JADI MLADOG JURICE

 

Dobrodošli prijatelji moji,

 hvala Bogu opet smo se sreli,

 čisto srce nikog’ se ne boji,

 makar su nas ušutkati htjeli.

 

(„Dobrodošli“, M. P. Thompson)

 

Bešćutan smo svijet. Sebičan. Društvo koje nije solidarno.

Prepuno pojedinaca koji nikada nisu ni čuli za empatiju, a kamo li za milosrđe. Rijetko, skoro nikad, vodimo računa o tuđim mukama i jadima.

Imamo mi i svojih problema. Što nas se tiču tuđi?

Ali ipak, tu i tamo, iz ovog mulja izrone pojedinci kojima je stalo.

Oni brinu. Žao im je drugih ljudi. Vide njihove jade i nevolje. I zlu kob.

Htjeli bi im pomoći, izvesti ih na pravi put.

Pod svaku cijenu. Pod cijenu da širom rastvore svoje ranjeno srce i da tako javno priznaju koliko im je do tih ljudi stalo.  Danas su rijetki takvi altruisti. Jako rijetki. Ali ih ima. Na svu našu sreću. I veselje naše.

Jedan od njih je i naš Jurica. Pavičić. Čovjek meka srca. Brižne naravi. Osjećajan.

I suosjećajan. Rekli bi – moderni Samarijanac. Ne će taj proći pokraj nekog jarka a da se ne osvrne brižnim pogledom. Jer možda u tom jarku, pokraj puta leži netko potreban. Netko kome treba pomoći. Neko koga, ako ništa drugo, treba žaliti.

Jurica ima veliko srce. Veliko i meko. On pati i kada samo jedan njegov bližnji nije sretan (naravno po Juričinom kriteriju) a kamo li kada ih je preko 50.000 nesretnih.

Pedeset tisuća. Koji stoje na Poljudu.

Posred Splita.

Ali ne brinite. Veliko je srce u našeg Jurice.

Svih tih, preko 50 tisuća nesretnika, lako nađu u njemu svoje mjesto.

Za svakoga mjesta ima. 

Naš Jurica uspoređuje „dva muzičko-scenska događaja koji su na različite načine tematizirali hrvatski nacionalni narativ“(ma što to god trebalo značiti) i koja su se događala u nedjelju navečer. Jedan u Zagrebu, a drugi u Splitu.

U Zagrebu se je odvijao, kaže naš Jurica, „spektakl u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju“, koji je od 800.000 zagrepčana privukao njih 2% i kojemu je nazočio drugi i treći ešalon europske diplomacije. Spektakl je uključivao „štošta, od zborova i opernih solista do folklora i pop-zvijezda.“

Svega pomalo i sve za „raju“ besplatno.

U isto vrijeme u Splitu, na Poljudu, neovisno o ulasku Hrvatske u EU, okupilo se je četiri puta više ljudi. Otprilike 30% stanovnika tog čudnog grada. Tu je nastupao samo jedan izvođač.

Marko Perković Thompson.

Jurica garnira svoje izvješće koncilijantnom rečenicom da je to bio „koncert na kojem je patriotsko-pastirski roker sa svojom brojnom publikom ponovo podijelio svoj ugodno jednostavni, manihejski pogled na politiku, društvo i naciju.“

Lijepo.

Lijepo je čuti da još uvijek ima ljudi koji žele lučiti dobro od zla.

Kako u politici, tako u društvu i u naciji.

Ali daleko je Jurica od bilo kakve pomirljivosti. Nisu njega dojmile tisuće na Poljudu, a ni Markovi tekstovi pjesama sa novog albuma. Sada kada je Marka Perkovića Thompsona, „onako kao da ne će“, optužio za herezu sada se „laća malo većeg mača“.

Već se je on iskušao u psiho-analizi Splita, pa što ne bi učinio i korak dalje?

Što ne bi na psihijatrijski kauč malo povalio i Hrvatsku.

Ipak mu je malo puno čitava Hrvatska.

Zato on eskulpira od bilo kojeg duševnog poremećaja jedan dio te iste Hrvatske, kojemu on od milja tepa „otvorena, europska i pluralna“i u svoju ordinaciju prima onu drugu Hrvatsku „zadrtu, nacionalističku i parohijalnu“.

Ma ne bih se ja ni javljao da me Juričina „prokrustova postelja“ ne iritira.

Baš mi ide na živce. Eto, ja želim biti „zadrt, želim biti nacionalist i želim biti parohijalan“, a on bi od mene htio, pod svaku cijenu, načiniti „novog vrlog čovjeka“.

Otvorenog. Europskog. Pluralnog.

Htio bi me dovesti, kao i onih ostalih 50.000, na svoju mjeru.

Na svoju mjeru i mjeru svojih pajdaša.

Pod svaku cijenu i na svaki mogući način. Milom ili silom.

Narednih petnaestak redaka svojeg teksta autor koristi kako bi obavio „topničku pripremu“ za svoje projektile. Naravno neizostavno mora spomenuti “identitetnu paranoju“, jer kako tretirati pacijenta ako mu nisi uspostavio dijagnozu.

I sada, nakon „uvertire“, slijedi ono „ključno“.

