Marko Ljubić: Izvire li na splitskoj Rivi rijeka života Hrvatske?

Hrvatska više nema ni jedne sekunde za popravke postojećega državnoga poretka. On ne valja i treba ga odmah započeti mijenjati. Radikalno, jasno, osmišljeno, precizno. Prosvjedni skup u Splitu protiv Istanbulske konvencije, iako nosi takav naziv, mora biti snažan politički skup, mora izroditi snažne političke ciljeve i jasno objaviti naciji kamo mora ići Hrvatska. Na to organizatori skupa imaju legitimno političko pravo, to im mora biti i obveza, ne smiju podleći pod nametnuti pritisak da skup treba biti nepolitički s čime se pokušava sva politička aktivnost i politika uopće podvesti pod postojeće stranačke okvire, jer golema je razlika između nestranačkoga i nepolitičkoga skupa, nestranačkoga i nepolitičkoga organizatora. Sve što se događa u Hrvatskoj u javnom diskursu ima političko značenje i sve je politika.

> (VIDEO) Prosvjed u Splitu: ‘Pokazat ćemo svoje nezadovoljstvo HDZ-ovom vladom!’

I mora biti politika.

Alternativa

Pokušaji kompromitacija alternativnih skupova i događanja optužbom da skupovi ili događanja imaju skriveni politički cilj, od kojih se onda organizatori brane, nisu ništa drugo nego pokušaji vladajuće političke oligarhije da zadrži monopol nad političkim događajima. A to onda znači nad svim bitnim u Hrvatskoj. Da se politička volja nacije može kanalizirati propusnim i dobrim političkim sustavom, ne bi se imalo razloga organizirati javne skupove i prosvjede, a ako ne valja politički institucionalni poredak – prosvjedi i masovni skupovi, uključivo sa svim poznatim oblicima otpora, sve do građanskoga neposluha, organiziranoga nepoštivanja zakona i bojkota države i njenih institucija, pa do generalnih štrajkova pri čemu ne govorim o sindikalnim štrajkovima, postaju prije svega izraz visoke i nužne civilizacijske razine političke kulture naroda.

To je jedina demokratska i civilizacijska alternativa pokvarenim institucijama.

Zato političke ciljeve na skupovima prosvjeda ni ne treba skrivati, niti se to smije, jer je to tek podloga moćnom anacionalnom manipulativnom mainstreamu za – laži, izvrtanja istine, krivotvorine i manipulacije.

Otpor nije grijeh, nego – obveza.

Suprotstaviti se nevaljalom državnom poretku je – časno.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda

Splitski skup ne smije tražiti uzor u nekadašnjem golemom prosvjednom skupu na Rivi. Jer taj skup nije donio rezultate, postao je instrument HDZ-a, a usprkos golemoj nacionalnoj snazi tadašnjega skupa na Rivi, ta energija nije dodirnula državne institucije. Račan je trasirao – uništenje Hrvatske u institucijama, s kojim smo danas suočeni i posljedice strateškoga neuspjeha toga skupa vidimo danas. Jednako takve će biti pogubne posljedice ako sadašnji splitski skup prisvoji bilo koja grupacija za obračune sa suparnicima, a izostane najširi nacionalni pokret, platforma svehrvatskoga političkoga programa na svega nekoliko temeljnih političkih ciljeva i ideja, jer se samo na nekoliko najvažnijih nacionalnih ciljeva jedino i mogu okupiti svi nacionalni potencijali.

Nekadašnja Riva zato mora biti upozorenje današnjim organizatorima.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda, jer smisao političke borbe jest institucionalizirati svoje ideje i pretvoriti ih u državnu politiku, a ne ostajati na marginama odlučivanja ili izvan njega. Ako se nakon iskazivanja otpora na veličanstvenim skupovima, u državnim, društvenim i javnim institucijama, bez organiziranoga i kontinuiranoga otpora iskazanoga na tim skupovima nastave razvijati odavno osmišljeni i započeti destruktivni procesi s njihovim destruktivnim pa i neprijateljskim nositeljima, prosvjed ne može biti ocijenjen uspješnim, koliko god bio masovan i veličanstven.

