Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: “Što govori svijet, tko sam ja?” Oni odgovoriše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.” A on im reče: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Krist – Pomazanik Božji!” A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: “Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
(Luka 9,18-24)
JEDINI PRAVI ODGOVOR
Kada bi vas netko zaustavio na ulici, stavio vam mikrofon pred lice i upitao vas: „Tko je za vas Isus Krist?“ biste li dali odgovor bez razmišljanja ili biste počeli zamuckivati? Ili biste šutjeli?
Puno nas danas na ovo pitanje odgovara zamuckivanjem. Nažalost mnogi kršćani šute. Ni da „beknu“. Kao da im je maca pojela jezik. Ili ako odgovaraju onda se služe arsenalom odgovora kojeg, kad je Isusov identitet u pitanju, ovaj svijet nudi „šakom i kapom“.
Pa kažu, Isus je prorok, židovski vođa, netko tko je činio dobra djela, veliki učitelj, najveći čovjek koji je ikada živio, čovjek od akcije, mistik, revolucionar, osloboditelj, veliki moralni vođa … i u svakom od ovih odgovora postoji dio istine … ali od Evanđelja – ni traga, ni glasa.
Ukoliko nastavimo slušati sufliranja ovoga svijeta i mi ćemo se jako brzo izgubiti u tolikim točnim odgovorima među kojima niti jedan nije onaj pravi.
Današnje čitanje jedno je od onih koje nas izravno „lupa u glavu“. Gleda nas pravo u oči. I traži od nas odgovor. Traži ga danas. Nije nam dopušteno zamuckivati, a kamo li šutjeti.
Zašto?
Zato jer mi za sebe tvrdimo da smo sljedbenici Isusa Krista. Tvrdimo da slijedimo Živoga Boga. I zato današnje pitanje nije upućeno isključivo dvanaestorici nego je upućeno izravno i nama danas.
“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”
Ne tko je BIO Isus, nego tko JEST Isus!
I sada za nas nastaje problem. Ako zamuckujemo i odgovaramo onako kako nas to uči odgovarati ovaj svijet onda mi nismo Isusovi nego smo od ovoga svijeta.
To je nedvojbeno.
Ako šutimo kao što mnogi kršćani šute, ako poput tolikih političara „kršćana“ vodimo dvostruki život, nedjeljom zauzimajući prve redove u crkvama, a radnim danom glasajući za protu Božje, protu čovječje i protu narodne zakone, onda se mi svojom šutnjom odričemo Isusa Krista.
I to je nedvojbeno.
Zašto to činimo? Vjerojatno zato što biti autentični kršćanin, biti Kristov sljedbenik, nije ni malo laka stvar. To je puno više od ouobičajenog nedjeljnog jednosatnog boravka na Svetoj Misi. Pa na različite „vijesti“ tjedno trošimo deseterostruko više vremena, zar ne?!
Problem je i u još nečemu, A taj naš problem, najveći od svih problema, jasno je naveden u današnjem čitanju.
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“
Ova nam riječ „danomice“ smeta. Bode nam oči. Mi smo kršćani onda kada nama to odgovara. Onda kada nam je zgodno, prigodno, ugodno, potrebno.
Ali „danomice“?
Svakog dana?
Isuse, zar uistinu to mora biti baš „svakog dana“?
Postoje li možda neki „slobodni dani“?
Što je s „dopustom“? A godišnji odmor? Bolovanje?
Taj naš križ, o kojemu tako često znamo pred drugima govoriti, nije ni naša dosadna punica, ni naša ljubomorna svekrva, ni naš zločesti susjed, pa čak ni naša teška dijagnoza ili naš loš brak, nisu to ni naši opaki šefovi ni zavidni suradnici.
Naš križ je naše sljedbeništvo Isusa Krista. Naš križ kojeg nosimo jest naša volja i naša spremnost slijediti Isusa Krista, tješiti potlačene, služiti potrebne, odreći se svijeta, te ako je potrebno, biti i razapet radi svoje vjere.
To je naš križ. I njega treba nositi, kako to Isus kaže, danomice. Svakog dana. A nama se baš to ne dopada. I zato mi tako zamuckujemo kada nas Isus pita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”.
Zato mi dajemo svakakve odgovore, a nikako onaj pravi.
Zato mi šutimo. I okrećemo glavu kada nas o Kristu pitaju.
Ali ovo je krucijalno pitanje. Ovo pitanje odzvanja kroz čitavu ljudsku povijest. Ovo je pitanje svih pitanja. Ono nas tjera dati odgovor, a taj naš odgovor određuje našu sadašnjost, određuje našu bližu i dalju budućnost i što je najvažnije određuje našu vječnost.
Ovo pitanje zaslužuje dobiti svoj odgovor. Ne zato što bi Isus trebao znati taj odgovor, nego zato što to pitanje postavlja sam Bog i što odgovor od nas traži sam Bog. To nam je pitanje postavljeno kako bi nam se naš um razbistrio i kako bi dobili nedvosmisleno jasan odgovor na pitanje – „Tko smo mi u odnosu prema Bogu?“
Petar je konačno došao do onog jedinog pravog odgovora.
“Krist – Pomazanik Božji!”
Priznati da je Isus Božji pomazanik, da je on Krist i da je on Bog, to znači priznati i tko smo mi. Da smo djeca Božja. I da trebamo živjeti s Kristom i u Kristu.
Ovo pitanje traži svoj odgovor od svakoga od nas.
Ovo pitanje ne će nestati ukoliko ga mi ignoriramo.
Ono će iskrsnuti u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu.
Zato ostavimo sve sa strane. Sve ostalo u našem životu može čekati.
Ali ovo pitanje ne može i ne smije čekati na naš odgovor.
Jer o našem odgovoru ovisi sve.
Uistinu sve.