Blog

Nešto se proda usred bijela dana, nešto po mrkloj noći, a nešto i u zoni sumraka. Prodaje se sve živo i neživo. Prodaje se na veliko i na malo. Za gotov novac ili putem novouvedenih fiskalnih blagajni. Zbog profita ili iz nevolje. Prodaje se roba ali i ideali, uvjerenja, prijatelji. Sve je na prodaju. Sve i svi. 

Danas je, prije svega, vrijeme dionica. Svjedoci smo strke oko pokušaja nekih poslovnih ljudi iz SAD da kupe Hajduka. Izjavili su da je vrijednost Hajdukovih dionica – nula. I to je izazvalo šok. Konsternaciju. To je razumljivo. Hajduk je za njih samo još jedna vrsta robe, dok je za nas Hajduk pojam. Za njih je „soccer“ samo još jedna igra s loptom, a za nas je „najvažnija stvar na svijetu“. Nikako sporedna.

Ali što je s ljudima?

Jesmo li i mi ljudi samo roba čija se vrijednost mjeri izlistavanjem naših dionica na nekakvoj burzi? Danas vrijediš, a već sutra si „smeće“? Danas jesi, a već sutra nisi?

Da. Naravno. Oduvijek smo bili i ostali roba. Za ovaj svijet. Nas se kupuje i prodaje. Tvrdi se da svatko ima svoju cijenu. I ako netko vikne: „Ja nisam na prodaju!“ obično ga ne uzimaju za ozbiljno. Ili ga proglase ludim.

Još do jučer mislilo se kako su neke stvari ili neke osobe „za na vek“ ali kada više nisu zanimljive, kada im vrijednost, po mjerilima ovoga svijeta, devalvira onda se viče: „Prodaj! Prodaj!“

Čitam tekst u „Slobodnoj Dalmaciji“ („Zona sumraka“ Zlatko Gall: Hrvatska u EU-u, a Sanadera nigdje) i ne mogu se nikako oteti dojmu da je u tijeku još jedna od tolikih rasprodaja dionica koje su izgubile svoju vrijednost i koje su postale bezvrijedne – „junk“ dionice.

Vidim auktor komentira „nespominjanje“ Ive Sanadera one srpanjske noći kada su dvije Hrvatske pjevale svaka svoju glazbu i svaka za svoj gušt. Na Poljudu (koncert Marka Perkovića Thompsona) je uvod pripao Franji Tuđmanu, Sanaderovo ime nikome nije ni palo na pamet, ali ni u Zagrebu (koncert za elitu prigodom ulaska Hrvatske u EU), kaže Z.G., ni traga ni glasa o Ivi.

Osjeća se ironija, čak i sarkazam, prigodom spominjanja „doktora Ive“. Sve „do jučer“ su mu pljeskali i tapšali ga po ramenima kada se je udvornički ponašao prema onima u euro-unijskim centrima moći, a već danas, dok mu u Remetincu rano gase svjetlo, taj posluh bez ostatka postaje navodno čisti krimen.

Iako je u središtu teksta „doktor Ivo“ auktor ne može odoljeti, a da se ne „očeše“ o „oca domovine“ i da ne obezvrijedi i ne omalovaži spomenik Franji Tuđmanu u Splitu, koji je takav kakav jest i koji je kao umjetničko djelo podložan svakoj stručnoj kritici, ali u ovom slučaju sve se svodi na prizeman obračun s pokojnikom i njegovom ostavštinom. Očekivana digresija i reakcija kada znaš tko drži pero.

Naravno kako SD obiluje „psiho-analitičarima“ čija je uža specijalnost Hrvatska, Domovinski rat, branitelji, Hrvati u BiH, Thompson i sve ono što ide pod znak „domoljubno i državotvorno“, i ovdje smo, kao „sitna raja“, dobili svoju „gratis“ dijagnozu. Ali ako pisca veseli i ako mu je nakon toga lakše …

Auktor s velikom dozom opreza, gdje god to treba, umeće fraze „doduše po nepravomoćnoj presudi“ ili „ako se pokaže da su navodi optužnice točni“, jer – „nikad se ne zna“, ali i površnom poznavatelju aktera ove priče jasno je da su dionice bivšeg premijera kod nekih dioničara svrstane u kategoriju „smeće“.

Toga se treba pod hitno riješiti, pod bilo koju cijenu. 

Kako bi se eliminirala i najmanja mogućnost krivih zaključaka naglašava se kako ovaj članak nije stvaranje alibija niti olakotnih okolnosti za I.S. te se još jednom ubacuje „osigurač“ i poentira spasonosnom formulom – čovjek je krao jer je bio bolestan – imao je  „kleptomanski karakter“.

U narednom pasusu vlasnik dionica gubi mjeru i kudi robu  „na sav glas“ i da bi u kraju rečenice priznao da se je slom dogodio  „preko noći“. Naglo. Neočekivano.

(„Još manje cendrati zbog „zle sreće“ bahatog, bolesno gramzivog i sebeljubivog političara koji je gotovo preko noći izgubio i moć i obraz.“)

Međutim.

