Kad pendreci pjevaju

Kad pendreci pjevaju

Bila je godina 1968., kažu glasovita godina. Prosvjedovalo se za ljubav, a ako bismo to preveli onda bismo rekli za spolnu slobodu. Postojalo je tu i nekih drugih ciljeva i objašnjenja, ali to je srž. Drug Tito u tadanjoj Jugoslaviji, premda je volio po svemu sudeći i muško i žensko te nimalo nije cijenio ljudski život, na sve se namrgodio. Bojao se da mu se ne poljulja vlast pa su pendreci u dobroj maniri one stare Jugoslavije, žestoko propjevali, u Beogradu i Zagrebu, onako u stilu bratstva i jedinstva. A pjevali su i po europskim metropolama, samo nešto uglađenije, barem kako izvješćuju mediji, jer gospoda to znaju ljepše činiti. I nakon svega desetljećima kasnije ozbiljni ljudi zaključiše da su te godine zapravo ubile ljubav. Tko je pošao njihovim stazama on ljubav više jednostavno ne poznaje. Sve se pretvorilo u računicu, mehaniku i slično. Broj bračnih rastava stao je rasti, počeli su se pisati bračni ugovori, za ono vrijeme kad se više ne bude zajedno. Naravno, ne smijemo zaboraviti, čudesna pilula za pobačaj uzdignuta je na tron, a on je, podrazumijeva se, postao znakom oslobođenosti. Protagonisti to ne će reći, ali hoće drugi, muškarac i žena pretvoreni su u objekt potrošnje. Uporabiš i odbaciš. Tako jednostavno. Mediji su se spremno upustili u trku. Promidžbeni spotovi još i danas vrište na sve strane. Uživajmo. Idiličnu sliku kvare oni koji sve to ne mogu izdržati pa uslijed duhovne pustoši naprave kakav veliki ispad poput onih u SAD-u u zadnje vrijeme u kojima bivaju ubijani ljudi. Nimalo čudno. Čovjek se oslobodio, kažu.

Ivo Baldasar, novi splitski gradonačelnik, nije imao čast živjeti u spomenutim godinama. A i da je živio, ne vjerujem da bi stao pred tadašnje raspjevane pendreke. Da se to zaključiti po onome kako se ponašao u utrci za gradonačelničko mjesto. Kad mu je zagustilo, počeo je nešto mrmljati i o Tuđmanu i o onome što on predstavlja. Pobijedivši odmah je sve i odbacio ne pitajući se koliko je ćudoredno doći prijevarom na tako ozbiljno mjesto. Umjesto toga njemu je čast, po medijima upravo tako izjavi, da je prvi splitski gradonačelnik u tzv. paradi ponosa te da će otvoriti u Splitu prvi gay centar. Pendreci u rukama zbunjenih policajaca uredno su popratili te njegove riječi. Obavljaju nametnutu im zadaću, a tako bi rado isprašili i Baldasara i njegove paradere, jer utjeravati pendrekom većini u glavu da manjina ima pravo mogu samo oni kojima je pendrek pjevao još 1968. I dokle oni misle tako, pita se svaki misleći građanin zemlje kojom parade kruže. Očito dotle dok u SAD-u ne pometu ispred svojih vrata. Trenutno su najjača sila na svijetu pa im se uvališe neki besprizorni i stadoše pendrek okretati prema većini koja radi i nema vremena baviti se glupostima. Lonac vrije i već ispušta žestoke fijuke.

