www.zoranvukman.com 05 03 2015

 

Povijest je ubacila u petu brzinu usred druge dekade 21. stoljeća. Sve se globalno ubrzalo, sve je postalo užurbano, euforično ili grozničavo, kao da je čovječanstvo krenulo u veliku utrku bez cilja. Dinamika događanja je takva da je ne možemo normalno ni pratiti.

Od profita do užitka, sve mora biti veliko, nezaboravno, senzacionalno, novo, neistraženo. Najveći neboderi, najveći stadioni, najveći marketi, sve mega, sve maxi, sve za knjigu rekorda. Sve mora biti milenijsko, monumentalno, umjetno i skupo da bi bilo atraktivno. Zasićeno tržište, zasićena osjetila, i sve prazniji ljudi. Memorija čovjeka postala je poput memorije računala. Prepuna je suvišnih foldera, slika i dokumenata, i s vremena na vrijeme mnoštva virusa obaraju joj „windowse“.

Onda se čovjek-kompjuter reinstalira, pa nastavlja dalje kao biće s Facebooka i ostalih čuda. Većina se preselila u virtualni svijet koji zauzima sve više i više prostora u jednom prosječnom ljudskom danu. Nitko ne zna što će biti s ljudskom sviješću i percepcijom za dvadeset, pedeset godina, kad od 24 sata jedan čovjek bude tri četvrtine vremena u virtualnom svijetu, a možda tek četvrtinu u stvarnom, i to dok spava. Gotovo da na javi i neće biti.

Gdje će za njega biti granica između stvarnog i virtualnog? Hoće li virtualno postati nova stvarnost sa svojim zakonitostima? Kako će se i hoće li se ljudska svijest potpuno prilagoditi virtualnim perceptivnim dimenzijama do te mjere da će i sama funkcionirati kao bio-robotska struktura?

Ne ćemo sada ulaziti u sferu znanstvene fantastike, no tehnika će zasigurno promijeniti biološko i psihološko ustrojstvo čovjeka do konca ovoga stoljeća. Više se ne može govoriti ni o evoluciji. Ušli smo u vrijeme post-evolucije, u kojemu je čovjek sukreator evolutivnog procesa, igra se i eksperimentira, kao demijurg i auto-demijurg, poigrava se sa životom, planetom i vlastitim usudom, hoda po rubu nemogućeg, na granici između razuma i mahnitosti, između utopije i anti-utopije.

Izgubio je svako strahopoštovanje prema svijetu u kojemu živi.

Vodi ga gordost umjesto mudrosti.

Na kraju će otkriti, da je stigao ponovno na početak vlastite povijesti.