Znate kako se danas pokušavaju braniti zlodjela J.B.T.? On jest odgovoran za tisuće pobijenih na Bleiburgu i na Križnom putu, ali  „imali smo besplatno školovanje“. On jest odgovoran za Goli otok, ali „imali smo besplatno zdravstveno osiguranje“. On jest odgovoran za egzekucije hrvatskih emigranata ali  „imali smo K15“.

Ista matrica se koristi kako bi se očuvala barem minimalna vrijednost „dionica“ I.S. odnosno da bi se opravdala čista euforija kupovanja  „Ivinih dionica“ od strane onih koji danas pojma nemaju kako se riješiti tog nezgodnog portfelja.

Pa kažu – možda je i krao (to još ne znamo) ali ima on i dobrih strana.

Izbacio je iz HDZ-a tolike tuđmanovce, koalirao je sa Srbima, sve što je mogao dao je Haagu, odrekao se je ustaša kojih je bilo 90-tih  „k’o u priči“ dok ih je Tuđman uzgajao.

Žali vlasnik „dionica“ što „dr Ivo“ nije  „barem“ na vrijeme  „povukao ručnu kočnicu“, jer možemo samo zamisliti koliko bi danas te  „dionice“ vrijedile.

Pa čovjek poliglot, pa zna razgovarati, pa kuži medije, a tek kako samo šarmira kada razgovara sa jačima od sebe i kako se tek bahati kada ima posla sa slabima. Zna „spinat“, zna  „palamudit“, drzak je i arogantan.

I šta mu fali?

Pravi prototip EU političara.

Eto zašto smo uložili baš u njega, kao da se želi opravdati jedan od dioničara.

A sve je išlo „k’a po špagu“.

Baš onako kako su zamislili.

U intervjuu „Nacionalu“ (2004) R. Baretić se hvali kako su „dr Ivu“ tadašnjeg premijera, on i družina koja se službeno zove “Osam i pol”, a čine je Jurica Pavičić, Ante Tomić, Boris Dežulović, Ivica Ivanišević, Zlatko Gall, i još neki prijatelji, imali premijera  „na botun“.

(„Peticiju smo odaslali medijima i u roku od pet dana premijer Ivo Sanader naredio je Ministarstvu obrane da ustupi svoj prostor gradskoj knjižnici. U povijesti peticija nije bilo tako brze i učinkovite peticije! Nakon pet mjeseci inicirali smo drugu u kojoj smo zatražili da se spomenik Mili Budaku podigne – u zrak. Sutradan, kad je objavljena, spomenik su već rušili pa smo zaključili da trebamo samo sastaviti listu želja, poslati je medijima i Ivi Sanaderu. Eto, netko ima zlatnu ribicu, a mi utorkaši – zlatnog premijera.“)

2. kolovoza 2003. u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju Ivo Sanader, na pitanje novinara Đermana Senjanovića: “Reci mi, ali onako na brzinu, neka splitska imena koja ti nešto znače u stranačkom, ljudskom, prijateljskom ili nostalgičnom pogledu?” spominje, među ostalima, Zlatka Galla.

Govoreći o Sanaderovim prijateljima Jerko Rošin će na sudu među ostalima spomenuti i Zlatka Galla, koji tog istog Jerka Rošina naziva „doživotnim predsjednikom Fan cluba Ive Sanadera.“

Razvidno je da je dr Ivo za neke bio „dobra investicija“. Rekli bismo u Splitu „vridilo je topat na Ivu“. Ivo je „bija zicer – kojega ne mo’š falit“. I sve je išlo tako dobro da bolje nije ni moglo.

Na koncu konca tim „paketom dionica“ se je došlo i do apsolutne vlasti u „Slobodnoj Dalmaciji“. Da ništa drugo nije ostvareno već je to bio „match point“ („a killing in the stock market“).

Ali je isto tako kristalno jasno da je jedna „dobra investicija“  krenula nepredviđeno naopako. Dionice koje su mogle danas vrijediti jako puno proglašene su  „smećem“.

Dioničari su razočarani.

I to je razumljivo. 

Riješiti se dionica što prije i pod bilo koju cijenu, ili ipak nešto ostaviti sa strane, jer „nikad se ne zna“, legitimna je dilema svih onih koji se bave trgovinom. Pa i ljudi. Nažalost.

Postoje popularna izreka za trgovinu dionicama. Po njoj bikovi zarađuju, medvjedi zarađuju, svinje bivaju ubijene („bulls make money, bears make money, pigs get slaughtered“).

Bikovi je naziv za one ljude koji vjeruju da će cijena dionica rasti.

Medvjedi su oni koji vjeruju da će cijena dionica pasti.

Tko su onda svinje?

Obični ljudi koji nemaju pojma što se događa i koji na kraju izgube svoj novac.

Ovdje se može s velikom sigurnošću identificirati i bikove i medvjede i svinje.

Jer kod nas uvijek jedni te isti profitiraju a „sitna raja“ gubi.

Samo u ovoj priči nije poanta u novcu.

Izgubljeno je ovdje puno više.

Puno više od novca.

Nažalost.