Već tradicionalno subota je nakon Muke i uskrsnuća našega Gospodina poprimila drugačije značenje. Prva Velika subota bila je u ono vrijeme ozbiljna kušnja Vjere za prve učenike. Samo je Blažena Djevica ostala nepokolebljiva na ovaj dan i zbog toga Crkva daje posebnu čast, kako objašnjava prof. Plinio Correa de Oliveira:

“Noću je lijepo vjerovati u svjetlost!”

Prema običajima katoličke pobožnosti, petak je posvećen Muci Gospodina našega Isusa Krista. Ta je činjenica vrlo objašnjiva, jer je umro u petak.

Nedjelja je posvećena uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. To je također objašnjivo: uskrsnuo je u nedjelju.

Između petka i nedjelje postoji subota. Taj dan sa sobom donosi tužnu, a ne veselu konotaciju, jer je subota bio dan posvećen Gospodinu u staroj sinagogi. Bio je to Božji dan, dan kada je stvaranje dovršeno. Subota je prestala biti sveti dan od trenutka kad je sinagoga lišena svoje uloge i kada je izgubila svoj savez s Bogom.

Kako bi katolička pobožnost trebala ispuniti subotu, dan smješten između dva druga vrlo uzvišena dana?

Kao što svi znamo, subota je posvećena Gospi.
Zašto je subota posvećena Gospi?
Zašto su, na primjer, prve subote u mjesecu odabrane za zajedništvo u molitvi pred Gospom?
Koji su duboki razlozi za ovaj katolički običaj posvećenja subote Gospi?

Razlog je pronađen u dokumentaciji iz opatije Cluny, koju ću ovdje citirati:

Predanost Gospi dobila je snažni poticaj početkom desetog stoljeća monaškom reformom koju je vodio Cluny, monaški red koji je izgradio srednjovjekovnu civilizaciju. Tada se je običaj posvećivanja subote posebno Gospi jako raširio.

Na primjer, sveti Hugo (opat od Clunyja) odredio je da kada se u subotu ne dogodi nepomična svetkovina, u svim bi se samostanima Clunyja trebao pjevati Oficij Blažene Djevice Marije i slaviti Misu “De Beata Virgine”, tj. liturgija posebno sastavljena od hvalospjeva njoj u čast. Papa Urban II naredio je dodavanje Malog Oficija naše Gospe subotom u Oficij Crkve subotom.

To pokazuje impuls koji je Red Cluny dao pobožnosti Gospi, a posebno u subotu.

Gospina vjera predstavljala je Crkvu!

Iako postoji nekoliko objašnjenja ovog običaja posvećenja subote Presvetoj Majci Mariji, ono najraširenije u kršćanstvu, koje je poticalo duše na posebne počasti Blaženoj Djevici, rezultat je velikog značaja uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista u srednjovjekovnoj duhovnosti.

Evanđelja nam govore da nakon smrti Gospodina našega Isusa Krista apostoli, učenici i svete žene nisu vjerovali u Uskrsnuće iako im ga je naš Gospodin često najavljivao.

Dakle, od vremena kada je Naš Gospodin umro na križu na Veliki petak do uskrsnuća u nedjelju, samo je Gospa vjerovala u Njegovo božanstvo. Stoga je samo ona imala savršenu Vjeru, jer kako sveti Pavao kaže: „Bez Uskrsnuća bi naša vjera bila uzaludna.” Stoga je te subote samo Gospa personificirala Katoličku crkvu na cijeloj Zemlji, a srednjovjekovni su je ljudi na taj dan posebno slavili.

Ovo objašnjenje ne može biti ljepše. Kao što svaki Katolik zna, ta je činjenica stvarna. Bilo bi pretjerano reći da su svete žene i apostol Sveti Ivan Evanđelist izgubili Vjeru, ali nisu imali vjere u Uskrsnuće. Nisu shvatili da će se to dogoditi iako je Gospodin o tome više puta govorio.

Uskrsnuće je tako nasilna činjenica, jedna toliko suprotna prirodnom poretku stvari, koje ljudski duh nije sklon zamisliti. I premda je naš Gospodin uskrsnuo Lazara iz mrtvih i oni su vidjeli to uskrsnuće, zbog otvrdnulih duša nisu uspjeli shvatiti da će i On koji je uskrsnuo Lazara podići i Sebe. Nisu shvatili da će naš Gospodin prihvatiti izazov koji su bogohulnici bacili u podnožje Križa kad su mu rekli: “Ako si Sin Božji, siđi s križa i spasi sebe.”

On je učinio mnogo više nego što je sišao s Križa i spasio se: Dopustio je sebi da umre, a zatim je uskrsnuo, nešto još daleko izuzetnije!

Izuzetnije je uskrsnuti sebe nego uskrsnuti Lazara. Jer, premda je izuzetno i nemoguće u prirodnom poretku stvari da živa osoba uskrsne mrtvu osobu, ovdje je još uvijek živa osoba koja je mrtvu osobu uskrsnula, ali da bi mrtav čovjek uskrsnuo, ustao iz dubine smrti svojim snagama govoreći svojoj duši: “Ustani, uđi u svoje tijelo i postani opet jedno s njim!”, to je vrsta pobjede unutar pobjede, vrsta veličanstvenosti unutar veličanstvenosti koja je ljudskom umu nezamisliva.

