Kolonizatorske kolone

Kolonizatorske kolone

Na ustaško-partizanski svibanj nastavlja se paraderski lipanj. Paradira se sve u šesnaest, a čeka nas i srpanj u znaku paradnih proslava ulaska u Eu. Sve u svemu, otužno ozračje kolonijalnih okapanja i kolonijalnih proslava. Ništa tu nije naše ni u našem interesu, čak ni famozne ustaše i partizani. Prvi su se prikrpili jednoj verziji europskog totalitarnog ludila, a drugi drugoj. Nema više ni jednih ni drugih, ali ih zahvalno potomstvo prigodno priziva za svibanjske maskenbale.

Paraderi duginih boja novija su verzija ideoloških paketa uvezenih sa Zapada. Cijela ta stvar djeluje pomalo tragikomično. Uloge su podijeljene, a kolonijalni refleks obavlja sve ostalo. ”Naprednima” su puna usta ljudskih prava, jeftine patetike i nadmoći koja proistječe iz činjenice da su na strani ”21. stoljeća”, ”konzervativnima” su puna usta kršćanskih vrjednota, jeftine patetike i besmislenog opravdavanja da su i oni na strani 21. stoljeća, samo ne misle da je razložno nogom odgurnuti ljestve od prethodnih dvadeset stoljeća.

Svako vrijeme ima svoje heroje, pa tako i ovo, paradersko. Junak je naoko dobroćudni lik po imenu i prezimenu Ivo Baldasar. Široko osmjehnut, krupan, pomalo nalik na pandu, da bi ga izmislio za potrebe splitskih lokalnih izbora, Milanović mora da je zatražio pomoć profesora Baltazara. I taj Milanović-Baltazarov Baldasar korača na čelu ponosne kolone. Kao nekoć Nazorov Tito. Ili Poglavnik, jer neki nagađaju da je i njemu pohvale pisao.

Bilo kako bilo, Baldasar, koji je pred izbore bio Thompsonov fan i pristaša postavljanja spomenika Tuđmanu, veli da je pod njim Split dobiti ”gay centar”. Tako je Baldasar postao prvi pravi hrvatski postmodernistički političar, praktičar koncepta ”anything goes”. Doduše, prvi bi bio jedan drugi splitski Ivo da nije zanijekao kada ga je Aleksandar Stanković u svojoj emisiji nešto znakovito upitao.

Paradirat će se u subotu i u Zagrebu. Bit će to praznik demokracije, ljudskih prava i ”naprednosti”. Simptomatično je, doduše, da se u ”napredak” ulazi otpozadi, ali na putu progresa ne vrijedi se zamarati nijansama. U pozivu na zagrebačku paradu ponosa organizatori su nekako uspjeli pridobiti Povijest na svoju stranu. Tvrde da im je Povijest rekla kako će po zlu ostati upamćeni svi oni koji im se ne pridruže ili barem ne podrže njihovu paradu. Dirljivo je to povjerenje u Povijest, veselim se optimizmu paradera, neka je barem netko u ovoj zemlji optimist. Međutim, prilično sam skeptičan kada je pravorijek Povijesti u pitanju. Jer da ”paraderi” samo priupitaju sudionike svibanjskih kolona nešto o tome, saznale bi da sasvim lijepo mogu supostojati dvije dijametralno suprotne povijesti. Štoviše, upravo ta suprotstavljenost uvjet je njihova postojanja jer se međusobno pothranjuju. A kada jedna verzija povijesti definitivno prevagne, to znači tek da su njezini zagovornici uspjeli posmicati one druge. Stoga mi je kao čovjeku, koliko god se veselio optimizmu ”veselih”, pomalo nelagodno kad neka skupina tako blisko surađuje s Poviješću samom.

Prvog srpnja paradirat će političari, domaći i strani. Otkako je Ivo Remetinečki konstatirao da smo u banani, nije bilo tolikog slavlja. Hrvatska se konačno riješila tereta neovisnosti i red je da političari proslave što su se riješili muke oko vođenja zemlje. Od Prvog srpnja upravljanje zemljom bit će lako. Dobiješ sve napismeno, čak i kako krastavac treba izgledati. Zato mi se čini pomalo nepotrebnom ova panika ”naprednjaka” oko ulaska ”muško-ženskog braka” u Ustav. Oni koji propisuju kako krastavac mora izgledati teško da će propustiti i oblik brak propisati. Uostalom, poznato je da kolonije ne donose pravila, one ih samo provode.

Živi bili pa vidjeli.

Damir Pešorda

Share the Post