Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za solom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” A Isus, da mu odgovori, reče: “Šimune, imam ti nešto reći.” A on će: “Učitelju, reci!” A on: “Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?” Šimun odgovori: “Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.” Reče mu Isus: “Pravo si prosudio.” I okrenut ženi reče Šimunu: “Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.” A ženi reče: “Oprošteni su ti grijesi.” Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta?” A on reče ženi: “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!”
(Luka 7,36-49)
U SUDNICI
Smijemo li nekome suditi?
Da, naravno. Smijemo. I moramo.
Svakoj osobi koja je prekršila dogovorene društvene norme, sud treba, u pravednom sudskom procesu, temeljem vjerodostojnih dokaza ustanoviti eventualnu krivnju, te sukladno postojećim pravnim normama treba tu osobu i osuditi.
Ali nažalost svi mi jako dobro znamo da našim svijetom prava ima „k’o u priči“ ali da pravda već odavno ne stanuje među nama. To su notorne činjenice.
Ali što je s osudom nečijih, pa čak i legalnih, postupaka, koji nisu u suglasju s našim moralnim i etičkim sustavom vrijednosti? Smijemo li donositi vrijednosni sud o tome koliko je netko dobar, a koliko je zao, koliko je netko pošten, a koliko je nepošten?
Smijemo li tu arbitrirati?
Mi kršćani bi se trebali držati onog pravila po kojemu legalno izabrana sudska vlast sudi svim ljudima temeljem postojećih pravnih normi, a mi ljudi smijemo i moramo osuđivati nečija zlodjela, temeljem Božjih zakona i Svetog Pisma, ali osuđivati vrijednosno neku osobu može samo Bog.
Nažalost mi smo, kada je u pitanju nečiji karakter i kada je u pitanju uzrok nečijeg ponašanja, postali i tužitelji, i porota, i suci. Pomiješali smo ingerencije. Pomiješali smo uzroke i posljedice.
Sebe, najčešće, držimo kao neupitan model i uzor ponašanja. Jer, Bože moj, mi smo pošteni ljudi, karakterne osobe, veliki i dobri vjernici, neupitni domoljubi, vrsni roditelji.
Ne, na nama nema ni traga od grijeha, ali zato u drugima prepoznajemo uzroke svih aktualnih nevolja i problema. Sebi dajemo za neupitno pravo prosuđivati i osuđivati tuđa srca i tuđe duše.
U biti igramo se Boga.
Želimo bližnjemu biti Bog. I batina. Naravno.
Hrvatska je idealan primjer koji potvrđuje ovu tvrdnju. Mi u Hrvatskoj nismo nikoga sudili ni osudili za bezbrojna celebrity pokies zlodjela u komunizmu, kao ni za tolika zlodjela nanesena hrvatskom narodu u Hrvatskom Obrambenom Ratu.
Ali zato, ako već nikome nismo sudili i nikoga nismo osudili za neupitna zlodjela, zato barem čitavo vrijeme, od 2000 godine na ovamo, osuđujemo „urbi et orbi“ sve one koji su najzaslužniji za stvaranje moderne i neovisne države Hrvatske.
Mediji upregnuti u interese različitih globalnih centara moći, uvijek jedni te isti „opinion makeri“, političari cijepljeni protiv svega što je i nalik hrvatskom identitetu, svi oni sustavno i unisono godinama, bez i jednog jedinog dokaza, razapinju na križ srama utemeljitelje, branitelje i osloboditelje države Hrvatske, kako one žive tako i one mrtve, osuđujući njihove ideale i ostvarenje njihovih snova.
Moderni komesari duha, moderni farizeji, ne vide svoj „mentalni komunizam“ kojemu i danas pokorno služe ali vide u svima drugima domoljublje i bogoljublje, a što je danas preveliki krimen koji bi mogao proći nekažnjeno.
I tko je tu kriv?
Oni koji su željeli i koji i dalje žele uništiti Hrvatsku?
Ili mi koji, na ovaj ili na onaj način, to dopuštamo?
Tko je tu grješnik?
Ili postavimo pitanje tko je grješnik u današnjem čitanju?
Pa ova „koja bijaše grešnica u gradu“, kaže evanđelist Luka, zar ne?!
Ali bojim se da smo nekoga preskočili. Nekoga ne vidimo kao grešnika. Ne vidimo sebe. Ne vidimo sebe kao grešnika, jer ne vidimo Farizeja Šimuna kao grešnika.
Mi u biti nikada nismo za sebe ni mislili da smo grešnici.
Mi u biti nikada nismo čeznuli da nam Bog oprosti naše grijehe.
Mi u biti nikada nismo za sebe mislili da smo krivi za stanje u Hrvatskoj.
Mi u biti nikada nismo čeznuli da nam naša domovina oprosti što smo joj učinili.
Mi uopće nemamo svijest o svojoj grešnosti. I u tome je naš najveći problem. Nas je naša oholost zaslijepila i mi mislimo da nama ne trebaju ni Božji oprost ni Božja milost. Mi smo uvjereni da se mi nemamo što kajati zbog stanja u našoj Domovini. Drugi da, ali mi ne. Ni slučajno.
To je bila situacija i sa Farizejem Šimunom. On je bio slijep kada je bila riječ o njegovoj potrebi za Bogom. Kada je Isus rekao: „Komu se malo oprašta, malo ljubi.“ on nije govorio o ovoj ženi.
Isus je govorio o Šimunu.
Isus je govorio o onima koji su poput Šimuna.
Isus je govorio o nama.
Najmanje je dvoje grješnika u današnjoj priči. I po Isusu lakše je oprostiti prostitutki koja tuguje u svome srcu što je griješila nego ovom Farizeju koji misli da je superioran i koji drži da se njemu nema što oprostiti.
Isus ni na koji način ne prihvaća niti odobrava ponašanje ove žene ali čini se da mu daleko teže pada samodopadan i „pravednički“ stav Farizeja.
Ja se najiskrenije nadam, uistinu se nadam, da će Božja milost biti dovoljna Šimunu u onaj posljednji dan, u dan kada će se knjiga Života otvoriti, i kada ćemo svi mi stati pred Boga, Velikog Suca, jer previše je Šimuna u meni, a vjerojatno i u mnogima od vas.
Božja milost naša je jedina nada, ukoliko već danas ne počnemo moliti se da nam Bog pomogne voljeti druge ljude, a to znači i svoju Domovinu, a da sud o ljudima prepustimo njemu.