Blog

 

Nitko ne zna koliko je ljudi od ratnih posljedica u Hrvatskoj umrlo u post-ratnom periodu, u protekla dva desetljeća, koliko je tisuća i tisuća života uništeno neizravno, posredno, zbog bolesti, trauma, psiholoških, emotivnih, tjelesnih, socijalnih – sam Bog zna koliko je patnje u tom bezdanu.

No ono što posebno boli je ravnodušnost društva i sterilna nacionalna memorija koja takvu vrstu patnje – ako nije baš vidljiva – ne želi primjećivati. A kad se radi o samoubojicama, onda kao da većina samo zašuti i okrene glavu na drugu stranu. Koliko se hrvatskih branitelja ubilo i koliko ih je umrlo zbog ratnih i postratnih trauma? I kada su oni uopće bili tema za hrvatske medije i politiku?

Nedavno se ubio jedan hrvatski branitelj, otac obitelji. Vijest sam čitao u novinama, čovjeka ne poznajem ali njegova drama i tragičan kraj ne izlaze mi ovih dana iz misli, s mnoštvom gorkih pitanja. Bio je umirovljeni pripadnik Prve gardijske brigade, i ta štura novinska priča kaže da je podigao stambeni kredit u švicarskim francima da bi okućio svoju obitelj. Ali umjesto mirnog obiteljskog života u zemlji za koju se borio, upao je u pakao institucionalizirane lihve – jer banka koja uništava klijenta je ustanova lihve. Naime, rata kredita mu se udvostručila – priča je općepoznata sa stradalnicima od švicarskog franka – i uskoro mu je „pojela“ cijelu mirovinu.

Čovjek je bio osuđen na to da mu banka uzima mirovinu gotovo do kraja života a on da joj bude sve dužniji i dužniji – i da ne može svojoj djeci niti dati novac za marendu u školi! Čovjek je pukao i na nesreću – izvršio suicid. Iza njega su ostali supruga i troje djece. Nebrojeni su takvi slučajevi u Hrvatskoj proteklih godina! To su istinske hrvatske tragedije i sramota za naše društvu jer mnogi od tih života i obitelji mogli su biti spašeni! Najstrašnije od svega je ta lakoća uništavanja ljudi, i šutnja javnosti – jer to se uvijek nekomu drugomu događa.

O njima javno ne govori nitko, njima se ne bave ni stranke ni dežurni moralisti, oni nisu tema ni za Jergoviće, Tomiće, Pavičiće, Dežuloviće, Brešane, Mataniće i Frljiće – o njima se ne pišu romani i ne snimaju filmovi. Te ljudske tragedije koje su naša realnost nisu potresna inspiracija za pisce, novinare i umjetnike, oni kao da su izbrisani, prezreni ljudi. Njihove sudbine koje toliko govore, nikomu kao da ništa ne znače. Matanić za takvu temu ne bi mogao dobiti nagradu u Cannesu, Frljić ne bi mogao izvoditi svoj nakazni provokatorski bestijarij, Pavičić i Tomić ne bi mogli nakostriješeno moralizirati – jer ratni stradalnici u Hrvatskoj su prestvarni ljudi i prestrašne sudbine za takve pozere, ti nesretni ljudi nisu ideološke konstrukcije i fantomi koji služe za skupljanje jeftinog perja.

Stradanje Tomislava Salopeka u Egiptu bilo je šok za hrvatsku javnost. Zar ne bi trebala biti i ovakva samoubojstva – poput jednog branitelja i oca obitelji – povod da se javnost podigne na noge, da se alarmira, da detektira u sebi kako se nešto događa što upućuje na ozbiljnu anomaliju u institucijama i društvu? Tko je ubio tog hrvatskog branitelja? Kredit? Ne, ubila ga je banka lihvarica. A tko je dao banci lihvarici zakonsku osnovu i moć da bude nedodirljiva lihvarica? Sve hrvatske Vlade i premijeri u zadnjih 15 godina. Svi su oni kolektivni neizravni ubojice. A najveći su oni koji u ovom času imaju instrumente zaštititi ugrožene ljude i obitelji, a ne čine ništa. Zar nije gnjusno da se dopušta banci da uništava hrvatske obitelji zbog tečajne razlike i da se bankari prave ludi na naivnost ljudi koji su uzeli kredite u švicarcima? I zar nije dužnost države da zaštiti građanina, a ne da ga prepusti na milost i nemilost bankarskom tržištu kao da bi se svatko trebao snalaziti u toj financijskoj ezoteriji? Nemoralno je dopustiti da tečaj franka „ubije“ osnovu života i egzistencije mnoštvu obitelji.

Nisam ekonomist ali se sve moglo riješiti na temelju zdravog razuma: svima koji imaju kredite u „švicarcima“ mogla se glavnica fiksirati na onaj iznos kojeg su u kunama prvotno i podigli! Ako je netko podigao prije nekoliko godina trista tisuća kuna – država je imala načina i uvijek ima tu moć – onda se moglo poništiti sve ono što je banka švercerski i lihvarski popljačkala na tečaju i vratiti se na fiksnu osnovicu – da čovjek vrati ono što je uzeo plus kamate, točnije, moglo se sve riješiti tako da se krediti u švicarcima konvertiraju u kunske.

Krediti u švicarskim francima u Hrvatskoj su se pretvorili u pljačku stoljeća. Radi se o plasmanu s prijevarnim nakanama i u normalnoj zemlji, netko bi za posljedice trebao i kazneno odgovarati. Naime, banke su te kredite plasirale a da uopće nisu ni imale aktivu u francima. Banke su građanima podvalile kredite, reklamirajuči ih kao povoljne, znajući da bi mogle švercerski zaraditi na tečaju.

Ovdje se ne radi o ekonomskoj logici nego o potrebi za izvanrednim mjerama, radi se o društvenoj socijalnoj kataklizmi koja nije nastala zbog neodgovornosti građana nego zbog bezdušnosti vlasti, banaka i medija – nikoga nije briga za siromašne i ugrožene, a nezaposleni ljudi u ovoj zemlji su tretirani poput gubavaca. I dok se ne promijeni klima, dok se ne udari po prstima lihvarske banke, ova zemlja će postajati samo sve gora i gora kolonijalna prćija.