Iako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda.

S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivim rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.

Zato poruke i ciljevi prosvjeda u Splitu ne smiju biti samo zaustavljanje ratifikacije ili referendum koji će isključiti Istanbulsku konvenciju iz državno-političkog sustava, nego prije svega, a na valu toga otpora i svijesti o nevaljalosti političke oligarhije i paralizi državno-političkoga sustava, ciljevi prosvjeda u Splitu moraju biti – otkloniti uzroke devijacija u Hrvatskoj.

Otkloniti mogućnost održanja i razvoja – grijeha struktura.

Jako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.
Ohrabrenje

Skup u Splitu svojim porukama treba ohrabriti tisuće hrvatskih intelektualaca, treba ohrabriti i Katoličku Crkvu, ne samo svećenike i institucionalnu Crkvu, iako i njoj treba ohrabrenje u borbi protiv zla, nego prije svega živu narodnu crkvu, mora ohrabriti svakoga postojećega člana političkih stranaka i to na svim razinama političkoga odlučivanja, da smiju, mogu, moraju podignuti glave, izreći istinu, izboriti se za istinu, da, ako im je zapriječeno političko iskazivanje stava u stranačkim strukturama to mogu nesmetano iskazati sa svojim narodom i pred njim, da svatko tko se usprotivi pogubnim politikama koje samo simbolički predstavlja Istanbulska konvencija, a godinama su duboko u utrobi hrvatskoga državno-političkoga poretka i svih društvenih podsustava s razornim djelovanjem, ima potporu tisuća na Rivi, ali i cijele Hrvatske. Svakoga tko želi, može, i hoće poruke skupa iz Splita moraju – prigrliti.

I posljedica toga skupa mora biti formiranje jednoga moćnoga nacionalnoga tijela, sastavljenoga od umnih, hrabrih i časnih ljudi, koje će osmišljavati i usmjeravati hrvatski pokret nacionalnog otpora protiv odavno oboljelih političkih struktura u političkim strankama, ali zbog životne nužnosti i stvaranja osmišljenih temelja za izgradnju bolje Hrvatske, prethodnom eliminacijom političkim sredstvima one – zločeste.

Skup u Splitu mora biti poziv na svrstavanje dobroga naroda i dobrih ljudi, na čišćenje Hrvatske od nataloženoga i metastaziranoga zla.

Ako to nikako nije moguće postići u okviru političkih institucija države i društva, ako za to ne postoje nikakve pretpostavke u sustavu, a ne postoje, procesi moraju započeti – izvan sustava i mora im cilj i konačno odredište biti – preuzimanje institucija.

Države.

Tako se ostvaruju ciljevi otpora.

Jer, ne postane li otpor politički standard – može poslužiti i kao otrov naciji.

Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može se imati primjereno civilno društvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cijelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.

Jer, da može, vidjelo bi se tijekom godina, a nasuprot toga, svjedočimo strmoglavom urušavanju svega.
Zakoni i njihova primjena

Priča o tome da su nam zakoni dobri, samo provedba ne štima, priča je kojom se branilo komunističke dogme i floskule, odnosno amnestiralo – poguban poredak.

Ni jedan zakon koji se dobro i efikasno ne provodi – nije dobar zakon.

Ni jedan.

Zakon je zakon onoliko koliko se primjenjuje.

A zakone donosi Sabor.

Državna i nacionalna suverenost se ostvaruje na izborima i u donošenju zakona u Saboru.

Nigdje drugdje.

