Slikovito kazano, Hrvatska je poput ranjene ptice slomljenih krila.

Još uvijek diše, pokazuje znakove života, ali je na umoru.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

‘Nalazimo se u trenutku koji traži široki nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja. Nema ni prostora ni vremena za podjele… Krajnje je vrijeme da se u savladavanju gospodarske krize izdignemo iznad pojedinačnih i stranačkih interesa. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti i provedemo promjene koje je nemoguće odgađati…’, rekla je među ostalim u svom inauguracijskom govoru novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar-Kitarović.

Lijepo je ovo rečeno, ali kako ćemo se izdignuti iznad krize, iznad pojedinačnog ili stranačkog interesa, ako ne znamo gdje se to danas zaista nalazimo, ako ne znamo koliko smo doista duboko pali? Kako ćemo se to svi zajedno vinuti iznad svojih brojnih stranputica i idola koji su nas prevarili i učinili tako teškim i tako ratoborno praznim? Kako ako nas nije prožela strahota vlastite mizernosti i vlastitog promašaja? 

Slikovito kazano, Hrvatska je poput ranjene ptice slomljenih krila. Još uvijek diše, pokazuje znakove života, ali je na umoru. Ptica je to koja misli da može samu sebe ozdraviti. A ne može.Treba joj netko da joj primi krila, da ih dodirom iscijeli, da joj izvadi trnje, da je povije i ugrije, kako bi se pridigla i poletjela u slobodu.

Jer ne može se, u takvom stanju, ptica sama po sebi izdignuti. Rane na krilima su joj otvorene, a trnje joj je duboko zariveno i u prsa i u leđa. Vrijeme neumoljivo curi, a hrvatska ptica mora priznati da u samoj sebi nema lijeka. I krajnje je vrijeme, sve upućuje na to, za nešto o čemu ova ‘naša ptica’ gotovo uopće nije razmišljala. Ili, zbog ponosa, nije htjela razmišljati. 

U svezi toga, prisjećam se neobičnog događaja koji se zbio prije otprilike godinu dana. Sjedio sam tog nedjeljnog i hladnog jutra u jednom od kafića na Zapadnoj obali u Splitu. Bila je rana ura, pa je svega nekoliko ljudi tu došlo popiti kavu. Malo sam čitao knjigu, pa malo razmišljao pogledavajući prema splitskoj luci, i još dalje, prema pučini, Braču i Šolti u daljini…

No, u nekom trenutku pogled mi je, s desne strane, kroz ostakljeni kafić, skrenuo prema pločniku. U neposrednoj blizini, tik uz rub kafića, bespomoćno je ležala mala ptica. Ne znam točno koja, ali znam barem da nije bio ni vrabac ni kos. Ležeći tako na boku, podrhtavala je i jedva davala znakove života. Uz to, puhala je bura i, po svemu, nije joj bilo pomoći. ‘Na izmaku je… Gotova je…’, s tugom sam mislio u sebi. ‘Uostalom, što bih mogao učiniti ako bih ustao s ovog mjesta, izašao vani i prignuo se do nje? Što bih i gdje bih s njom? Ionako je to već, nažalost, svršena stvar… Možda bih je jedino mogao uzeti i negdje odnijeti, iskopati jarak, položiti u zemlju, pokriti s malo zemlje i lišća…To je sve…’. Tako sam, eto, zaključio ne skidajući pogled s izmorene ptice.

I dok sam sve to tako racionalno prebirao u mislima, pogledaj, jedan od onih gostiju iz kafića, ustao je sa svoje udobne stolice, bez jakne izašao vani na hladnoću i – prišao ptici. ‘Pa što ovaj čovjek hoće postići? Samo gubi vrijeme. Ili će je, možda, on uzeti i negdje odnijeti, baš kako sam i ja mislio…?’, mislio sam sasvim običnom logikom.