Obećanja Starog i Novog zavjeta su ispunjena!

Razumijemo da u Gospinom najbližem krugu, oni koji su je okružili u podnožju Križa – Evanđelist, svete žene, Nikodem, oni koji su u taj čas gorčine prišli i pratili Gospu, u njezinoj beskrajnoj tuzi, do njezine kuće i ostali kod nje – nitko nije znao da će On ponovno uskrsnuti. Ona je znala, ali oni nisu. Oni su imali tajanstven osjećaj da povijest našeg Gospodina nije zaključena i da još nije bila izrečena zadnja riječ. Njihova prisutnost u blizini Gospe jasno je pokazala da oni slute da će se nešto nastaviti, jer bi se u protivnom potpuno razišli. Ipak, iako su imali taj misteriozni osjećaj da će se nešto nastaviti, nisu mogli zamislili ideju Uskrsnuća. Izvještaj o stavu svete Marije Magdalene u evanđelju je jasan; nije očekivala da je naš Gospodin uskrsnuo.

Za to vrijeme samo je Gospa vjerovala u Uskrsnuće. Dakle, na cijelom licu Zemlje ona je bila jedino biće koje je imalo cijelu Vjeru, najcjelovitiju Vjeru bez sjene sumnje. Bila je to apsolutna sigurnost i neizmjerno bolno očekivanje zbog počinjenih grijeha ovoga svijeta, ali ona je bila neizmjerno mirna u sigurnosti pobjede koja se je približavala.

Prema tome, sa svakim trenom koji je prolazio, mač čežnje i boli nekako se još dublje zabijao u Njezino Bezgrešno Srce. Ali s druge strane imala je sigurnost i veliku radost zbog nadolazeće pobjede. A za nju je to očito bio razlog za utjehu i radost.

Budući je tom prilikom ona sama zastupala Vjeru, možemo reći da to ona nije učinila, svijet bi završio, jer svijet ne može postojati bez Vjere. Od trenutka kada bi Vjera prestala postojati u svijetu, Providnost bi svemu stala na kraj. Zbog Gospine zadivljujuće Vjere, ona je sama održavala svijet i dala kontinuitet obećanjima Evanđelja.

Sva obećanja data u Evanđelju i sva obećanja u Starom zavjetu da će Mesija zavladati cijelom Zemljom i biti kralj slave i središte povijesti, ne bi se ispunila da je u jednom trenutku Vjera bila izbrisana i da je svijet morao završiti.

Sve je to živjelo u Gospi. Bila je Kovčeg nade u budućim vjekovima. Imala je u sebi kao sjeme svu veličinu koju će Crkva razvijati tijekom vjekova, sve vrline koje će posijati, sva obećanja Starog zavjeta i sva postignuća Novog. Sve to je živjelo u jednoj duši: Gospinoj duši.

Dvije najuzvišenije prigode u Gospinom životu!

Možemo reći da je ova epizoda u Gospinom životu jedna od najljepših, do te mjere da se čovjek može zapitati: Nije li ovo ljepše od razdoblja kad je rodila Gospoda našega Isusa Krista u svojoj svetoj utrobi, koja je bila pravi Tabernakul?

U kojoj je od ovih dviju prilika bio Gospin život najuzvišeniji: kad je rodila Mesiju i sama nosila u sebi spasenje cijelog svijeta ili kad je u svojim grudima imala Svetu rimokatoličku i apostolsku crkvu, a samim tim i mistično tijelo Isusa Krista; svi ostali bili su nesavršeni, manjkavi, polu-nevjerni članovi ove cjeline koje je ona sama sadržavala na cjelovit način.

Mislim da bi bilo nepristojno odgovoriti na ovo pitanje. Netko bi mogao reći: „Ne razumijem zašto postavljate pitanje jer je imati u sebi Našeg Gospodina ljepše nego imati Rimokatoličku crkvu, jer je naš Gospodin glava Crkve i ništa nije plemenitije od njegove stvarne prisutnosti.“

Francuski dramatičar Edmond Rostand u svojoj kazališnoj predstavi “Chanteclair” kaže da je “Noću lijepo vjerovati u svjetlost.”

Koja je vrijednost vjerovati svjetlu u podne? Morate biti bolesni čovjek da ne vidite sunce u podne. Ali vjerovati u svjetlost u ponoć ili u tri sata ujutro, kad je čak i ponoć već daleko i imate dojam da nas je tijek stvari zauvijek uronio u mrak, tada je lijepo vjerovati u svijetlo.

“On će uskrsnuti!”

