Rat svjetonazora

Rat svjetonazora

Živimo u zemlji u kojoj nikada nije sazrela kultura javnog, argumentiranog dijaloga. Javno debatiranje bez isključivosti i „ad hominem” agresivnosti, u Hrvatskoj je gotovo bez tradicije. Drukčije mišljenje, suprotan stav i svjetonazor oglašava se kao neprijateljski – kad trublje zatrube, zbor porugljivaca krene na neistomišljenika da bi ga izrugao, ismijao, diskreditirao, bez obzira na argumente. Mediji, pogotovo virtualni sa tzv. društvenim mrežama nekima služe za rat svjetonazora, za čoporativnu, bespoštednu borbu različitih diskursa, kao da je mišljenje stvar jače reklame, buke i nadvikivanja, a ne pameti i činjenica. U ratnim uvjetima, to se još može shvatiti, no što kad mentalitet ratne propagande zavlada mirnodopskim medijima? Što kad nadvladaju ljudi koji sučeljavanje mišnjenja i svjetonazora doživljavaju kao vječnu borbu, rat i sukob svim sredstvima? Gdje su nestali duh, um i intelekt? Gdje je nestala sposobnost čovjeka da sasluša drugoga, da promisli i prihvati izazov da se samo svojom pameću nađe sučelice tuđem i drukčijem mišljenju?

Ima nešto infantilno u toj potrebi da su mišljenje koje se ne može nadvladati pameću i argumentima, zatre porugom i zaobilaženjem teme, udarcima na osobu koja ga izriče. Tu vještinu je do dijaboličnih razmjera svojedobno razvio Feral Tribune i zagadio novinarstvo „na ovim prostorima”. Kad bi analizirali koliko je ljudi koje su napadale takve novine dobilo uopće šansu da se brani, zaprepastili bi se mnogi koji su destrukciju zamijenili s demokracijom. Goebbels ima puno svoje duhovne djece u Hrvatskoj, psihologija propagandizma je vrlo opasna kad se uvuče u ljudsku zlobu, duhovnu inferiornost i intelektualnu oholost. Pobijati jedan promišljen i informiran stav, recimo, kao nazadan, nije nikakav racionalan ni kulturan argument. On je ultimativan i obojen predrasudom. Tko može reći što je progresivno a što nazadno u jednoj intelektualnoj i razboritoj debati, u kojoj sudjeluju kompetentni ljudi, a da ne bude ohol i drzak? Diskreditacija suprotnog mišljenja, bez da se razmotre njegovi razlozi, napadima na govornika i njegovu osobu, oblik su čistog, perfidnog nasilja koje se krije iza fasade satire i kritičnosti.

Rat svjetonazora može biti opasniji od svakog drugog rata, jer on je shvaćen kao rat za duše, u njemu je ulog istina koja se više ne može braniti civiliziranim sredstvima, kojoj agresivni i isključivi žele oduzeti duhovno i umno dostojanstvo, pravo da bude argumentirana i zastupana bez obzira na vrenje emocija, osobnih animoziteta ili želja. Ako netko iznosi svoje mišljenje i elaborira ga ozbiljno i utemeljeno sa svojih pozicija, onda je stvar kulture, dosega ljudskog društva i zrelosti čovječnosti, da se svako takvo mišljenje sasluša i pogleda kroz prizmu logike, razuma i iskustva. Ako se ne može iznijeti jedno takvo mišljenje bez javne histerije, bez javne rasprave ili normalne reakcije s protuargumentima, onda ljudsko društvo ne funkcionira zdravo, naginje verbalnom i psihičkom nasilju, a sutra i fizičkom. Smatram intelektualnom i ljudskom mizerijom svakoga tko na neistomišljenika nasrće s ciljem da ga izruga i ponizi, tko iz svoje virtualne busije iživljava vlastitu inferiornost na drugima i tko nije sposoban apsorbirati tuđe konkluzije i sagledati ih u svjetlu svoga stava i uma. Takvi um i nemaju, ali su došli do otkrića primata da kost može poslužiti kao toljaga. Dotle su već evoluirali.

Zoran Vukman

Share the Post