Čovjek se, dakle, polako sagnuo i s obje ruke nježno uzeo pticu i, očito, pokušao postaviti na noge ne bi li joj to, valjda, kakvim čudom pomoglo. A onda se dogodilo nešto što, zasigurno, neću nikada zaboraviti! Nešto što sam zapanjeno i s nevjericom promatrao!

Naime, nakon što ju je ovaj čovjek blago i pažljivo uspravio, nisu prošle niti dvije-tri sekunde, a ptica je nenadano i naglo počela mahati krilima! Poletjela je, gle, brzo u zrak, u slobodu, i to s takvom sigurnošću koja ostavlja bez teksta i bez daha! Kao da joj se prethodno nije ništa dogodilo! I kao da je, s krajnjim naporom bila došla do tog ruba kafića, čekajući da joj netko iznutra priđe i dodirne je kako treba. Da je malčice ispravi jer dalje sama nije mogla…

Nas nekolicina posjetitelja kafića, pogledavali smo se bez riječi. Bili smo, naime, privilegirani svjedoci nesvakidašnjeg prizora! Ipak, koliko god sam bio sretan zbog  ‘nanovo oživjele’ ptice, toliko sam bio i posramljen jer sam predugo čekao misleći kako nema nikakvog smisla ustati i prevaliti tih nekoliko koraka zbog, praktički, već uginule ptice.

Da, vrlo sam brzo razumio poantu kako nikad ne mogu sa sigurnošću znati hoće li moje ustajanje i odlazak do neke nemoćne ptice išta promjeniti. Možda i neće, ali sad znam da uvijek vrijedi napraviti taj iskorak i vjerovati, jer nikad ne znaš što se može otvoriti… I što može iznenada poletjeti.

Svakako, čudesne stvari mogu se i danas dogoditi. Ali, samo ako ne ostaneš na istom mjestu na kojem si bio. Ako si spreman ustati i riskirati udobnost, možda ugled ili pak nečije ruganje iz kafića! Ako ništa drugo, barem si učinio ono što je bilo do tebe. I, možda, ne znajući potaknuo barem još jednog ljubitelja kave da izađe vani, kolika god bila hladnoća i kolika god bila bol neke ptice. 

Da, Hrvatska je naša bespomoćna i ošamućene ptica sa Zapadne obale. Mi smo, zapravo, ta pala i šćućurena ptica koja drhti na hladnom pločniku, spremna da skonča svoj kratkotrajni let. Mi smo, zapravo, ta lijepa, ta draga, ta slatka ptica koja nije marila za ljepotu svojih krila i za Onog koji joj je krila dao! Mi smo ta ptica koja se, ne tako davno, donekle okusila slobodu, a onda je brzo izgubila! Mislila je da sama zna. Mislila je da može gdje hoće i kako hoće letjeti, a bez gorkih posljedica po svoja krila, po svoj bitak, po svoj život!

Ne, nema u njoj snage da poleti. Što je učinila, učinila je. Što je mogla, ispružila je. Ne, nema u toj ptici ni cvrkuta ni razigranosti što mami makar dječji osmjeh na licu. Ni djeca se više, zbog toga, već dugo ne smiju kao nekoć.

Mi smo, eto, ta ranjena ptica koja umire od zime. Od straha, od jala, od tuđih i svojih zala. Na rubu, na izmaku, kao u kakvom ružnom snu, sva začarana, nemoćna i prazna… Zbilja joj je – krajnje vrijeme…

Jedino što ta ptica još može je da nekako smogne onaj zadnji atom snage i dođe takva, sva slaba i nikakva, do onog kafića na Zapadnoj obali… Da se ispruži na bok i skrušeno nada i moli da Netko iznutra izađe i bude joj milostiv… Da je dodir tog Nekog trgne iz njenog dugog i bolnog sna i zla…

Da se onda prene, da se onda vine i poleti u zrak, u slobodu! Naočigled suncu! Naočigled moru!

O lijepa, o draga, o slatka…! O, ptico hrvatska, probudi se i progledaj što učini! Tako ti Bog pomogao!

‘…tako da se pod sjenom Njegovom ptice nebeske  mogu gnijezditi.’ (Marko 4:32)