u godinu što je u svoje trajanje prokrijumčarila strah,
u ovu godinu što će uskoro umrijeti samo brojem, ali sadržajem nikada,
ja sam se pitao:
Što hoće ovo ljeto?
Što žele ovi dani?
Ja ih ne razumijem!
Kamo ide,
gdje nas to smjera dovesti ovo vrijeme što je probilo sve djelove moje kože pa ga ćutim do kostiju, ćutim ga u želudcu, u plućima, u očima,
na ramenima… ?
Ono je duboko u meni, ali ga ne razumijem.
Kao nikad prije,
kao nikad dosad,
ja sam ovoj godini prijetio,
ja sam je stavljao na popis neželjenih, opasnih, omraženih…
Ja sam ovu godinu želio prognati iz života,
želio sam imati moć i presuditi joj.
“Nikad te se više sjetiti ne ću… ne ponovila se”!
Sve sam to htio,
sve sam želio,
sve sam pokušavao,
ali ništa uspio nisam.
Životu ne možeš zapovijedati.
Samo jedan je Gospodar vremena.
Ne možeš zaustaviti vrijeme. Ne možeš ga izbrisati.
Ne možeš otkinuti samo neke djelove. Pa zadržati komadiće ljepog, krhotine mekih rubova. Ne možeš birati manje bolne sate. Nema te drevne alkemijske vještine koja će vrijeme izmrviti, pretvoriti u prah, otpuhati u nepostojanje. Ne možeš svoje dane pohraniti u arhiv čekajući da ih prekrije prašina nebrige. Ne možeš sate pomesti pod tepih i zaglušiti njihova otkucavanja. Ne možeš bolno vrijeme zaboraviti. Ništa vremenu ne možeš.
Možeš samo kleknut.
Ako hoćeš.
Možeš sklopiti ruke.
Ako hoćeš.
Možeš vjerovati da Gospodar vremena zna kakvo će vrijeme spustiti na tvoj dlan.
Ponijeti ću ovu godinu i u iduću…znam…tako mora biti.
Dani će biti i ovakvi i onakvi, i drugačiji i isti..
