Blog

Većina ljudi kao da ignorira ili preskače Veliku subotu.

Ali nemoguće je ignorirati ili preskočiti stvarnost Velike subote u našem životu. Velika subota je „vrijeme između“. Tragedija razapinjanja je za nama ali slava uskrsnuća još uvijek nije tu. Niti smo tu niti smo tamo. Zapeli smo u sredini. Između. Ono što je bilo više nije, a ono što će biti nije nam još jasno ni poznato. Čovjek se osjeća kao da nema kamo otići i kao da nema što činiti.

Velika nam subota dolazi na mnogo načina, ali čini se da u sebi uvijek uključuje smrt. Smrt Isusovu, smrt ljudi koje volimo, smrt naših međusobnih odnosa, smrt naših nadanja i snova. U kalendaru Velika subota je samo jedan dan u godini. Ali tako nije u životu. Oni među nama koji su propatili smrt voljene osobe znaju da se od Velikog petka do Uskrsa ne dolazi kroz samo jedan dan. Velika subota zna potrajati mjesecima, godinama, čak i čitav život. Velika subota nas poziva ka grobu.

Ali zar imamo ikamo drugdje i poći?

Ukop

Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja velik kamen na grobna vrata i otiđe.
A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu.
Straža na grobu
Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: »Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.« Reče im Pilat: »Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!« Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.
(Matej 27, 57-66)

Grob.

To je mjesto gdje su danas Marija Magdalena i druga Marija. Josip iz Arimateje uzima Isusovo tijelo, povija ga u čisto platno i polaže ga u svoj grob. Grob zatvara velikim kamenom i odlazi.

Odlazi.

Baš to bi neki među nama učinili na Veliku subotu svoga života. Zatvorili bi grob i otišli kao da u grobu ničeg nema, kao da ne postoji mogućnost za bilo što novo. Dvije žene, međutim, Marija Magdalena i druga Marija, sjede nasuprot grobu. Šute. Nema se puno toga za reći na Veliku subotu. A što bi se i reklo? Nema lakih i zadovoljavajućih odgovora.

Velika subota je dan tišine i mirovanja, čekanja i pitanja, sjećanja i nadanja. Možda baš tako i izgleda vjernost na Veliku subotu. Nema puno toga što bi se činilo osim što treba biti svjestan stvarnosti.

I sjesti nasuprot grobu.

Gdje je Krist na Veliku subotu?

Što kaže Apostolsko vjerovanje? Prisjetimo se da je Krist na današnji dan „sašao nad pakao“. Velika subota je dan kada Krist silazi nad pakao naših života, kada kida okove smrti i kada oslobađa zarobljene.

Velika subota je težak dan.

Mi toliko želimo da radost zamijeni tugu. Ali to nije ono što Isus čini. Umjesto toga, tuga se je preobrazila u radost, grob je postao maternica, a smrt porađa novi život. Kristov trijumf nije odvojen od smrti nego je unutar smrti. Krist, koji je „sišao nad pakao“, gazi jednu po jednu smrt, dajući život onima u grobovima.

Dvije žene, ove Velike subote, postati će prve osobe koje će Isus pozdraviti na uskršnju Nedjelju.

Zato s puno povjerenja danas budimo tihi i čekajmo.
Mirni budimo. Sjećajmo se. Zadivljeni. Puni nade. Molimo.
Velika je subota, i naš Gospodin, koji nas ljubi, i danas je na poslu.