Hladno Ti je čelo poput mora,

Nepomično stoje Tvoja draga usta

I beskrvne usne,

A Ti si siš’o s neba da poljubiš stvora,

Da srca ne budu pusta

I duša da mirnije usne.

Grudi su Ti tvrde poput silne gore.

Svatko od nas može rukama da dirne

Srce probodeno,

A Ti si htio da srca u vječnosti gore,

I oči da gledaju mirne

Nebo rastvoreno.

Krvava je Tvoja kosa,

Ukočene ruke

I umorne noge,

A Ti si bio čist k’o blistava rosa

I bez muke

Ozdravljao si mnoge.

Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga

I ranu što se do Tvoga srca pruža

I koljena oba,

Jer vjerujem da će od poljupca toga

Na usnama Tvojim procvjetati ruža,

Kad proslavljen ustaneš iz groba.

[1942.]

Rajmund Kupareo

(Oplakivanje mrtvog Krista // 1495-1500 // Sandro Botticelli // Museo Poldi Pezzoli, Milan