U poremećajima ili nedorečenostima izbornoga procesa nastaju klice istanbulskih konvencija, tamo, u tom procesu nastaje Jokićeva reforma, Blaženka Divjak, tamo, u tom procesu se programira pedofilija u sustav obrazovanja, tamo u tom procesu se pojavljuje i postaje prosvjetitelj opskurni Vrdoljak umjesto da državne institucije istražuju njegovu ulogu u odlukama od nesagledive štete tijekom ministrovanja u Kukuriku vladi, tamo, u tom procesu se stvara mogućnost da Plenković zauzme ključno nacionalno mjesto skrivajući političke namjere, a onda snagom državnih pozicija i političkim nasiljem prekrštava hrvatski narod, tamo nastaje – zloćudna politička klica i metastazira u sve društvene sustave sa zlokobnim pipcima do zadnjega čovjeka u zemlji.

Onaj tko donosi zakone jedini može promijeniti ovakvo pravosuđe, onaj tko želi iz područja karikaturalnosti izvesti DORH ili ustavni sud recimo, mora jednostavno donijeti posve drugačije i nove zakone o DORH-u i ustavnom sudu. Onaj tko želi spriječiti pogubno djelovanje stranih agentura u Hrvatskoj putem navodnih građanskih udruga, mora donijeti posve novi zakon o građanskim udrugama, onaj tko želi odfrljićizirati kulturu, mora donijeti zakone koji će usmjeravati pravac nacionalne kulture koju država financira, onaj tko želi zdrav i izvrstan medijski prostor, neće financirati „Novosti“ ili održavati ovakav HRT s nevjerojatnim propagandizmom, nit će mu bivši jugoslavenski diplomat Maštruko odlučivati o programskim medijskim standardima, a prije toga svega, onaj tko će odlučivati o svemu tome, kao i u svim drugim oblastima regulacije, mora znati – što želi postići?

Koji mu je politički cilj?

I to mora znati, te u to slobodnim izborom i svojim razumom imati povjerenja svaki hrvatski čovjek.
Bezličnost političkih ciljeva

To, što se želi postići je političko pitanje i početak je stvaranja svega u Hrvatskoj, a struka tek nakon toga dolazi u prvi plan. Politički legitimitet i nacionalna suverenost i državnost definiraju se odlučivanjem o političkim ciljevima, a razvoj i operacionalizacija se provodi u strukturama države, primjenjujući dostignuća znanosti i znanstvenu metodologiju osmišljavanja projekata. Ničega toga danas u Hrvatskoj nema, ni približno razvijeno, uspostavljeno, zato svaka društvena i politička protuha može tumačiti najsloženije znanstvene probleme, stavove, teze i pitanja, zato antife tumače Bibliju, Šuica kršćanstvo, zato Kuščević tumači kad je Crkva počela „razmišljati“, zato Zoran Pusić tumači i propovijeda civilizaciju, Pupovac i Stanimirović mirotvorstvo i humanizam, a Stipe Mesić – domoljublje. Politički ciljevi aktualnoga poretka su najčešće floskule koje se ne mogu mjeriti i koje svatko može tumačiti kako god hoće.

Takvi politički ciljevi su podloga stotinama i tisućama zakona i zakonskih okvira, ta pogubna bezličnost političkih ciljeva duboko je ucijepljena u ustavni poredak i ustav Republike Hrvatske, koji su podložni svakojakoj interpretaciji, pa je nemoguće uspostaviti jedinstveni primjenjujući standard, a to je izravno područje na kojemu političke elite zloupotrebljavaju državni poredak i drže pod kontrolom sve nacionalne institucije, koristeći ih isključivo za svoje skupne ili osobne potrebe.

Zbog toga danas imamo nevjerojatno pretežito i posve opravdano nepovjerenje naroda u državne institucije.

Bez toga država ne može funkcionirati, niti osigurati bilo kakav iskorak svome narodu iz postojećih problema, zbog toga se ne može iskoristiti ukupan nacionalni potencijal hrvatskoga naroda, zbog toga Hrvatska zaostaje u razvoju, zbog toga ljudi bježe iz zemlje, jer osjećaju zidove i nemogućnost za iskazivanje svojih potencijala.

Zato Hrvatska propada u svim sektorima.