Jurica nam mora objasniti „osjećanje publike“.

Malo je nejasno je li koristio tehniku „bilokacije“, jer u Zagrebu „gleda lica ljudi“ koji se „raduju nečem što dolazi“, a iste te večeri „prolazi automobilom pokraj Poljuda“.

Je li u pitanju nekakva „astralna projekcija“ našeg Jurice, ili čovjek jednostavno ima dobar automobil, nije ni bitno, bitno je da je on sve „vidio“.

Dovoljno dugo i temeljito. A ponajprije – osjećaje publikuma.

Ali ne može Jurica, u svoj svojoj brzini, pobjeći od sebe i svog urbanog rasizma ili kako se to danas naziva – „govora mržnje“.

Dok publiku u Zagrebu naziva „ljudima“ onu u Splitu već ne vidi kao ljude.

Nisu to ljudi. Ni slučajno.

U Splitu je„svjetina“.

Očito je nervoza kod njega učinila svoje. Ne vidjevši „ni ustaških kapa ni ušatih U“, ljut na „svjetinu“, zamjera joj što je „iznevjerila sva njegova očekivanja“, jer vjerojatno je već imao napisan neki drugi članak s točno pobrojanim deliktima.

Opisuje on, s toliko neopisive „ljubavi“, svu tu mladost sa hrvatskim zastavama, zrele ljude s Tuđmanovim likom na majicama (i još Franjo s lentom), cure koje (pazi sad) – nose crne majice?!

Uglavnom je to skup desperadosa koje je u to stanje dovela privatizacija.

A tko je privatizirao? Pa, zna se!

I dok kod onih 2% u Zagrebu, naš Jurica, vidi svu našu nadu i budućnost, svu našu radost i veselje, u isto vrijeme njega mori tuga. Ščepao ga jad. Zbog onih na Poljudu. Zbog pogrebne povorke u kojoj stupa više od 50.000 smrknutih, tužnih i očajnih lica.

Sada dolazimo do spoznaje da Jurica nije baš običan novinar. Pa ni psihoanalitičar. On je prorok. Naš Nostradamus. Vidovnjak Milan. Njegov pogled prodire u budućnost koja je za 50.000 nesretnika sa Poljuda mračna. Povorka je to  koja u biti ni nema budućnost.

Za razliku od povorke koja je Splitom hodila prije mjesec dana.

LGBT povorke. Povorke koja je tako odisala životom. I budućnošću.

I na kraju naš Jurica puca. Puca po svim svojim emotivnim šavovima.

Otvara svoje srce zatrpano jadom i tugom. U tom njegovom srcu nema neprijateljstva, koje je do jučer tu stanovalo, pa kaže, „nisam prema njima više osjećao ni neprijateljstvo“.

U njemu kao da se javlja i neka vrsta (usudim se reći) ljubavi.

Čak i prema „svjetini“.

Na Poljudu.

Ipak ne. Nema ljubavi. Varam se.

Završava tekst rečenicom: „Bilo im ih je samo i jedino strašno žao.“

Ne pada mi na pamet činiti ono što Jurica čini – psiho-analizirati bilo koga. Poglavito ne narod. Pa ni Juricu. Ne znam od kuda izvire ta opsesivna potreba kopati po duši nekoga tko ti je po svemu antipod, nekoga tko, nadajmo se, još uvijek ima pravo na svoje sentimente, na svoje snove i na svoje ljubavi, bez da mu netko propisuje kako mu je misliti i osjećati.

Ja pojma nemam žali li možda auktor podsvjesno što nije bio dio onih na Poljudu?

Ja pojma nemam žali li auktor možda što nije bio pozvan biti dio „razdraganih statista“ na Jelačič placu?

Ja pojma nemam sluša li auktor možda potajno „Ora et labora“?

Možda. Možda da, a možda ne. Sve je moguće.

Ali to je njegova sveta privatnost.

I ja se ne opterećujem tim pitanjima, a još manje njihovim odgovorima.

Ipak jedno znam – meni njega nije žao. Ja njega ne žalim.

On je imao slobodu izabrati. I izabrao je. Zato ga i ne žalim.

Jer ja do slobodne Hrvatske nisam imao mogućnost slobode izbora.

Danas imam. Iako mi tu slobodu opet neki pokušavaju ograničiti, pa čak i oduzeti.

Jurica nas žali. Ne vidi radosti u nama. Ni budućnost on pred nama ne vidi.

I u tome je naša sreća. Sreća što nas Jurica žali. I hvala mu na tome.

Jer kada bi naša radost bila poput njegove radosti, kada bi mi sanjali budućnost koju on sanja, kada bi mi voljeli onako kako on voli, kada bi mi bili po njegovoj mjeri i kada bi nas on svrstao u „ljude“, a ne u „gomilu“, onda bi mi trebali sami sebe „strašno žaliti“.

Ovako neka ovi stihovi zbore o nama.

 

Ruka koja daje, koja oprašta,

 srce što ne mrzi nikoga,

 svaki krik, suza, ime i domovina,

 to što Nebo piše tajna je i istina.

(„Put u Raj“, M. P. Thompson)

 

 

Share the Post