Blog

 

Naš svijet više ne zna što bi s Bogom. Računa na to da mu Bog nije potreban, da bez njega može živjeti i funkcionirati, tehnološki se razvijati, upravljati klimom, skretati asteroide s putanje, letjeti svemirom, istraživati Mars, klonirati, robotizirati, da su mu kao malom bogu koji je uzeo svoju sudbinu u vlastite ruke otvorene neslućene mogućnosti. Diviniziranom čovjeku Bog je samo smetnja. Ali ne zaboravimo da su nacistički i staljinistički režimi bili vrlo antropocentrični, i da su oni na svoj način divinizirali čovjeka kao nadčovjeka ili totalnog čovjeka koji u svijetu i poretku koji je gradio (i najviše rušio) nije želio konkurenciju.

Pred zoru, kad se čini da je sve utihnulo, odjednom sve oživi, zapjevaju ptice, rodi se novo jutro. Svaki dan je novo uskrsnuće, svaka noć staro poniranje. Život čovjekov je poput rijeke ponornice. U brzacima i poniranjima, u mirnim tokovima kao i u padovima. Na vodopadima je uvijek i najstrašnije i najveličanstvenije. Bog je i od pada stvorio pouku snage i ljepote. Kovitlac iz kojega crpimo energiju. Čudesan Bog.

Čovjek je kontroverzno biće. Po svojoj naravi, intimno, traži sigurnost, želi udoban život i siguran posao, želi izvjesnost. Ali isti taj čovjek, gonjen je nekim nemirom, u potrazi je za novim uzbuđenjima, instinktivno kadar je urušiti postojeće. Taj disbalans u čovjeku je odjek nečeg puno dubljeg u njemu, to je krik za istinskim ispunjenjem. Čovjek je stvorenje koje ujedno može biti i konzervativno i revolucionarno. Čuva tradiciju i ruši je. Gradi i preispituje.