Gubimo li svijest o grešnosti?

Ispovjedaonice su prazne. Grešnici su nestali.

Ili bih možda trebao reći – “grijeh je nestao”.

Nije da sudim, nego čisto primjećujem; osjećam nedostatak onoga što bih nazvao svijest o grešnosti kod današnjih katolika. Čini se kako smo asimilirali sekularnu ideju da je pojam grijeha zastarjeli izraz, čak i psihološki štetan za ljude, odnosno da je osjećaj krivnje zbog loših čina (ili pogrešnog razmišljanja) znak emocionalne slabosti. Dakle, u društvu je već vidljiva i eliminacija same riječi “grijeh”. Ne želimo povrijediti ničije samopoštovanje. A vjernici, možda naivno, su ovu glupost prihvatili.

Mladi parovi koji žive u kohabitaciji redovno se pričešćuju bez da itko trepne. Naša djeca u javnim školama uče na satu zdravstvenog odgoja da je masturbacija “normalna”. Uče ih da je pobačaj legitimni medicinski postupak, kao da “medicinski” automatski znači da je to u redu. Neke pak odrasle osobe se drže višedesetljetne netrpeljivosti prema drugima i očito nemaju problema s ovakvim autodestruktivnim osjećajima koji zanemaruje osnovni kršćanski koncept bezuvjetnog oprosta.

Izgleda da su naši mladi gotovo univerzalno usvojili ideju kako je predbračni seks prihvatljiv. Katolički političari danas opravdavaju abortus kao osobno pitanje savjesti žene, pa onda bez osjećaja ikakve krivnje primaju sakrament pričesti. Brak se danas u mnogim slučajevima više ne shvaća ozbiljno, više je na razini onoga što su nekad srednjoškolci nazivali ‘hodanjem’. I tako dalje i tako dalje.

Naš Papa naglašava potrebu za prihvatom otuđenih u vjeri i njihovog prihvaćanja kao katolika. Dobro, ali moramo također potvrditi vjersku istinu. Te stvari nisu u suprotnosti; obje su međusobno autentično kršćanske. U razradi katoličanstva kao žive vjere za grešnike svih boja, moramo pronaći odgovore na izazove koji su pred nama: kako govoriti istinu, a da pri tom ne snizimo standarde za nove članove?

Slabi smo, svi odreda, i u stalnoj potrebi za predivnim sakramentom pomirenja. Ja sam grešnik, i kao takav imam potrebu ispovijedati se najmanje jednom mjesečno. Ne zato što imam strogu savjesti ili zato što sam “strog prema sebi”, nego zato što vjerujem da je ljudska krhkost sveprisutna i zahtijeva stalnu budnost.

Pretpostavljam da bi s temeljito formiranom savješću mnogi od nas mogli duhovno preživjeti s jednom ispovjedi godišnje. Ja ne bih, jer se dobro poznajem. Postao bih lijen, apatičan, i odsječen od duhovnog svijeta. Iz čisto sebičnog stajališta- sakrament pomirenja me duhovno krijepi. Ne radi se o pitanju hoću li “izbjeći pakao ovaj tjedan“, nego hoću li razumjeti ili propustiti trenutak mog potencijala za neki stupanj svetosti i ostvarenja Božje milosti u mom životu.

Želim biti iskren s Njim. Želim mu zahvaliti za njegovo milosrđe. Zahvaliti mu za križ. Tražiti da me oblikuje. Želim imati veću samodisciplinu. Kako bih mogao odgovoriti na Njegovu volju. Tada sam najsretniji, najoptimističniji, i s najviše samopouzdanja.

Zašto smo zaboravili ove stvari? Jesmo li bili toliko u zabludi zbog iskrivljenih tumačenja Drugoga vatikanskog sabora, pa odjednom mislimo da je ozbiljan grijeh nestao? Znamo li uopće što je laki, a što smrtni grijeh? Mislimo li da je ispit savjesti i čin kajanja na početku mise uvijek dovoljna priprema za pričest? Shvaćamo li stvarno što je grijeh, a što nije? Jesmo li toliko naivni da mislimo kako sekularne besmislice mogu zamijeniti vjersku istinu?

Ako laici ne mogu odgovoriti na ova pitanja na zadovoljavajući način, zar ne bi trebali očekivati da naši svećenici odgovore na njih – isti svećenici koji će nas upozoravati da ne zaboravimo koristiti ispovjedaonicu koja je možda otvorena, u većini slučajeva, ne više od četrdeset pet minuta do sat vremena tjedno? Neki župnici su prilično dobri u tome. Njihova poruka je jasna i prilično česta. Ali dugo živim kao katolik, u devet različitih župa, i mogu svjedočiti postupnom, ali sigurnom smanjivanju uporabe ispovjedaonica.

Kako katolici mogu uzeti ispovjedaonicu ozbiljno, ako nemaju odgovore na ova pitanja? Kada u župi sa 3.000 ljudi dođe tek nekih petnaest ili dvadeset pokornika na ispovijed svaki tjedan?

Problem ozbiljno obezvrijeđenog sakramenta leži na savjesti i svećenika i laika. Ne bih htio biti strog prema kleru, koji su vjerojatno obeshrabreni zbog dramatičnog pada vjernika koji uopće traže ispovijed. Ali na njima je da ovaj obrazovni problem riješe (s propovjedaonice) .

Ako ćemo tvrditi da se, povijesno gledajući, privatna ispovijed ionako pojavila tek nekoliko kršćanskih stoljeća kasnije, onda bi bilo dobra znati što joj može zauzeti mjesto. Jer čini mi se da ono što imamo danas pomalo sliči na neku vrstu euharistijske anarhije: “Ja sam dobra osoba. Ja mogu ići na misu i pričestiti se kad god zaželim.”

Zašto je onda Krist došao na svijet i podnio strašnu smrt na križu? Zašto je svojim učenicima dao vlast opraštanja grijeha?…

Izvor: http://www.thecatholicthing.org/2015/03/01/confession-dead/