Tko si ti koja tu stojiš,
neopažena, pokraj vrata,
usred zraka?

Samo povremeno ja te osjećam,
blizu sebe,
Tebe svu sjajnu u plavom.

Osjećam tvoju tihu ljubav
poput sunčevih zraka,
svjetlost koja umiva moju napaćenu dušu.

U tišini te najbolje poznam,
u ranim jutarnjim satima
dok se iz sna budim.

Ti si tu poput majke
koja stoji pokraj djeteta
nježnošću zračeći
za voljeno svoje.

Jesi li ti moj anđeo čuvar
bezvremensko vrijeme ulaska
da me vodiš kroz sate beskrajne?

Vrijeme se čini beskrajnim, a beskrajna rima
puna žudnje i čežnje, ponosa, bijesa,
grijeha i neutažive vatre
proždire životnu krv kao ugljen gorući.

Samo tvoj plamen osvjetljava mračnu dušu moju.

Ja anđeo nisam!
Koje nebesko biće bi ti mogla biti?

Ne mogu pretpostaviti da si
Otac, Sin ili Duh Sveti
koji posjećuje bjednika poput mene.

Uostalom, ti si žena,
blagoslovljena i milosti puna
ljubav zauvijek vjerna.

Jesi li ti Marija Majka Isusova
ona koju nam je sa Križa dao,
prije nego što je umro
za grijehe naše?

Ljubav i tišina tvoja su staza,
meko i plavo u jutarnjoj magli,
zračeći svoju sreću nebesku.

Hvala ti za nježnost tvoju,
zato što mi donosiš ljubav svoju.

(izvadak iz knjige “Sva moja sidra” autor Ivica Ursić)