Konzervativna revolucija

Konzervativna revolucija

Hrvatskom, trube glasnici „svjetskoga duha“, hara konzervativna revolucija!

Uzbuna je očito lažna. Stanje je, koliko se može vidjeti, redovno. Hrvati već cijelo desetljeće žive mirno i tiho, u gradu službouljudno i pristojno, na selu gostoljubivo i iskreno. Ni traga kakvu metežu, a kamoli prevratu. Eto, Haaški im je sud opet natovario krivnju za srpske osvajačke ratove. Hrvate to nije  uznemirilo. Oni su uredno proveli izbore za svoju kolonijalnu samoupravu. I svi su na izborima pobijedili. Državna vlast oduševljeno priprema paneuropski oproštaj s državnom samostalnošću i suverenošću. Svečanosti će, više nema sumnje, pribivati i Tomislav Nikolić. To je u redu. Čovjek je naslov četničkoga vojvode zaslužio u Slavoniji. Izbivat će samo dr. sc. Ivo Sanader, otac hrvatskoga europstva. No on će svoju izočnost, ako je vjerovati vijestima iz Remetinca, iskupiti knjigom Kako smo platili ulazak u Europsku uniju.

Što je dakle tim trubačima? Da se nisu podnapili, pa ih spopadaju grozomorna viđenja? Ili ih je obuzeo bezrazložan strah, te čim šušne iz rujeva grma zeče, oni vide – vuka?

Tako sam u prvi mah pomislio, no odmah sam se predomislio.  Prenula me nesumnjiva jeka Partijskoga bojovnog govora. „Konzervativna revolucija“ zazvonila je u mom uhu kao negdašnja „kontrarevolucija“. I bi mi žao što Hrvatima takav govor i u liberalnoj demokraciji zaglušuje zdravi razum. – Ma hajde – reći će tkogod – to su besmislice! Više nema „ljudi posebnoga kova“. Svi su oni davno dezertirali iz diktature proletarijata u socijalnu demokraciju. – Prigovor je naoko razložan, ali u biti vrlo klimav. Kada je Povijest abortirala „ljude posebnoga kova“, oni su našli toplo utočište u socijalnoj demokraciji. No, čim se povijesna bura slegla, ta je nedonoščad i odatle pobjegla, ovaj put u neoliberalizam. I evo ih opet: protiv demokracije, protiv prava, protiv reda i poretka! „Novi slobodari“ danas biju boj u korist stranog kapitala i iščašenih domaćih manjina koje poriču cjelokupni hrvatski sustav društvenih vrjednota. A to se ne može činiti bez bojovna javnog govora.

Hoćete primjere? Evo. Zacrvenit ćemo cijelu Hrvatsku! (Ivo Josipović). Ako Madžari žele rat, imat će ga! (Slavko Linić MOL-ovoj upravi u Ini).  Štrajk? To je rat, a ja sam opasan u ratu! (Slavko Linić sindikatima). Agresivne skupine vode kulturni rat (Zoran Milanović o porazu školskog Zdravstvenog odgoja na Ustavnom sudu). Rat. Rat. Rat. Što dakle? Rat je „novim slobodarima“ u politici ono što je Heraklitu bio u ontologiji – otac svih stvari.

A razumiju se oni u ratovanje. Napad je, vele, najbolja obrana. Stoga u školi promiču homoseksualnost, na ulici i trgu predvode pederske parade, u Splitu otvaraju LGBT-centar… –  Ej –  upadam sam sebi u riječ – pazi da ti samari ne budu brži od konjā! – Da, da, ponavljam, lako je zaglibiti u nepravdi. Možda „novi slobodari“ propederskom politikom okajavaju grijehe svojih ideoloških predaka?! Partija je, kao što svjedoči mučenički usud partizanskog kapetana Josipa Mardešića, nekoć pederastiju kažnjavala smrću… Dobro, velim, možda. Ali zar se grijeh grijehom okajava? Pa ovi sada spolnom nastranošću zlostavljaju cijelu naciju! A kakav grijeh okajavaju uvodeći Srbima ćirilicu u službenu uporabu u Vukovaru? Što iskupljuju suzbijanjem patriotizma, promicanjem kozmopolitizma? Zašto ljude koji mirno odolijevaju njihovu prevratničkom barbarstvu optužuju da su agresivni i da vode kulturni rat? Možda samo stoga što je napad najbolja obrana.

Trubači „svjetskoga duha“ obitavaju s onu stranu dobra i zla. Stoga ih ne treba pitati kako ih nije sram konzervativcima podmetati revoluciju. No dobro bi bilo znati što je nadahnulo izričaj „konzervativna revolucija“. Tu oksimoronsku mudrost zavrtio je Davor Butković u Morgenblattu kada ga je prenerazila građanska inicijativa „U ime obitelji“. Ta „agresivna skupina“ uspjela je u zakonskom roku od 15 dana prikupiti ne traženih 450.000, nego 710.000 biračkih potpisa! Ljudi k’o mutavi podupiru zahtjev da vlast raspiše ustavotvorni referendum na kojemu bi politički narod (demos), ako referendum uspije, dopunio Ustav odredbom: Brak je životna zajednica žene i muškarca! Butkovića je, kad je čuo tu strahotu, valjda udario Titov konj kopitom u glavu, pa je odmah shvatio da je izbila nekakva – revolucija! Shvatio i napisao: konzervativna.

I počelo je zanimljivo društveno gibanje. Drzoviti Zoran Šprajc u Dnevniku je Hrvatske (javno-privatne) televizije predloženu odredbu ocijenio homofobnom. LGBT-udruge pojačale su urnebesnu borbu za korjenitu jednakost muških, ženskih, muško-ženskih, žensko-muških i bespolnih osoba. Ideal je krasan, kao u poemi Velimira Chlebnikova: „ravnopravnost lijenosti i marljivosti, konja i krava“. I sve u „ovoj zemlji“ što je na sliku i priliku „ove vlade“, sve to, kao da je rođeno u „istospolnu braku“, ustade u potporu zastavi duginih boja žestoko se protiveći raspisivanju referenduma o braku.

Što im je tako mrsko u shvaćanju da je brak životna zajednica žene i muškarca? Što je tu revolucionarno? Ništa. To je banalno konzervativna definicija braka. Ona samo čuva postojeće stanje. Ako je tako, oko čega se svjetina gloži? Oko društvene vrijednosti nastranih spolnih igara. A što s time imaju Šprajc, Milanović, Nenad Stazić, Peđa Grbin? Uglavnom ništa. Oni se samo boje buđenja narodne volje. Ako inicijativa „U ime obitelji“ probije bedem odmetnute vlasti, zaredat će referendumi i o puno važnijim pitanjima. To je njezina prava vrijednost.

Toga su svjesni i ustavnopravni stručnjaci. Njima nije smetalo kada su HDZ i SDP mijenjali Ustav da bi frizirali narodnu volju. To je valjda bilo „nužno“ jer se „nedjeljivi“ i „neprenosivi“ hrvatski narodni suverenitet nije mogao drukčije prenijeti u Bruxelles i podijeliti sa svim narodima u Europskoj uniji. Čudno je da ljudi kojima takve stvari nisu smetale sada panično  opominju vlast: Raspišite referendum, inače ćete izazvati ustavno-političku krizu! Svašta je moguće, ali u Hrvatskoj ustavno-politička kriza?! To je neumjesna ustavnopravna šala.

Share the Post