Blog

Danas (16. kolovoza 2016.) primio sam mail poruku Obiteljske stranke. U njoj je lista 10. izborne jedinice u JPG formatu pogodnu za objavu na Facebooku. Dakle stvari su postale i službene.

Nakon 1971. i mojeg prvog susreta s politikom koja je sanjala slobodnu Hrvatsku, preko 1990. i konspirativnih sastanaka zanesenjaka koji su stvarali HDZ u Splitu, preko 2011. i pozicioniranja pod krošnjom HRASTa, moje se je ime našlo na jednoj izbornoj listi za Hrvatski sabor.

Znamo kako je ugušeno hrvatsko proljeće, a s njim se je pritajila i moja politička strast… 90-te su neponovljive… zanos… ljubav… vjera… sloboda, ali nakon rata i slobode 2000. opet natrag u prokletstvo “mentalnog komunizma”. E da je barem bio samo mentalni. HRAST samo potvrđuje onu o dvojici Hrvata i tri stranke. Jedno razočaranje za drugim.

I sada POMAK.

 

 

Zašto?

Kratko i jasno… zbog ljudi.

Konačno su neki ljudi rekli ono što ja godinama želim od političara čuti.

 

Mate Knezović.

Jasan, nedvosmislen, odlučan i iskren. Rekao bi čovjek potpuna suprotnost modelu hrvatskog političara, poglavito onog od 2000 na ovamo. Nema tu fraziranja, nema tu pričuvnih varijanti, nema tu oportunizma. Nema tu straha. Takav vas čovjek ne može ostaviti ravnodušnim.

Ivica Primorac. Kad netko na tebe ostavi trajan pozitivan dojam nakon jedne ure koju si s njim proveo onda si sretan što takvih ljudi još uvijek ima. A ima.

Puno njih poznajem od ranije. Zanesenjake, domoljube, kršćene, ljude.

Davor Ljubičić. Tomislav Jurić. Elvis Duspara.

I naravno Luka Podrug.

Da nije bilo Luke i HČSPa ja vjerojatno zadnjih godina ne bih ni izlazio na birališta.

Govorili su mi da je moj glas bio izgubljen.

Možda. Ali zato nije bio izgubljen moj obraz.

 

Biti će prilike narednih dana za jasno i glasno reći zašto ne mogu prihvatiti teoriju “glasajmo za manje zlo (HDZ) od dva zla (SDP)”, zašto ne mogu preko MOSTA, zašto ne mogu “otić’ u ribe” 11. rujna i reći “a… baš me briga… svi su oni isti”.

 

Ne nisu svi oni isti.

Ne nismo svi isti.

Ni slučajno.

 

Čovjek živi svoj život u znaku križa.

Vodoravna greda presječena onom uspravnom.

Na onoj vodoravnoj gredi s jedne strane je obitelj. S druge domovina.

Ta greda nema kraja. Čitavog te obuhvaća.

Uspravna greda stremi nebu. Stremi vječnosti. Teži Bogu.

Mi smo bez tog križa necjeloviti ljudi.

Težak je teret toga križa.

Ali je i sladak ako znaš zašto ga nosiš.

 

Domovina. Branitelji. Sunarodnjaci.

To je moja Hrvatska.

Oduzeti nekome od njih i sitnicu znači biti izrod. Ne boriti se za uspomenu i dostojanstvo moje braće i sestara koji su svoje živote i svoje zdravlje dali da bi mi u slobodi i miru mogli živjeti, uzeti i lipu od svojih sunarodnjaka koja ti ne pripada, otuđiti i pedalj svete hrvatske zemlje… sve je to izdaja koja te vodi u sam deveti krug pakla.

 

Obitelj. Roditelji. Djeca.

Ne čuvati tradicionalne vrijednosti obitelji i braka, ne činiti sve kako bi roditelji imali dostojanstvenu starost, a djeca sigurnu budućnost u svojoj domovini, ne obaviti lustraciju i reviziju privatizacije i pretvorbe, znači ne biti dostojan uloge nečijeg djeteta ili nečijeg roditelja. Znači biti zlotvor.

 

Bog. Isus Krist. Duh Sveti.

Odreći se vjere svojih otaca, ne biti sprema i na križ otići zbog svoje vjere, ne čuvati život od začeća do smrti, ne ljubiti Boga nadasve, a bližnjega kao samoga sebe, znači glumiti kršćanina, znači biti licemjer, znači biti na putu u vječni oganj.

 

Ja ne tražim glas za sebe.

Tražio sam posljednje mjesto na listi, jer želim biti poruka, a ne ambicija.

Ja tražim od vas da vi birate i dajete svoj glas – za sebe.

Za svoju djecu. Za svoju domovinu.

 

Ne postoji manje zlo. Postoji zlo. I postoji dobro.

Mi se moramo pomaknuti od zla prema dobru.

Ali u životu je najteže činiti pomake. Jer pomak zahtijeva iskorak iz poznatog. Odmicanje od rutine. Napuštanje nekakve relativne sigurnosti.

 

Ali pomak je nužnost. Pomak je obveza prema sebi i svemu onom što ti je bitno.

Pomak je znak da si spreman odustati od nečeg što više ne vrijedi.

Svatko razuman kada je ugrožen čini pomak.

Od požara. Od poplave. Od zla društva.

Od laži. Od izdaje.

Od loše politike.

 

11. rujna 2016. je dan kada konačno treba učiniti pomak.

Jer ovo stvarno više nema smisla.