Zato je uvjerljivo nedovoljno i neefikasno, iako je razumljivo i potrebno, boriti se specifičnim i pojedinačnim, nekoordiniranim akcijama za prava blokiranih, obespravljenih ljudi na rubovima, ali sve te akcije i borbe neće ništa bitno promijeniti ako se ne promjeni duboko, radikalno i potpuno državno-politički poredak koji svojim deformacijama proizvodi probleme i ljudsku obespravljenost kao na industrijskoj vrpci.
Izborno zakonodavstvo

Pojedinačne borbe bez jasnoće i svijesti o nužnosti otklanjanja uzroka najvažnijih problema i poremećaja, zapravo, koliko god cinično izgledalo, samo s jedne strane postaju plodno tlo za medijske i aktivističke manipulacije slične hodočašću Saše iz Rijeke s križom na leđima za prava bolesne djece, a protiv kupnje zrakoplova za obranu hrvatskoga naroda, a s druge strane omogućuju opstanak proizvođačima nereda i institucionalnoga kaosa, te produženje agonije.

Sve promjene počinju od ljudi, osmišljavaju ih ljudi, jamče ih ljudi. Sve dobro i zlo, predstavljaju – ljudi.

Zato je uzrok svih nevolja u Hrvatskoj u sustavu koji promovira jedan, po rezultatima sustava – loš tip ljudi u procese odlučivanja, a drugi, dobri tip ljudi – sprječava.

Zbog toga je majka svih političkih ciljeva u ovome trenutku, stvarni i temeljni smisao borbe protiv Istanbulske konvencije, smisao borbe protiv nastranoga sadržaja čitavoga niza kurikularne ponude, građanskoga odgoja koji promovira otvorenu pedofiliju već godinama, zbog toga je smisao svake političke borbe u Hrvatskoj, ako je uistinu motivirana hrvatskim ciljem i namjerama – odmah pristupiti procesu izmjena izbornoga sustava, prije svega izmjenama ustavnih odredbi na kojima se temelji izborno zakonodavstvo.

Referendumskom inicijativom usporedo s inicijativom o Istanbulskoj konvenciji.

Ovo je svršeno vrijeme, postignuta je kritična masa nacionalne svijesti o tome.

Uz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.
Pitanje HRT-a

Uz te zahtjeve, na Rivi treba istaknuti potpuno nezadovoljstvo informativnim programom HRT-a, zahtijevati trenutnu smjenu uprave i kompletne hijerarhije informativnoga programa, jer bez adresiranja toga zahtjeva i borbe za njegovo ostvarivanje – Hrvatska će biti izložena i dalje zastrašujućoj manipulaciji i kaosu u javnome diskursu. To je uvjet ozdravljenja Hrvatske danas, kao što je bilo zauzimanje vojarni JNA za obranu od srpske agresije.

Ti zahtjevi moraju biti smisao pokrenute Hrvatske i njeno odredište. Zbog toga je životno važno da ljudi kao profesorica Bilač i dr. Vide Popović na splitskom skupu pozovu sve umne Hrvatice i Hrvate u svojevrsni zajednički svenacionalni stožer za spas Hrvatske, zbog toga je važno to institucionalizirati, pružiti ruku svim zastupnicima u Saboru koji se hoće priključiti toj političkoj borbi, a izbjeći sve pokušaje svojatanja ovoga nacionalnoga otpora u funkciji najužih i nejasno definiranih političkih ciljeva. Zato je pitanje opstanka – te ciljeve jasno izreći i oko njih okupiti Hrvatsku.

Sa skupa u Splitu treba uputiti poziv Hrvatskoj, svakome čovjeku, da se očituje i svrsta – uz zlo, ili za dobro. Na to nitko ne smije ostati nijem, niti neopredijeljen, jer neopredijeljenost je svrstavanje uz zlo, a golemo je podupiranje zla imati društvenu moć, biti na državnim i javnim funkcijama, od načelnika najmanje općine do Predsjednice Republike, a ostati nijem ili podupirati održavanje ovakvoga stanja.

To je neoprostivi grijeh.

Marko Ljubić/HKV