U toj strašnoj ponoći, u toj strašnoj bespomoćnosti, Gospa je vjerovala u svjetlo i zadržala svoju Vjeru u cijelosti! Zamislite Gospu kako promatra kako naš Gospodin umire. U ljudskom smislu, svaka Njegova rana bila je razlog da se potvrdi nesporna činjenica da će umrijeti. I umro je kako je Bossuet rekao: “slomljen, satrven, uništen”.

Kad je uzela Njegovo mrtvo tijelo, koje je trebalo pripremiti balzamima i mirisima i koje će biti položeno u grob, imala je u rukama taj ogroman tjelesni poraz i uvidjela je svu prirodnu nemogućnost uskrsnuća. Ipak je smireno učinila odlučan čin vjere rekavši: “Sve ove rane i uništavajuća smrt nisu bitni; Uskrsnuti će. U to vjerujem jer je On to obećao.” I u toj užasnoj noći, ona je sa sigurnošću rekla: “Vjerujem!” U to uopće nije sumnjala.

Iako je teško odlučiti koji joj je trenutak bio najljepši u njezinom životu, ovo je definitivno jedan od njih.

Častiti vjeru usred tragedije i sumnje!

Sada je razumljivo s kakvom je pronicljivošću Crkva izabrala dan za slavljenje Gospe. Upravo taj dan nas podsjeća na tragični čas sumnje i napuštenosti.

U petak On je umro. U subotu On je bio u grobu, namazan pomastima i mirisima, bez daha, umotan na hebrejski način, kamen je zapečatio prednji dio grobnice, čuvan od vojnika. Sve je bilo gotovo, osim u njezinoj duši, gdje je plamen Vjere i uvjerenja gorio u sigurnosti da će On uskrsnuti. Ovo je Sveta Subota.

Nije li istina da ovaj dan treba biti posvećen Gospi?

Nije li pošteno da se Gospa drži posebno blagoslovljenom od svih generacija svake subote do kraja svijeta? Ovdje više nije zato što je rodila Sina Božjega, već zato što je vjerovala u Sina Božjega. Pravo je to čudo! Stoga razumijemo s kakvim je pronicljivošću monaški red Cluny izabrao ovaj dan.

To je i razlog da na ovaj dan imamo posebnu pobožnost prema Gospi. Osobito štujemo Gospu svake subote ne iz uobičajenih razloga ili iz navike čije porijeklo ne poznajemo, već vidjevši uzvišeni i izvanredni razlog koji je stvorio tu naviku. A mi se obraćamo Gospi i molimo je da se nad nama sažali i pomogne nam na ovaj dan.

Naša je misija analogna Gospinoj: predstavljati Vjeru usred tame!

Dodali bismo još: Ako postoji dan kada vjerni katolik ima pravo tražiti Gospu da mu se smili, taj dan je subota.

Mi smo usred noći. Da Crkva nije besmrtna, moglo bi se reći da je Konstantinova crkva ugašena. Pred sobom imamo samo devastaciju, korupciju i bijedu u gotovo svakom sektoru ljudskog života – ako ne i u svima.

Čini se da sve govori da je kršćanska civilizacija umrla. Postoji, međutim, posuda kojom je Gospa željela biti, posuda časti i slave, posuda čednosti i vjernosti u kojoj se je sakupio čitav katolički smisao, sva predanost njoj, sva ljubav prema svim tradicijama koje drugi bezumno napuštaju. U tu je posudu istodobno položila nadu i sigurnost u Kraljevstvo Božje. U ovoj strašnoj noći duša vjernog katolika je posuda časti i slave, čistoće i vjernosti, koja se neprestano stavlja pred Gospin pogled i prima njezine blagoslove, jer je to veza između tradicije koja se nastavlja i budućnosti koja predstoji.

Danas očekujemo pobjedonosno Uskrsnuće!

Vjeran Katolik vjeruje. Uvjeren je da će u konačnici Marijino Bezgrješno Srce pobijediti.

Ta mu sigurnost daje mir u najvećoj nesreći, sličan spokoju Gospe na Veliku subotu.

Do pobjede Bezgrešnog Srca Marijinog živimo Veliku Subotu u kojoj bismo rekli da sve što volimo leži u grobu bez balzama i u neredu, preziru, mržnji i napuštenosti.

Međutim, vani nije samo par stražara, već tamničari sa svih strana svijeta.

Mi, zajedno s Gospom, sigurni smo u pobjedu.

Razumno je reći:
„O Bezgrešno, Mudro i Najvjernije Marijino srce, daj nam milost da budemo besprijekorni, posebno u čistoći. Daj nam milost da budem mudri i da posjedujemo vjernost imunu na sve što je suprotiva nama, tako da ako se i činilo da se svijet raspada, a zvijezde padaju s neba, a stupovi Zemlje pucaju, kažemo mirno, strpljivo s apostolskom energičnošću i hrabrošću: “Njezino Bezgrješno Srce će trijumfiratiti!”

………………………………………….

Prethodni članak preuzet je iz neformalnog predavanja koje je profesor Plinio Corrêa de Oliveira održao 19. studenog 1971. Preveden je i prilagođen za objavljivanje bez njegove revizije.

Izvorno objavljeno na TFP.org.