Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.” “Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.”

Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: “Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!” A on im reče: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.”

(Luka 10,1-12. 17-20)

IMAMO LI ŠTO ZA PRIJAVITI?

Nosimo, vučemo, teglimo,

stenjemo, padamo,

pod teretom

suvišne

prtljage.

Kada se vraćate iz Svete zemlje Izraelski carinik će vas upitati ako sa sobom nosite nekakav poklon, tko vam ga je dao, tko je taj poklon pakirao, je li netko drugi dirao i pakirao vašu prtljagu? Sigurnosna služba se nada da ste vi čitavo vrijeme vašeg boravka u Izraelu imali pod punom kontrolom svoju prtljagu.

Ali pitam vas ja, tko pakira vašu emocionalnu prtljagu?

Vi sami? Ili možda ipak netko drugi, a da vi toga niste ni svjesni?

Je li se netko petljao ili muvao oko vaših emocionalnih kofera prije nego što ste došli do točke u svojem životu, u kojoj se sada nalazite?

Ako ne možete sa sigurnošću potvrditi da nitko u tome nije imao svoje prste onda je krajnje vrijeme da otvorite svoju emocionalnu prtljagu i počnete stvari u njoj kontrolirati i preslagivati.

Možda su se u nju uvuklo nešto što vas muči? Čini nesretnim?

Nešto loše? Neko zlo?

Možda se je  to uvuklo dok vi niste gledali?

I za vaše dobro, za vaše emocionalno dobro, za dobro vašeg života s bližnjima, za vaš odnos s Bogom, vrijeme je raspakiranja i odvajanja onog dobrog od onog lošeg.

I molim vas, nikada ne ostavljajte svoju emocionalnu prtljagu izvan svojeg vidokruga. Ne, nitko vam je ne će ukrasti, nego će vam u nju natrpati toliko toga lošeg da je vi jednostavno ne ćete biti u stanju više nositi.

I ne samo to, u jednom trenutku vas će se pitati: „Što to nosite sa sobom?“

Ali iako svjesni činjenice da nas višak stvari u životu čini ovisnicima u svakom smislu mi i dalje volimo imati što više toga. Volimo skupljati. Neka se nađe. Ili neka drugi vide. „Ima se. Može se.“

Pa makar to što teglimo kroz život bilo nama na zlo i na nevolju.

Zato današnje čitanje nije štivo lagano. Jer u njemu slušamo da Isus svoje sljedbenike šalje na put i govori im neka sa sobom nose što manje stvari. Nama taj minimalizam ni malo nije po volji.

Znate li koje je jedino vrijeme, koja je jedina situacija, u kojoj se mi ne volimo hvaliti s onim što posjedujemo?

Koja je to situacija u kojoj tako strasno tvrdimo kako imamo puno manje nego što je to uistinu tako?

To je situacija kada dolazimo na neki granični prijelaz i kada se trebamo suočiti sa carinskim službenicima. Tu su pred nama dvije opcije. Jedna je prolaz za one koji nemaju ništa za prijaviti i jedan je prolaz, nama tako mrzak, za one koji imaju nešto za prijaviti.

I rekli bi mi, slušajući Isusove naputke sedamdeset i dvojici, da je njima lako. Za razliku od nas, modernih nomada, oni tako malo toga nose, malo toga imaju i njih čeka onaj ugodniji prolaz gdje se ništa ne treba prijavljivati.

Ali ne. Stvar je baš suprotna od našeg razmišljanja i očekivanja.

Oni imaju i te kako što za prijaviti.

U biti oni imaju SVE za prijaviti.

Svatko od nas, svakoga dana, dolazi u situaciju, na ovaj ili na onaj način, u kojoj ga netko pita: „Imate li što za prijaviti?“

Svi smo mi, baš kao i Isusovi učenici, poslani na put i svi mi prilazimo mjestu gdje se naš put razdvaja. Na jednoj strani stoji natpis: „Ništa za prijaviti.“, a na drugoj: „Stvari za prijavu.“

U koji ćemo red stati?

1882. godine irski pisac i pjesnik Oscar Wilde odlazi na turneju po SAD. Ima tek 27 godina i još je uvijek nepoznat. Na Staten Islandu carinici ga pitaju ima li što za prijaviti. Uslijedio je njegov čuveni odgovor: „Nemam ništa za prijaviti osim svoje genijalnosti.“

Kristovi glasnici nikada ne prijavljuju svoje stvari, pa ni svoju genijalnost ako je imaju. Umjesto toga Isusovi sljedbenici prijavljuju jednu i samo jednu stvar – „Dolazak Kraljevstva Božjeg“ .

Naše stvari, koje tako pozorno vučemo sa sobom kroz život, apsolutno su nebitne. Ali bez obzira na količinu i vrstu prtljage mi u jednom trenutku moramo izabrati prolaz na kojem se očekuje da nešto prijavimo.

Ako poslušamo Isusa ne ćemo voditi računa o suvišnoj prtljazi koju nam je pokušao uvaliti ovaj svijet. Ne, putovati ćemo bez opterećenja s nebitnim, suvišnim, prolaznim stvarima i što je najvažnije odbaciti ćemo čitavo ono zlo koje se je u nama nakupilo.

Ali zato ćemo, rasterećeni, rado pred svima stati i pred svima govoriti da javno prijavljujemo kako sa sobom nosimo Isusa Krista i njegovu poruku svijetu o skorom dolasku Kraljevstva Božjeg.

„Da, mi imamo itekako što za prijaviti!“