima, o ratovima, o korupciji, o svjetskoj gladi, o kriminalu, o globalnom zatopljenju, o recesiji, o nafti, a neprestano izbjegavamo ono glavno, ono jedino bitno pitanje:

„Što mi (što vi – što ja) mislimo o Kristu?“

Postoji priča o mladom svećeniku koji se je pripremao održati prvu svoju svetu misu u novoj župi. Na tu svečanost došla mu je njegova brojna rodbina. Došla je i njegova mala 6-godišnja nećakinja. Živa i vesela i nadasve znatiželjna djevojčica. Radoznalo dijete postavljalo je mladom svećeniku bezbroj reazličitih pitanja, pa se on nikako nije uspjevao usredotočiti na pripremu propovijedi.

Kako bi je zabavio pronađe u nekoj novini veliku zemljopisnu kartu svijeta, izreže je na male kvadratiće, reče joj neka je sastavi, računajući na nekoliko sati mira.

Na njegovo veliko iznenađenje, nakon samo nekoliko minuta, djevojčica je točno posložila zemljopisnu kartu svijeta.

Začuđen upita je kako joj je to uspjelo tako brzo, a ona reče: „Jednostavno, na drugoj strani karte slika je glave jednog čovjeka, pa sam ja složila njegovo lice i svijet se je onda sam posložio.“

Baš je to Isus govorio svima koji su ga „rešetali“ pitanjima.

Baš to Isus govori danas i nama.

“Sastavite moju sliku, u svome srcu, i čitav će se svijet sam posložiti.”