Trenutni hrvatski političari na vlasti vrlo se plaše pendrekove pjesme. Ona njima gudi kroz susrete, preporuke, pozive bjelosvjetskih besprizornika. Tko je to vidio ne poslušati ih. Sada se nosi homoseksualizam, više-manje pedofilija, ta i takve se stranke osnivaju, politička korektnost… Sve se zna i sve lijepo piše, samo to treba uredno slijediti. Nije čudno da tako postupaju. Djeca su to svojih uspješnih tatica, onih što su imali crvenu knjižicu u džepu, a sada se furaju na detuđmanizam i te fore. Dok su njihovi vršnjaci izlazili pred pendreke tražeći ne spolnu nego političku slobodu, dok su ih doslovno ubijali, nekada ovamo nekada u inozemstvu, dok su morali odlaziti po bijelom svijetu u potrazi za pristojnim životom, oni su to sve imali ovdje. Završavali su škole, učili jezike, provodili se, stjecali veze i napredovali. Zlatna djeca zlatnih očeva što nas ponovno ostavljaju bez posla i uvaljuju u ogromne dugove. Dotle šapuću da ih pustimo da rade, čude se čemu te neke udruge koje se nazivaju »U ime obitelji« i slično, tko je njima dopustio da ih potiču da odgovorno obnašaju svoje dužnosti, tko… Mršte se njihova lica na zaslonima, a mi drugi mrštimo se ispred tih zaslona. Očito se ne razumijemo i nešto treba činiti.

Bilo puka osjeća se i u odnosu prema proslavi tzv. ulaska u EU. Ući će nešto hrvatskih zemalja, ono drugo ostat će s drugu stranu granice. Ljudi se s pravom pitaju čemu slaviti i rasipati novac. Izgleda da je nužnost ući u tu političku pustolovinu, ali kad je već nužnost ne mora se i slaviti. Idemo i koprcajmo se tamo kako znamo i umijemo. Da će se koprcati trebati, kažu nam i ove poplave. Oni tamo, ne još mi, grcaju pod vodom, najgorom u posljednjih 500 godina. Velike štete na sve strane. U tu svrhu postoje i određeni fondovi. Međutim, izgleda da pogođeni ne će moći iz njih dobiti ni mrvice. Predsjednik EU komisije José Manuel Barroso, negdašnji vođa maoističke i komunističke stranke a sada navodno socijaldemokrat, odobri preko 500 milijuna eura afričkoj državi Mali. Čim se spomene Afrika i pučkoškolci znaju da tamo ne bi trebalo biti poplava. Imaju pravo. Tamo francuska vojska ratuje s mjesnim islamistima. Ma potpuno nevažno s kojim sve ciljevima, samo je lako vidljivo da je to na način starih kolonizatora i da im zbog toga treba pomoć. Ne zovu MMF, on je pomagao Grčkoj pa joj voda stvarno dođe do grla. Čak su to i sami priznali. Kazni nema, zeznuli se ljudi i idemo dalje. Zeznuli su se i u jednoj Argentini, pa Brazilu, pa… Puno je tih zeznutih ili su na putu da to budu. Skupina Bilderberg pomno pazi da igra ne bi skrenula sa svoga kolosijeka. Sastaju se ovih dana, tamo negdje oko Londona. Po prvi put pripustit će provjerene novinare da nešto o tome izvijeste. Tako nije bilo od osnutka, te 1954. Sve su radili u tajnosti, dok im se za vrat ne natovariše hrabri ljudi koji staše istraživati što to oni zapravo rade. Saberimo dva i dva pa zaključimo da su zacijelo bili u događanjima i 1968. Kovali su pendreke za neke nove, sulude bitke.

Smiljana Rendić čije rasprave, kritike i izvješća upravo počinjem čitati, bila je drukčija. Ne znamo tko je ona bila? Mediji nas o tome nisu izvijestili, očito, neovisni, otvoreni i kakvi sve ne. Recimo kratko da je bila novinarka, prvakinja hrvatskog katoličkog novinarstva, njegovo zlatno pero. To joj ne bi priznalo današnje Hrvatsko novinarsko društvo, kao što joj nije priznavalo ni ono komunističko ili jednostavnije udbaško. To joj priznajemo mi. Otvorena uma stati nam je pred sve današnje i sutrašnje događaje. Odgode nema!

Miljenko Stojić

Share the Post